ODVJETNIK U KOLICIMA PLENKOVIĆU: Niste vi glupi, pa recite – tko će mi pomoći da živim 16 sati kad nemam asistenta?!

Silno su gorčene osobe s invaliditetom na nacrt Zakona o osobnoj asistenciji kojeg je Ministarstvo rada i socijalne politike pustilo u javno savjetovanje. Sve je o tome torno rekao u svojoj objavi na društvenoj mreži odvjetnik Damir Jelušić, i sam osoba s invaliditetom i stručnjak za prava osoba s invaliditetom.

Više nego jasno dvjetnik Jelušić opisao je i pojasnio da za funkcioniranje treba neprekidnu tuđu pomoć i njegu 24 sata ba dan, a prema sadašnjem pilot projektu koji, kako piše Jelušić, “pilotira” već gotovo 15 godina, ima pravo na svega 8 sati asistencije. Podsjetio je one koji birokrate i one koji pišu zakone kako osobe s invaliditetom žive onih 16 sati kada nemaju pravo na asistenta.

Ovo je objava Damira Jelušića na Facebooku:

“… Prema sadašnjem pilot projektu koji “pilotira“ već gotovo 15 godina imam pravo, i to samo unazad nekoliko godina, na 8 sati asistencije dnevno, prije toga sam imao pravo na 4. Prema prijedlogu zakona o osobnoj asistenciji imati ću, također, pravo na 8 sati dnevno, ali ću morati participirati u plaćanju troškova asistenture. Jer, ja spadam u onu manjinu pripadnika naše populacije koja se uspjela zaposliti pa imam primanja. U normalnim državama se osobe s invaliditetom stimulira da se zaposle i rade.

Zbog čega? Jednostavno je, zbog toga jer onda nisu na teret državi odnosno poreznim obveznicima, s jedne strane, a s druge strane iz svojih plaća plaćaju toj istoj državi poreze, doprinose i druge dažbine. Ne samo da ih se stimulira nego i nagrađuje kada se zaposle, putem raznih oblika poticaja, poreznih olakšica i tome slično. Nadalje, osim što sam imao sreću da sam se mogao zaposliti i da imam prihode od plaće, po čemu spadam u jako mali broj osoba s invaliditetom, imao sam još veću sreću da sam živio i živim u funkcionalnoj homogenoj obitelji čiji su mi članovi čitavo vrijeme pružali svu potrebnu fizičku pomoć i njegu, a o ljubavi da i ne govorim. Uz njih, po potrebi mi pomaže i nekolicina prijatelja i poznanika, pa čak i susjedi.

Međutim, kako rekoh, jako mali broj osoba s invaliditetom je zaposlen, a mnogi od njih ili nemaju članova obitelji koji se mogu fizički brinuti o njima ili ih imaju, ali potonji to iz raznih razloga ili ne žele ili ne mogu. Ali vratimo se na moj primjer. Pretpostavimo da sam nezaposlen pa da ne mogu financirati tih 16 sati tuđe pomoći i njege dnevno i nemam nikoga tko bi se o meni brinuo što je, opetujem, veoma čest slučaj kod OSI. Dakle, da imam pravo na samo 8 sati osobne asistencije dnevno.

Dođe tako ta moja asistentica u 8 ujutro, obavi mi toaletu, odjene me, transferira u kolica, iako to ne može sama, ali uzmimo da može, skuha mi kavu, dok ja radim očisti malo po kući, popegla i ostalo, nakon toga mi skuha i da ručak i eto ti već začas je došlo 16 sati kada moja asistentica odlazi jer joj je isteklo radno vrijeme. Volio bi da mi “epohalne iskoraklije“ poput Andreja Plenkovića, Marina Piletića, Zvjezdane Bogdanović, Marice Mirić i sličnih odgovore na jedno prilično jednostavno pitanje: kako vi točno smatrate da ja mogu, čak i na elementarno fizičkoj razini, 16 sati u komadu, od 16 sati popodne do 8 sati ujutro kada će moja asistentica opet doći u svoju smjenu, živjeti sam?

Ne pitam vas tko će me počešati na mjestu na kojem to sam ne mogu učiniti. Iako, ni to pitanje ne bi bilo nimalo smiješno jer, vjerujte mi, nije nimalo smiješno kada te nešto jako svrbi satima, a ti se ne možeš sam počešati. Dapače, izluđujuće je. Možda čak i ponajviše zbog spoznaje koliko malo je potrebno da ta neugodnost prestane. A ti ne možeš ni toliko malo. Ne pitam vas čak ni tko će me za to vrijeme odjenuti, obuti ili mi nešto dodati.

Pitam vas tko će mi u tom dugom vremenskom intervalu, a posrijedi su dvije trećine dana, pružiti samo ono neophodno i nužno da bi preživio? Jer, pretpostavljam da se slažete da moram piti? Jesti? Prije spavanja popiti lijekove za dvadesetak bolesti od kojih bolujem? Moje pitanje je krajnje jednostavno, volio bih da i vaš odgovor bude takav, jednostavan, jasan i konkretan. Zaključno, pretpostaviti ću da ste pitanje, zbog jednostavnosti, shvatili. Jer, vi niste glupi. Samo se ponekad pravite takvima. I gluhima”.