OD GRADECA DO ZAGREBA: Kako je negda bilo za Božić na Bukovcu i u Remetama

“Daj nam Bog piličov, pačičov, teličov, ždrebičov, kruha i vina! Oko hiže detiče, oko štale kopiče. Mira i blagoslova božjega najviše…!”

Piše: Branimir Fagač

U tradicionalnom seljačkom domu žitelja Bukovca, Božić je oduvijek bio označen kao dan mira, sreće, ljubavi, blagostanja i svetosti. Bio je to oduvijek obiteljski dan, kada se odmaralo od svakodnevnih teških poslova, obilnije blagovalo, pobožno molilo, pjevalo božićne pjesme, kitilo kuću zelenikom, darivalo djecu, susjede, prijatelje i siromašne. Bio je to dan kada su svi ljudi bili jednaki pod “kapom nebeskom”, slaveći rođenje Isusa, sina Božjega. No, kao i u ostatku Hrvatske, blizina Božića osjećala se već s početkom Adventa ili Došašća. Brojni pučki božićni običaji koji su resili različite krajeve Hrvatske, pa i neke dijelove Europe, udomačili su se i na Bukovcu i u Remetama. Katkad poprimivši i neka specifična obilježja.

Na dan Svete Barbare (4. prosinca) u svim su domaćinstvima na Bukovcu u tanjuriće, plitice ili zdjelice žene sijale, i još uvijek to čine, sjemenje pšenice. Ako nisu posijale pšenicu na Svetu Barbaru, to su učinile nešto kasnije, na dan Mikuline sestrice (7. prosinca) ili Svete Lucije (13. prosinca). Božićno žito simbol je vegetacije. Sijanje, klijanje i rast osnovnoga sredstva za prehranu, temelja ratareve egzistencije, odvija se u domovima i uklapa u obrede kojima je svrha kultna obnova. U davna je vremena domaći pobožni puk pšenične posudice ukrašavao i povezivao širokom crvenom trakom protiv uroka. Crvenu je traku danas zamijenila ona s motivom hrvatske trobojnice.

Skromno darivanje

Dan Svetog Nikole (6. prosinca) označen je darivanjem djece, ali i životinja i vode. Djeca stavljaju u prozor čizmu ili čarapu pod jastuk, a Nikola im tijekom noći donosi darove. U nekim su tradicionalnim seljačkim domaćinstvima žitelja Bukovca i okolice, te imućnijim zagrebačkim domovima, sve do kraja Drugog svjetskog rata, djeca vjerovala da im pod nakićenu božićnu jelku darove donosi mali Isusek u čijoj je pratnji bio rutavi Krampus koji nosi lance i njima zvecka iz petnih žila, te dobri i pobožni starac bijele brade s biskupskom mitrom i štapom – Sveti Nikola.

Ti darovi još oko sredine prošloga stoljeća nisu bili osobito obilati: nekoliko jabuka, oraha, badema, možda koji slatkiš, kupljen novcem koji su žene zaradile “trženjem” voća, povrća i živadi na tržnici na Kvatriću, a muškarci prodajom konja, krava ili svinja na stočnom sajmu koji se nekada nalazio u današnjoj Heinzelovoj ulici. Među darovima obvezatno se nalazila brezova šiba, ali i poneka igračka koju su djeci izrađivali očevi od drveta ili nekog drugog materijala koji se našao pri ruci. Ukoliko se u kući našlo više ženske djece, tada bi igračke za njih, najčešće lutke, osim majke, izrađivale i starije sestre, i to od tkanine koja je ostala nakon izrade odjeće. U činu darivanja, naravno, nikada nije bila bitna količina i bogatstvo darova, nego uzajamnost među ljudima i po kršćanskom tumačenju “nasljeđivanje temeljne geste Boga Darovatelja”. Običaj darivanja djece neki antropolozi tumače simbolikom slavljenja života i daljnjega ljudskog postojanja.

Panj – “badnjak”

Između Svete Lucije i Božića protjeće razdoblje od dvanaest dana koji obiluju magijskim i obrednim sadržajima, a tijekom kojih su Bukovčani pazili kakvo je vrijeme koji dan i po tome “znali” kakav će biti koji mjesec slijedeće godine.

Tijekom Adventa u seljačkim domaćinstvima Bukovca obavljale su se opsežne pripreme za Božić koje su kulminirale na Badnjak. Žene su pospremale i čistile kuću, pripremale božićno pecivo i kolače, te hladetinu i ine blagdanske mesne specijalitete. Muškarci su odlazili po drva, ako se tijekom ljeta i jeseni za njih već nisu pobrinuli i pospremili ih u suše, tavane ili uz okućnicu, i donosili, među ostalim, jedan od tri panja – “badnjaka” ili “coka” pošto će u božićne dane i večeri tinjati na ognjištu.

“Badnjak” su polijevali vinom i rakijom i davali mu jelo. U hrvatskoj narodnoj kulturi, pa i među nekim imućnijim obiteljima u Zagrebu, bila je uvriježena i druga vrsta “badnjaka” u obliku grane koju se ukrašava i stavlja nad ulazna vrata. Običaj panja – “badnjaka”, stoljećima duboko ukorijenjen među pukom u Zagrebu i okolici, dakle, i među pobožnim dušama remetske župe, poznat je u velikom dijelu Europe. U tradicionalnom seljačkom domu žitelja ovog vinorodnog kraja, ovaj se običaj počeo gubiti kada su u kućama nestala izvorna ognjišta i uvedeni “šparheti” (štednjaci).

Božikovina i kinč

Značajno mjesto u pučkom božićnom ritualu na Badnjak, u hladne zimske dane solsticija, ima kićenje zelenilom, kao simbolom životne snage, ne samo topla doma, nego i gospodarskih objekata, primjerice štale ili bunara. Obično je to grančica božikovine, zaštićene autohtone zimzelene biljke, za koju kažu da je u naše doba dobila ime po svojoj božićnoj funkciji. No, ni u prošlosti, kao ni danas, nema kuće u kojoj se na Badnjak, uz božikovinu, nije kitila zelena grana jelke ili bora. Osim zimzelene grane božikovine, u selima oko Zagreba, pa tako i na Bukovcu, nalazili su se zeleni ukrasi i od imele ili bršljana (bršća), obično obješeni o gredu iznad stola, i svi su nosili naziv “kinč”. Nakit za “kinč” izrađivale su djevojčice, djevojke i žene same, i to od krep “rudlavog” papira ili sjajnog papira. Iz tog su materijala izrađivale “lančeke”, “lampuše” i ruže, odabirale lijepe zdrave jabuke i orahe koje su “zlatili penicom”, listićima zlatnog papira kupljenog u Zagrebu.

No, kako je ovdašnji bogobojazni kršćanski puk umjesto božikovine i inih zimzelenih biljaka koje su kitili na Badnjak prihvatili jelku kao svoje “Sveto drvo”? Prema legendi, jelka također bijaše zimzelen izrastao pored hrasta koji je Sveti Bonifacije u 8 stoljeću posjekao negdje u Njemačkoj. U skladu s poganskim vjerama, kojih su se ljudi tada pridržavali, hrast je bio svet, a njegovo je posijecanje simbolički značilo nestanak starih vjerovanja. I kako se novo zimzeleno stablo jelke primicalo nebu, Sveti je Bonifacije rekao okupljenima: “Ovo će biti vaše Sveto drvo. Ono je znak beskrajnog života, jer listovi njegovi nikada ne žute. Pogledajte kako upire u nebesa. Prozovimo ga imenom Djeteta Krista; okupite se oko njega u svojim domovima, okružite ga darovima ljubavi i obredima dobrote”. Međutim, tek je početkom 17. stoljeća božićno drvce postalo dijelom slavljenja blagdana, onako kako to i dan danas običavamo.

Hrvatska narodna kultura, pak, božićno drvce poznaje tek od druge polovice 19. stoljeća, a jelka se, kao “novo” Sveto drvo najprije javlja u građanskim sredinama Zagreba (dolazi iz Njemačke iz viših društvenih slojeva), te iz njih prelazi na selo u tradicionalni dom žitelja Bukovca, gdje su ljudi sami pripravljali nakit za nj. Danas je božićno drvce jedan od bitnih simbola Božića. Uz njega se uvodi adventski vijenac, također jedna vrsta simbolike buduće vegetacije. No, tradicionalni seljački dom, znao je za Božić biti ukrašen i božićnim vijencima ispletenim od slame, što se kasnije, nakon blagdana, odlagalo u kokošinjac, da kokoši na njemu bolje legu.

Molitva na slami

Badnja večer u seljačkim domaćinstvima počinjala je ulaskom kućedomaćina i unošenjem “badnjaka”, zapaljene svijeće, kruha, vina, bremena slame i tri vrste žita u kuću, redovito uz izgovaranje molitvi kojima je svrha utjecati na rodnost i plodnost gospodarstva u idućoj godini. Slamu je prostro po podu, sjeo na nju i izgovarao ove riječi: “Faljen Isus i Marija, dobar večer na tom Novom letu! Daj nam Bog picekov, purekov! Pune lagve vina, pune štale blaga, pune škrinje žita, mira i blagoslova najviše”, ili “Daj nam Bog piličov, pačičov, teličov, ždrebičov, kruha i vina! Oko hiže detiče, oko štale kopiče. Mira i blagoslova božjega najviše!” Nakon toga ostali ukućani mogli su zapaliti “petrolejke” koje su osvjetljavale sve prostorije (prije toga u kući nije smjelo gorjeti svjetlo). Započelo je ukrašavanje.

Dio slame koju je donio kućedomaćin stavljao se ispod stola, a od drugoga dijela radio se vijenac koji se stavio na žito i svečano prekrit stol najljepšim tkanim stolnjakom. Prije prekrivanja stola stolnjakom domaćin ga je posipao donesenim žitom tako da je radio križ spajajući uglove stola. Na žitom posut i prekrit stol, na jedan ugao stavila se košarica u kojoj su se nalazile tri vrste žita i kruh. Kraj košarice stavila se jabuka u koju je bila upiknuta borova grančica. Na stol su se stavili i ini božićni simboli koje je kućedomaćin na početku večeri unio u kuću: svijeća (jedna ili tri, izrađene u seoskom domaćinstvu), te zeleno božićno žito koje su žene posijale još za Svetu Barbaru. (Nastavit će se…)