O TOME SE GOVORI: Kako spasiti svoje grijehe na društvenim mrežama
Gotovo da i nema nekog tko u ovom luckastom i turboubrzanom i znatiželjnom svijetu nije zaljubljeni u razne društvene mreže na kojima je i sve više onih koji na dan vise na njima i po nekoliko sati.
I to tako da im se predaju do kraja, da im povjeravaju svoju najveću intimu, da se sa sebi srodnim dušama došaptavaju iznoseći i ono što ne bi rekli ni vlastitoj majci. A ima, naravno, i onih koji u razotkrivanju svoje intime idu tako daleko da šalju ili razmjenjuju i najintimnije fotografije.
Zapravo je užasavajuće koliko se lakomisleno ljudi opuštaju i druže i daju sve moguće podatke svjetskim društvenim mrežama. I u zanosu, u tim raljama društvenih mreža koje ne gutaju samo informacije već i ljude, malo tko razmišlja o nizu opasnosti koje takvo slobodno ponašanje nosi sa sobom. Naime, vrlo mali broj ljudi razmišlja o tome tko sve i zašto koristi podatke koje daju i da ono što se objavljuje nikako neće biti samo za odabranicu ili odabranog.
Na internetu završavaju nefiltrirane važne i nevažne osobne informacije, a da i ne spominjemo neoprez kada se objavljuju u prepisci i podatci o bankovnim računima, karticama… Problemi koji s prolaskom određenog broja godina nastaju ugrožavaju čak i egzistenciju, pravo na normalan život, jer neke stare objave staju na put zapošljavanju, napredovanju u poslu, pa čak i u ostvarenju željenih bračnih i drugih veza.
Naime, internet ništa ne zaboravlja, ostaju čvrsto zapisane neke “sitnice” iz prošlosti, koje nakon nekoliko godina postaju pravi i teško rješivi problemi. Zato je posve jasno što je stav gotovo svih zemalja kako svima treba dati mogućnost da prošlost ostave iza sebe i kada je riječ o društvenim mrežama.
DIGITALNA GUMICA
Znamo da je u analognom svijetu zaborav pravilo, a sjećanje je iznimka, ali manje razmišljamo o tome kako je u digitalnom svijetu baš obratno – sjećanje je pravilo, a zaborav iznimka. Zbog svega što se događa s podatcima koji se gutaju na internetu, koji na neki način stavljaju okove na najveći broj korisnika koji su se tamo ispovjedili, još je godine 2000. austrijski pravnik Viktor Mayer-Schönberger tražio da se digitalnim informacijama odredi datum isteka tako da nakon određenog vremena budu automatski izbrisane.
Zaborav na internetu značio bi priliku da se bez utega prošlosti može dalje, da se može ostaviti neke stare grijehe mladosti u vremenu kada su nastali. Ali velika je sila među onima koji drže konce da bi mogli manipulirati, pa i trgovati objavljenim informacijama, te taj prijedlog nije prošao. Ali pokrenuo je kotačiće pa se počelo, posebno u EU-u, sve više govoriti o pravu na zaborav koje su mnogi zvali i europskom “digitalnom gumicom”.
Nakon svega je i Europski sud pravde usvojio pravila i podigao pravo na zaborav na razinu ljudskih prava kako bi digitalni svijet bar malo prilagodio analognom. Sada Europa na neki način štiti naše podatke, pa svaki građanin EU-a ima pravo zahtijevati od tražilica poput Googlea brisanje zastarjelih linkova s nepoželjnim ili osjetljivim informacijama. Lars Jäger, znanstvenik i autor knjige “Supersila znanost”, nije posve siguran da će Uredba EU-a biti dovoljna, ali smatra kako je ona “korak u pravom smjeru”. Jamči građanima EU-a bolju zaštitu njihovih podataka i daje im pravno jamstvo da im se kaže koji su to podatci pohranjeni o njima i što se događa s tim podatcima.
Sudovi su sada u situaciji da odlučuju između prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života kao i zaštite osobnih podataka na jednoj strani i slobode tražilica na drugoj strani. Obvezu brisanja moraju poštovati i tvrtke sa sjedištem izvan EU-a dok god nude svoje usluge klijentima unutar EU-a ili ako imaju poslovnu adresu u EU-u. Ali ne mora uvijek brisanje biti i ostvareno, primjerice ako postoji poseban javni interes vezan za neku osobu ili ako su informacije i godinama poslije od posebnog značenja za društvo.
Osim toga, tražilice moraju informacije ukloniti samo unutar EU-a, a ne diljem svijeta. Valja reći kako su za nepoštovanje Uredbe EU-a uvedene i astronomske kazne, pa postoji mogućnost da velike tvrtke budu novčano kažnjene i s 20 milijuna eura ili četiri posto godišnjeg prometa u čitavom svijetu.
DRŽAVNA KORIST
Naravno, smatra se i kako pravo na zaborav može i mora biti još učinkovitije, pa se mnogi stručnjaci u tom području i dalje zalažu za tehnička rješenja, što znači digitalni rok trajanja, odnosno automatski istek podataka, pa bi i neki naši grijesi nakon određenog vremena sami nestajali. Oni koji vode borbu za automatsko brisanje upozoravaju i na funkcioniranje policijske države na osnovi praćenja i prikupljanja informacija koje se ne brišu. Tako se u Kini već mjeri ponašanje građana na internetu.
Bilježi se i mjeri gotovo sve, čak i kupnja i potrošnja, pa država dijeli i bodove. A za previše prikupljenih minusa slijede i kazne, posebno u poslu s državnim službama, a ograničavaju se i putovanja. Što je sljedeće, još se ne zna, ali i to su dovoljni signali kako bi europska “digitalna gumica” ako ni zbog čega a ono zbog ljudskih prava trebala što prije poprimiti svjetsku dimenziju.