O TOME SE GOVORI: Hoće li nebo Ukrajine biti sigurno uz “Patriote”?

I Ukrajina će sad dobiti američki sustav protuzračne obrane „Patriot“. Za njega se sad otimaju mnoge zemlje i on doista može mnogo u zaštiti svakog napada iz zraka. Ali nema sustava koji bi bio savršen.

Nakon nebrojenih ruskih napada iz zraka na Ukrajinu, američki sustav protuzračne obrane ne žele samo Ukrajinci nego i mnoge druge države koje procjenjuju kako bi u neko vrijeme mogle biti ugrožene. Mnogima je prvi izbor američki sustav “Patriot”: on ima veći doseg od većine drugih sličnih sustava – do 160 kilometara od lansirnog vozila, doseže do 24 kilometara visine i u stanju je uništavati maltene svaku vrstu neprijateljske letjelice, od balističkih raketa i aviona pa do bespilotnih letjelica i malenih dronova, piše Deutsche Welle.

Najprije, može se čestitati proizvođaču, američkom koncernu Raytheon već na nazivu ovog sustava: ministri, civilni službenici i zastupnici parlamenta koji na koncu odlučuju o plaćanju računa će rado otvoriti blagajnu za sustav tako domoljubnog naziva, makar je tek nešto kasnije proizvođač za svoj sustav vješto skrojio kraticu od Phased Array Tracking Radar for Intecept on Target – fazni vektorski radar za presretanje ciljeva.

Svojevrsna medijska zvijezda je tek lansirna rampa američkog sustava, ali i samo ime PATRIOT – kratica za fazni radar kojim je opremljen je na posve drugom, zapravo još važnijem vozilu

Čitava kolona skupih vojnih vozila

Narudžba, odnosno natječaj za takav dalekometni mobilni sustav protuzračne obrane protiv neprijateljskih zrakoplova na velikim visinama je raspisan još dok je trajao rat u Vijetnamu, sredinom šezdesetih. Raytheon je za američku vojsku i njezine saveznike najprije predstavio raketu dometa 70 kilometara i dva puta bržu od zvuka, u pravilu posve dovoljno za bilo koji vojni avion tadašnjeg SSSR-a.

Naravno, za takav daleki i brzi cilj nije dovoljna tek raketa pa je “Patriot” zapravo čitava kolona vojnih vozila. Tu je samo vozilo koje je lanser raketa PAC (Patriot Advanced Capability), ali je zapravo najvažnije vozilo samog radarskog „oka“ kojeg će promatrati nebo (MPQ). Informacije dolaze u zapovjedno vozilo (PDB) preko antena postavljenih na još jedno vozilo (MSQ), a onda tu treba i vozilo-dizalica koje će stavljati nove rakete u lanser (GMT). Ne smije se zaboraviti i vozilo na kojem je golem generator jer za sve treba i mnogo struje.

Onda i ne čudi što ova američka pomoć Ukrajini iznosi oko jednu milijardu i 100 milijuna dolara gdje otprilike trećinu koštaju lansirna i upravljačka vozila, a dvije trećine sami projektili. Takva baterija vozila ima prednost što je neprijatelju teško uništiti baš sve, ali nedostatak je onda i broj vojnika potrebnih za njezin rad – oko 90 za svaku takvu operativnu jedinicu.

Znaju li Ukrajinci s “Patriotima”?

Već i zbog toga vojni stručnjaci sumnjaju da će sustav “Patriot” u dogledno vrijeme značiti nekakvu prekretnicu na bojištu Ukrajine: američki Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) ukazuje kako standardna obuka vojnika za poslugu “Patriota” traje 53 tjedna, što bi teoretski značilo da bi prva raketa sustava “Patriot” s ukrajinskom posadom mogla biti lansirana tek sljedeće zime.

Doduše vjerojatno je kako među vojnicima Ukrajine ima onih koji poznaju slične sustave kakvi su se proizvodili u Sovjetskom Savezu: i Hrvatima poznat sustav SAM-300 koji je svojedobno do Hrvatske došao doduše za velike novce, ali tko zna kojim putovima i bez svih dijelova potrebnih za rad pa su tako i ti milijuni vjerojatno i završili na krupnom otpadu. Razvijen je i nasljednik tog sustava, SAM-400 (ruski naziv Trijumf) tako da se može pretpostavljati kako i Ukrajinci znaju o čemu se u takvim sustavima radi.

No to ipak nije tek „stisnuti gumb“: američki Patriot se u proteklih pola stoljeća neprestance razvijao jer su se i prijetnje mijenjale. Već u osamdesetima se pokazala potreba obrane i od raketa srednjeg dometa, baš kao i od krstarećih raketa koje lete na malenoj visini. Neprestance su se razvijali i projektili, dakle rakete za takve složenije ciljeve, a još se više radilo na unapređenju radara i sustava za praćenje.

Svakako bolje, ali…

Američka vojska raspolaže s preko tisuću sustava “Patriot”, a najveće „vatreno krštenje“ je taj sustav doživio u „Pustinjskoj oluji“, prvom ratu protiv Iraka 1991. Tamo su Amerikanci postavili čitav niz baterija “Patriota” u Izrael kako bi spriječili da i on bude napadnut i uključi se u vojni sukob. Proizvođač Raytheon se rado hvali kako su “Patrioti” ispunili svoju zadaću: nije bilo većih i značajnijih žrtava od iračkih raketa lansiranih na Izrael – točnije, moguća šteta se već iz političkih razloga nije vješala na velika zvona.

Hoće li sad i stanovnici Ukrajine moći odahnuti pod „kišobranom“ “Patriota”? Na žalost, to je teško reći: računalo “Patriota” doduše može opaziti i pratiti istovremeno preko 50 prijetnji iz zraka, ali uništavati može samo onoliko koliko lansera ima – a i to pod pretpostavkom da je baš svaki hitac i pogodak. To znači „pokriti“ samo razmjerno maleno područje i jedan sustav “Patriota” je daleko od dovoljnog za zaštitu samo jednog golemog grada kao što je Kijev.

To doista košta

A tu je onda i najveći problem: u medijima se naveliko raspravlja je li sustav “Patriot” sposoban i uništavati malene izviđačke dronove, što se jedino može nazvati potpunom besmislicom. Jer tko će lansirati jednu raketu “Patriota” koja košta najmanje tri milijuna dolara na dron koji košta par stotina eura?

Toga su svjesni i u američkoj tvornici pa već desetak godina razvijaju i najnoviji naraštaj lansera, Patriot Advanced Affordable Capability-4 koji bi mogao lansirati i rakete drugih proizvođača, u konkretnom slučaju je riječ o suradnji s Izraelom i njegovim sustavom Kela David (Davidova omča).

No je li “Patriot” – ili bilo koji drugi sustav neke druge zemlje sposoban posve sigurno zaustaviti bilo kakvu prijetnju iz zraka? Takvog oružja jednostavno nema.