OD GRADECA DO ZAGREBA: Kako je negda bilo za Božić na Bukovcu i u Remetama (2)

U noći između Badnjaka i Božića vatra se u pećima, u koje se stavljao ‘badnjak ili ‘panj’, nije gasila, a isto se radilo i sa svjetlom, bilo da je gorio lampaš ili božićna svijeća.

Piše: Branimir Fagač

Jaslice su se, ovisno o njihovoj veličini i brojnosti izrađenih figurica, nalazile na povišenom stalku u kutu prostorije ili na prozoru. Drvena štalica sa krovom od klasja bila je smještena u pečini izdubljenoj u sljemenskome kamenu ili izrađenoj od ljepljenog vlažnog papira koji se kasnije bojao. Brežuljci iznad štalice bili su od mahovine. Sve je bilo okićeno borovim grančicama i svijećama. Valja napomenuti da su sve te jaslice i pripadajuće joj figurice, bile ruku djelo marnih bukovačkih muža koji su koristili svaki slobodni trenutak kada na polju, u šumi ili u štali nije bilo posla, da bi ih s ljubavlju izrađivali. Samo su imućniji bukovački seljaci, vinciliri ili, pak, zagrebačka gospoda, imali novca za kupnju jaslica koje su u gradske dućane dolazile sa zapada, najčešće iz Austro-Ugarske. Djeca i mladi rado su se igrali na prostrtoj slami, veseleći se jaslicama tijekom božićne noći.

Kićenje i nemrsno blagovanje

Omanje drveno sito oko kojeg su se nalazile borove grančice ukrašene ružama od papira i pozlačenim jabukama pričvrstilo se za tram na stropu iznad stola. Specifičan ukras bila je jabuka za koju su bili obješeni zvončić i anđeo. Ona je bila pričvršćena za sredinu sita i užetom povezana s vratima tako da se pri svakom otvaranju vrata ukrasno sito s jabukom, anđelom i zvončićem spuštalo do stola, a pri zatvaranju se podizalo. U predvečerje, kada je sav kućni posao bio završen ukućani su kitili “kinč”. Kitili su ga odrasli i djeca pjevajući božićne pjesme.

Ako je dečko došao “deklini” (djevojci) kinčiti bor, značilo je da “je ima rad i da se buju ženili”. To je potvrđivao i jabukom božićnicom koju je dao djevojci za vrijeme kićenja ili prije polnoćke. Kada je kićenje privedeno kraju, na red je došla večera i svi bi ukućani posjedali za stol prekriven stolnjakom na čijoj se sredini nalazio božićni kruh urešen borovom grančicom, posudicom sa raznim vrstama žita, kukuruzom, grahom ili grohača sa zrnjem, pehar ili boca vina, tanjur “tenke gibanice” (prosti kolač od sira) i božićna svijeća.

Večera koja je uslijedila bila je nemrsna, pa su ljudi jeli “povoleni” (pouljeni) grah, krumpir, salatu, orahe, suhe šljive i prosti kolač od sira. Poslije večere domaćin je otišao u dvorište i grančicama zelenila, često iskičenima, kitio štalu, svinjac i druge gospodarske zgrade. Čekajući da dođe vrijeme odlaska na “polnoćku”, ukućani su pjevali božićne pjesme. Djeca su se za to vrijeme valjala po slami, a još pred nekoliko desetljeća znala su i prespavati na slami tu noć.

Pjevajući na polnoćku

Na polnoćku je išao svaki ukućanin koji je mogao, a od kuće su grupno kretali ovisno o udaljenosti od crkve. Nije to bilo tako davno kada su mladići na Badnjak prije polnoćke obilazili svoje susjedstvo i skupljali se zajedno s djevojkama u skupine da bi zajednički pješice išli pjevajući na polnoćku. Pjevali bi vrlo glasno, tako da bi se pjesma mogla čuti s brijega na brijeg, a ponekad bi to pjevanje ispadalo kao nadmetanje Bukovčana, Remečaka, Doljana i Bliznečana, koji će ljepše i glasnije pjevati i pjesmom stići do crkve. Uz pjevanje “pobožnih” pjesama išao je narod osvjetljavajući si put lučima, koje su sami izradili gotovo mjesec dana prije božićnih blagdana ili bakljama kupljenim u specijaliziranim zagrebačkim trgovinama.

Po povratku s ponoćke domaćin je odmah otišao nahraniti blago “da bi i oni znali da je Božić”. Sve ukućane koji su bili na ponoćki gazdarica je obvezno nahranila hladetinom, “crnim kobasicama” (krvavicama), “pečenicama” (mesnim kobasicama) i drugim mrsnim jelima s mesnim predznakom, te toplim kolačima.

U noći između Badnjaka i Božića vatra se u pećima nije gasila, a isto se radilo i sa svjetlom, bilo da je gorio lampaš ili božićna svijeća. U peć bi se stavljao “badnjak” ili “panj”, komad drveta koji je mogao gorjeti čak i po tri dana. Netko od ženskog dijela obitelji na “šparhetu” je obvezatno morao ostaviti posudu s toplom vodom “da bi se Isus ujutro okupal”. Taj se običaj izgubio negdje između dva svjetska rata.

Na Božić ujutro kitio se na Bukovcu zdenac (bunar). Kitili su ga svi ukućani ukrašenim grančicama zelenila božikovine, a djevojke su se natjecale koja će prva stići do zdenca. Božić je oduvijek bio označen kao dan mira, obiteljski dan, kada se nije izlazilo iz kuće osim na svetu misu. Pred crkvom su si susjedi i prijatelji čestitali Božić, darivajući si jabuke božićnice.

“Darivanje” voćaka

Drugi dan Božića, Štefanje, slavilo se na Bukovcu naročito u kućama gdje je bio član obitelji toga imena. Svo jelo i piće ostalo od Badnjaka i Božića ponudilo se gostima koji su sada slobodno išli u čestitare rodbini, prijateljima i susjedima. Cijeli se dan svetkovalo, pjevalo i veselilo. U noći između Božića i Štefanja mjesni su mužikaši obilazili kuće u kojima se nalazila osoba toga imena i zabavljali okupljeno društvo koje se veselilo do dugo u noć. Mužikaši su rijetko tražili novac, a gotovo uvijek hranu i piće. Išli su, kako se govorilo gratulerati.

U dane Božića i Štefanja kuća se nije čistila, taj se posao obavljao tek treći dan, na Januševo, to jest Ivanje. Rano ujutro domaćica ili domaćin, iznijeli bi slamu iz kuće. Jedan dio stavljali su u kokošja gnijezda da bi kokoši bolje sjedile na jajima ili su je čuvali do ljeta i tek tada stavljali u gnijezda. S drugim dijelom slame odlazili su bukovački purgeri u voćnjake i njome “nadalevali” (darivali) voćke da bi bolje rodile i pritom počesto govorili: “Ja slivice, jabučice (kruškice i dr.) darujem tebe, ti daruješ mene.” Zrnje koje je bilo prostrto po stolu i ono iz “groače” ili posudice spremali su među zrnje, vjerujući da ga neće “pojesti ni tići ni miši”, ili su ih davali svinjama i kokošima da ga pojedu. Vijenac s božićnog stola spremao se u “špajzu” (ostavu) ili također stavljao u gnijezda kokošima.

Veselo na “Mali Božić”

Tjedan dana nakon Božića u pučkom se folklornom događanju ističe Nova godina (među nekim žiteljima Bukovca zvana još i Mali Božić) kada se ponavljaju neki postupci vezani uz Božić i troše blagdanska jela i piće. No, dok se Božić dočekuje smjerno, u obitelji i u domu, Nova se godina često dočekuje znatno neobuzdanije, izvan kuće, bučno i veselo. Na Staru godinu žene su pripremale raznovrsnu hranu kao i za Božić (pečeni odojak, sarma…), jer je na Novu godinu moralo biti svega u obilju. Za razliku od božićne trpeze, novogodišnja je bila malo drugačija – nije se spremala živad, već većinom hrana priređena od mesa svinje. Vjerovalo se, naime, da svinja svojim rovanjem prema naprijed otklanja sve loše stvari i događaje od prošle godine i donosi sreću, napredak i blagostanje koji će tradicionalni seljački dom Bukovčana pratiti u godini koja je pred njima (dobar urod u vinogradu, voćnjaku i polju, uhranjeno “blago”, puna kuća obilja i zdrava rumena djeca). Navečer je narod išao u crkvu na večernjicu – zahvalnicu, na kojoj su se zahvalili za sve u protekloj godini. Na “mlado leto” u zoru dolazili su u kuće čestitari, i to muška djeca koja bi ukućanima čestitala Novu godinu riječima: “Sretno vam bilo mlado leto”, te nastavljala izgovarati isti tekst koji je kućedomaćin govorio na Badnje veče, pun dobrih želja.

U podsljemenskim selima, ali i u velikom broju domaćinstava na Bukovcu vršilo se na Novu godinu ujutro darivanje zdenca. Već rano u zoru djevojke i žene odlazile su na zdenac po vodu i kitile ga grančicama zelenila i darivale kolačima koje su ostavljale oko njega. Djevojke su žurile da što prije dođu do zdenca, jer koja prije stigne, prije će se i udati. Ovaj je stari običaj gotovo istovjetan onom na prvi dan Božića, s tom razlikom što su žene i djevojke tada zdenac samo kitile.

Blagoslov na Tri kralja

Zadnja velika svetkovina božićnog ciklusa jest blagdan Svetih triju kraljeva. Dan uoči ovoga blagdana karakterizirala su dva običaja: strogi post ne samo za ljude, nego u nekim domaćinstvima i za stoku, te blagoslov vode, koji se još i danas vrši na večernjici. Iz svakog domaćinstva išao je barem jedan član na večernjicu kako bi u obiteljski dom donio blagoslovljene vode. Došavši s večernje mise domaćin je njome temeljito blagoslovio svaku prostoriju i cijelo “stanje”, to jest štalu, svinjac, kokošinjac, te bliže parcele zemlje i voćnjake. Udaljenija polja blagoslovio je domaćin rano ujutro na Tri kralja “da razne poljske živine ne pojedu zrnje s njive”.

Žene su na Tri kralja na jutarnju misu nosile bijeli luk (češnjak), mast od kokoši, pure ili race i tamjan da ih svećenik blagoslovi. Bijeli luk stavljao se na oboljela mjesta na tijelu, a blagoslovljenom mašću ona su se mazala, vjerujući da donose ozdravljenje. Tamjan se čuvao jer ga je svaka kuća obvezatno morala imati u slučaju smrti nekog člana obitelji.

Dok je uoči Tri kralja bio post i nemrs, na Tri kralja kuhala se bolja hrana, u nekim obiteljima na Bukovcu i po tri bogata jela, takozvano “trojestveno”, pa je objed obično bio sastavljen od juhe, mesa i kolača.

Božić na ovim našim prelijepim bukovačkim vinorodnim brežuljcima osim što sadrži obilježja kršćanstva, bolje reći katoličke vjere, kao narodni blagdan donosi nam tragove povijesnih vremena i raznih pretkršćanskih simbola i praksi, vezanih uz doba zimskoga solsticija. Ne može se govoriti o nekom kontinuitetu, ali podudarnosti su očite: još u rimsko doba kitilo se kuće zelenilom, palile se svijeće. Uostalom, tih se istih dana slavio Dan nepobjediva sunca. Ta spoznaja u znanosti danas nije sporna i ne umanjuje ni vjersko ni humanističko, pa ni nacionalno značenje blagdana. Moć je božićnoga blagdana upravo u tome što je on primjeren čovjeku. Narodna je kultura prihvatila Božić i tijekom vremena uvijek ga je sebi prilagođavala. Katoličanstvo je sa svoje strane imalo snagu i sposobnost da održi jasnom ideju Božjega utjelovljenja. Zato sve do današnjih dana Božić ima univerzalni značaj.

(Kraj)