O TOME SE GOVORI: Može li EU uspostaviti zajednički sustav obrane?

Nakon kaotičnog povlačenja iz Afganistana, EU ponovno diskutira o formiranju „postrojbi za brze intervencije“. Ministri obrane su o tome raspravljali na Brdu kod Kranja, no plan je teško provediv.

Visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost, Josep Borrell nazvao je iskustvo iz Afganistana „katalizatorom” onog povijesnog događaja koji izaziva politički pomak ili preokret i koji bi mogao znači proboj po pitanju europske obrambene politike. „Kada – ako ne sada?”, pita Borrell. Dakle, je li dovoljno velik pritisak da se ministri obrane zemalja članica Europske unije, koji očito pate od svoje nemoći, suoče s događajima u Kabulu, te da naprave taj iskorak u obrambenoj politici EU-a?

Gorak kraj, težak poraz

Njemačka ministrica obrane, Annegret Kramp-Karrenbauer govori o „gorkom kraju i teškom porazu” u Afganistanu. Vrijeme će pokazati je li Zapad time trajno oslabljen. Ona je izrazila žaljenje što Europljani na vojnom planu nisu odmakli tako daleko. Ali, od toga ovisi kredibilitet Europe u budućnosti, jer su do sada Europljani ovisili od Sjedinjenih Američkih Država, kao na primjer u Kabulu, dodala je, piše Deutsche Welle.

Ministri su raspravljali na slovenskom Brdu kod Kranja (naslovna fotografija), cilj je da se pod pritiskom aktualnih događaja napravi iskorak s konkretnim planom o formiranju europskih snaga za brze intervencije – koji je zapravo na stolu od svibnja ove godine. To podrazumijeva da je u pripravnosti 5.000 ljudi, koji bi mogli reagirati u krizama, kao na primjer u situaciji na aerodromu u Kabulu, gdje je evakuacija stranaca i lokalnog afganistanskog osoblja morala biti i vojno osigurana. Letovi Europljana su završili onog trenutka kada su Amerikanci povukli svoje posljednje vojnike. Europljani od tada sebi postavljaju pitanje zar ne bi trebali i oni sami biti u stanju da reagiraju u takvim situacijama – pa i bez Sjedinjenih Američkih Država.

Usprkos vidnoj frustriranosti njemačke ministrice Kramp-Karrenbauer i mnogih njezinih kolega, na kraju sastanka se samo došlo do zaključka da se postupno krene s realizacijom plana, koji su Francuzi predložili u svibnju 2021.godine. Svi oni koji su očekivali veliki politički skok nakon debakla u Afganistanu, grdno su se prevarili i razočarali.

Samo plan na papiru…

Njemačka želi do jeseni pripremiti dokument čiji je cilj ubrzavanje procesa planiranja. „Još jednom sam danas u debati o Afganistanu ukazala na to da nismo mogli učiniti ništa čime bi reagirali na povlačenje Amerikanaca iz Afganistana, jer, s obzirom na naše vlastite snage, nismo ni bili u situaciji da sami ostanemo u toj zemlji”, rekla je iskreno Kramp-Karrenbauer.

Zbog toga se debata sada mora voditi konkretno, i to o tome tko ima koje specijalne sposobnosti i koja vojska je spremna uključiti ih u zajednički projekt, kaže njemačka ministrica. Ona smatra da vojni kapaciteti u Europi postoje, ali i da ih konačno treba povezati, kako bi se postigla toliko hitno željena „sigurnosno-politička sposobnost za djelovanje”.

Njemačka se zato želi pozvati na članak 44. EU-ugovora, koji zemljama članicama dozvoljava da neku skupinu zaduži da pokretanje neke određene misije. Međutim, ova odluka mora biti usvojena jednoglasno. Ta „koalicija voljnih” mogla bi onda sama odlučiti kako će provesti i koordinirati akciju. Time bi se trebala izbjeći notorna zamka jednoglasnosti, koja ometa svaki napredak u postizanju dogovora.

Ideja koja se krije iza toga je jednostavna, a podrazumijeva da one zemlje koje ne budu uključene u misiju, neće ni imati interesa da je ometaju budući da joj ionako nikako ne doprinose. Ali bi ipak vrata za uobičajene ucjenjivačke igre među zemljama članicama ostala ipak otvorena, jer bi i najmanja članica mogla uložiti veto, pa i iz razloga koji uopće nemaju veze s konkretnom intervencijom.

Sukob interesa

Koliko je velik sukob interesa u obrambenoj politici između članica EU-a sa sjevera i juga Europe pokazuje primjer istupa letonskog ministra Artisa Pabriksa. Njega na primjer ne zanima Afganistan, kaže, ali umjesto toga traži pomoć na granici s Bjelorusijom. Tamo po navodima baltičkih zemalja dolaze tisuće izbjeglica, koje bi režim Aleksandra Lukašenka mogao „prošvercati” na tlo EU-a kako bi izvršio pritisak na susjedne zemlje.

Letonac je skeptičan u pogledu velikih projekata na planu obrambene politike. „Što se dogodilo s borbenim trupama?”, pitao je podrugljivo. I dodao: „Nikada nisu aktivirane.” Ideja o takvim zajedničkim borbenim trupama („Battle Groups”) kola već cijelo desetljeće Europskom unijom. Ne radi se samo o vojnim sposobnostima, već prije svega o nedostatku političke volje, kazao je Pabriks.

Osim toga bi pojedine zemlje, a tu je mislio na Njemačku, konačno morale povesti javnu debatu o obrambenoj spremnosti i obvezama koje su s tim povezane. „Moramo shvatiti da se svijet brzo mijenja. Potrebna nam je snažna sila da obranimo Europu”, zaključio je letonski ministar.

Različiti pogledi

I dok baltičke zemlje prije svega strahuju od napada od strane Rusije, zemlje s juga Europe su zabrinute zbog aktualnih sukoba na Bliskom istoku, ali i u Libiji i predjelima južnije od Sahare. Ove različite orijentacije Njemačka želi „zaobići” regionalizacijom budućih interventnih trupa. Zemlje sjeverne i južne Europe bi se trebalo udružiti. Međutim, nakon izlaska Britanaca iz EU-a, tu su još samo Francuska i dijelom Njemačka kao veće vojne sile. Njihova pomoć je potrebna i na sjeveru, ali i na jugu EU-a.

Projekt „trupa za brze intervencije” bi trebao biti usvojen na proljeće, tijekom francuskog predsjedanja Vijećem EU-a.