OTKRIVAMO: Kako tjelesni mirisi upravljaju našim ponašanjem

Ne samo naš izbor partnera, već i izbor prijatelja određuje, uz ostalo, i naš njuh. Ali to nije sve. Ili znate kako na vas može utjecati miris suza?

Ima nešto životinjsko u njuškanju. Životinje mogu intenzivno njuškati jedna drugu, na primjer kako bi utvrdile je li ova druga spremna za parenje. Ali mi ljudi? Ma ne, nikako!

Anatom Paul Broca bio je ključan u oblikovanju ovog nazora o malom utjecaju mirisa tijela na ljudsko ponašanje. On je u 19. stoljeću ljudima pripisao nerazvijen njuh, što je trebalo shvatiti kao kompliment: oni su obdareni inteligencijom i slobodnom voljom te mogu određivati svoje ponašanje i bez mirisa kao nositelja informacija.

No pogled na naš nos u njegovu ulogu u našem djelovanju se promijenio. Mada je istraživanje osjetila njuha još uvijek u povojima, danas je jasno: mi ne samo da stalno njušimo i sebe i druge – već ono što mirišemo ima značajan utjecaj na naše ponašanje. Čak i ako zanemarimo osjetilo mirisa, ono nama upravlja, piše Deutsche Welle.

Što mirisi pokreću kod ljudi?

“Osjet mirisa je najstariji osjet u ljudskom percepcijskom sustavu i izravno je povezan s limbičkim sustavom – područjem u mozgu gdje se obrađuju emocije”, objašnjava Laura Schäfer, znanstvena asistentica na poliklinici za psihoterapiju i psihosomatiku u Dresdenu.

Dakle, ono što mirišemo ima izravan utjecaj na naše osjećaje.

Izraelski neurobiolog Noam Sobel u jednoj studiji opisuje da je miris ženskih suza uzrokovao pad razine testosterona kod muškaraca. To je bilo povezano s nižim seksualnim uzbuđenjem kod većine muškaraca. Suze sadrže kemijski signal koji samo nesvjesno možemo percipirati preko njuha, a koji ipak ima utjecaja.

Slično, nesvjesno, iz mirisa tijela drugih ljudi možemo iščitati strah, agresiju, stres i sreću. Izbor partnera također se obavlja uz pomoć nosa – a prijateljstva također imaju korijene u mirisu tijela.

Mirišeš kao ja, prijatelju!

Inbal Ravreby, koja radi s Noamom Sobelom na Weizmannovom institutu za znanost u Izraelu, nedavno je objavila studiju o tome. “Znamo da su prijatelji često slični na mnogo načina. Slični su po osobnosti, ali često su i genetski slični. Stoga smo htjeli znati je li vjerojatnije da ćemo se sprijateljiti s ljudima čiji je miris tijela sličan naše”, kaže Ravreby.

Istraživači su ispitali miris tijela ljudi koji su već bili prijatelji i ustanovili: dobri prijatelji imaju sličan miris.

Osim toga su znanstvenici analizirali tjelesne mirise različitih ispitanika koji se još ne poznaju kako bi potom predvidjeli koji će se najvjerojatnije sprijateljiti.

Kako bi to utvrdili, istraživači su koristili takozvanu “igru ogledala”. U ovom eksperimentu, dvije osobe su okrenute jedna prema drugoj, ne smiju razgovarati jedna s drugom i pokušavaju zrcaliti pokrete dlanova i ruku jedna drugoj. Što se dvije osobe bolje razumiju, to su pokreti sličniji i ujednačeniji.

“Predviđanje je bilo točno u 71 posto slučajeva”, kaže Ravreby. Ovaj golemi utjecaj mirisa tijela iznenadio je čak i istraživače.

Pritom nije važno pronaći nekoga tko koristi isti sapun ili isti parfem. Iako i to utječe na tjelesni miris, u osnovi svi mi imamo jedinstveni miris – poput otiska prsta, kaže Ravreby. “Zapravo, posebno volimo miris šampona ili parfema kada pojačava komponente mirisa našeg vlastitog tijela”, naglašava Ravreby.

Miris bebe jača povezanost

Psihologinja Laura Schäfer je ispitala povezujući učinak mirisa tijela u jednoj studiji s roditeljima i njihovom djecom. Kao i mnoga mladunčad životinja, novorođenčad imaju najrazvijenije osjetilo mirisa. Bebe prepoznaju svoju majku po mirisu puno prije nego što mogu jasno vidjeti.

Hipoteza je bila da je odnos majka-dijete ojačan i činjenicom da roditelji posebno uživaju u mirisu svojih potomaka. Stoga je Schäfer provjerila mogu li majke razlikovati miris vlastitog djeteta od mirisa druge djece i sviđa li im se taj miris posebno. I mijenja li se ta majčina preferencija mirisa tijekom djetinjstva.

Sve dok mališani nisu navršili devetu godinu, majke su rado i pouzdano njušile svoje potomke iz skupine druge djece. Tada se nešto promijenilo: s početkom ranog puberteta i porastom razine testosterona, majkama sinova bilo je sve teže prepoznati svoje dječake po mirisu – i taj im se miris sve manje sviđao.

Ali odbojnost nije dugo potrajala: Schäfer je ustanovila da najkasnije u odrasloj dobi majke su ponovno mogle osjetiti miris svojih sinova i on im je bio ugodan. Psihologinja je također izradila i istraživanje o mirisnoj preferenciji očeva. Studija trenutno prolazi kroz proces recenzije i očekuje se da će uskoro biti objavljena.

Jedno od objašnjenja povremenog odbijanja mirisa sinova mogli bi biti hormoni koji u pubertetu izlaze iz svake pore i potpuno otuđuju notu koja se nekad prepoznavala kao poznata i genetski bliska.

U usporedbi s onim što znanost zna o drugim osjetilima poput vida, znanost o mirisu još je u povojima. Ali ono što sa sigurnošću možemo reći jest da su, suprotno onome što je Paul Broca sugerirao, kad je riječ o utjecaju mirisa, i ljudi kao životinje.