OD GRADECA DO ZAGREBA: Čeznuo sam za Zagrebom kao Hrvat za Hrvatskom – reče Matoš
Toliko se toga u Zagrebu izmijenilo u poslijednjih devet i kusur stoljeća, da ga njegovi negdašnji stanovnici ne bi uopće prepoznali. A što to zapravo znači u životu jednog grada? I malo i mnogo.
Piše: Branimir Fagač
Tek kada se upustite u istraživanje svih tih starih zapisa na požutjelom i izblijedjelom papiru, što tako ugodno vonja na starinu, kad usporedite negdašnje poglede na grad s ovim našim, suvremenim, tek tada možete uvidjeti prave i stvarne dimenzije razvitka grada. Tako je i sa Zagrebom.
Pripremajući ovaj, svojevrsni “hommage”, često sam nailazio na bilješke, rukopise, dokumente i fotografije o nekadašnjem izgledu Zagreba. Prikupljao sam ih marno i ne znajući da će ih biti u tolikoj mjeri. A istovremeno, prikupio sam i pregršt zapisa o tome kako su nastajali i nestajali pojedini dijelovi grada i njegove znamenitosti.
I evo tog izbora koji će ispričati i mnogo toga za što današnji Zagrepčani zacijelo nisu ni čuli.
Ukipljeni Strossmayer
Prgavi i vječito zajedljivi gospon Gustl, kojega su zauvijek ukipljenog posjeli na gornjogradsku klupu na Strossmayerovu šetalištu, bio je toliko vezan za svoj Zagreb, da bi za njim ‘tugovao do ludila’ kadgod ne bi bio u njemu, i stoga nije nimalo čudno da baš njemu pripada ona poznata rečenica, koju je često za života ponavljao još jedan, nama puno bliži, gradski kroničar, besmrtni Zvonimir Milčec: “Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke!”
Taj i takav Antun Gustav Matoš (1873-1914) opisao je godinu dana prije smrti – ‘svoj Zagreb’, svoga vremena ovako: “Netko je rekao, da je Zagreb ugodan samo kao zabranjeno voće… Kad ne mogah boraviti u tome gradu – čeznuo sam za Zagrebom, kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom…
Zagreb nije selo, a nije ni velegrad… Pa ipak, imali Hrvatu ljepšeg mjesta na svijetu od toga brda, od tih starih kuća i domaćih zakutaka, kada noću nema na Griču nikakvog tona, koji bi smetao skladu dojma?
Pod brijegom u beskrajnosti svijetla novi Zagreb kao čaroban san u dnu vode, svud uokolo vidici rodne zemlje sa srebrnim pojasom Save…
Idite noću na Grič i kao iz misterioznog fonografa čut ćete pouku toga grada, te zemlje, toga naroda, vidjet ćete gričke duhove: kraljeve i banove, izdajice i mučenike, prokletnice i budioce…
Kaptol, nekad antagonist Griča, drugi je stari Zagreb, sasvim zasebnog života i obilježja…
Donji grad – treći Zagreb
Dok Grič ima sasvim birokratski, a Kaptol sasvim posvećeni karakter, u jezgri sasvim različit, ako ne i oprečan, Donji grad, novi Zagreb, je pravi moderni grad, grad rada, prosvjete i trgovine, treći Zagreb, grad novinskih redakcija, demonstracija, tvornica vojarna, banaka i radništva.
U Gornjem gradu, kod Matejnice, nalazite u prastaroj kući s tramovima, vinjagama i pticama po krletkama starinsku gostionicu u stilu XVI. i XVII. Vijeka poput nekih kućica u staroj Novoj Vesi, a u Ilici i na donjogradskim trgovima imate kavane i hotele s komforom i poslugom najmodernijeg Beča i Berlina.
Sav čar Zagreba dolazi od tih kontrasta između Griča, Kaptola i stare Harmice (Trga bana Josipa Jelačića op. a.), pa između Zagreba i idiličnih sela – Sv. Duh, Horvati, Trnje – u gradskoj općini, što s predgrađima i silnim ljetnikovcima u Tuškancu, na Pantovčaku stvaraju posebni, četvrti Zagreb…”