(NE)POZNATI POZNATI: Zdenka Mlinar – zaljubljenica u akrostih, ali ne samo u njega

Velikogorička književnica Zdenka Mlinar, koja piše i poeziju i prozu, zaljubljena je u stihove koje, kako kaže, ponekad i poklanja ljudima koje voli i do kojih joj je posebno stalo. Otkrila nam je i kakve su zasluge potrebne da bi se dobio takav dar, kako je i svog djeda pjesmama poticala na stvaralaštvo i još mnogo toga. 

*Serijal “(Ne)poznati poznati” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

Dugo već pišete i poezija je vaše glavno oružje, da se tako izrazim. Iza vas je sedam objavljenih knjiga. Što biste rekli, koja je od njih vaša kruna, ili ju još tražite?

Pišem, možda, od kad sam prohodala, jer uz stariju sestru i brata koji nisu imali svoje sobe, već su zadaće pisali za blagovaonskim stolom, bilo je nemoguće ne naučiti pisati jako rano i krenuti u školu s nepunih 6 godina. Objavila sam sedam knjiga i moram reći kako se želja za prvom objavom knjige javila u namjeri da pospremim na sigurno svoje dotadašnje rukopise, iako svjesna njihove nesavršenosti i potrebe za doradom, brušenjem. No, to nisam imala s kim, a kako je moja prva knjiga “Vijenac od srebra” u cijelosti posvećena obitelji i mojoj/našoj srebrnoj obljetnici braka, želja da na taj način najdražima pokažem koliko ih volim i koliko mi znače, bila je prejaka i objava tog naslova morala se dogoditi. Dakle, taj moj prvi knjiški korak mi je velik, tim više jer bez njega ne bi bilo ni drugog, trećeg…

Ali, odgovor na vaše pitanje bio bi da nemam krunu svojih objavljenih rukopisa, jer se još uvijek smatram strastvenom početnicom, što govori da ću ju možda i “istkati”. Moja majka je u svojoj skromnosti bila dobra i svestrana tkalja života naše nemale obitelji pa sam od nje naučila barem osnove potrebne za svoje tkalačko stvaralaštvo.

Ne možemo a ne spomenuti vaše početke. Tko vas je, ili što “zarazilo” pjesmom, stihom?

Ovo pitanje me doista raduje jer se mogu prisjetiti svojega djeda s majčine strane i njegove velike obitelji (za života od pune 91. godine s praunucima 101 potomak), a to stoga što se u svom njegovom materijalnom neimanju imalo duhovno bogatstvo; veliko zajedništvo obgrljeno čovječnošću, slogom i ljubavlju koji su mu davali snagu da opstanu i budu ponos sredine u kojoj su živjeli. Od malo su stvarali puno, samim time jer su mogli objedovati za svojim stolom, ne moleći obrok s tuđe trpeze, a sve su uvijek, bilo na njivama, bilo na tadašnjim prelima i sjelima ili za blagdanskih dana, znali blagosloviti pjesmom i molitvom. Njihova pjesma doslovno se orila do susjednih sela i o njoj se nadaleko znalo i pričalo. Djed, invalid Drugog svjetskog rata, nesposoban za državnu službu, i njegovih pet kćeri i tri sina – glasovi sve bolji od boljega. Bili su to pučki napjevi koje su tekstualno sami izmišljali i samouko tonski obrađivali, a ja sam ih još kao djevojčica zapisivala u jednu bilježnicu kako bih se njima ponosila. U dječjoj dobi bila sam očarana i narodnim poslovicama i stihovima ispisanim na zidnim krpama koje su se u početku te pomodnosti ukrašavanja kuća vezle rukama naših majki, teti i baka, a kasnije se kupovale u print varijanti te sam ih, kako u našoj kući tako i u susjednima, s velikom radošću iščitavala i skoro sve znala napamet. Dakako, tu su i spomenari pa rana i prva pisma školskoj simpatiji koja mi već nakon osnovne ode u bijeli svijet.

No, ne mogu i nikada neću zaboraviti ni glasnu i pjevanu molitvu bake Veronike, tatine mame, koja mi je često napamet recitirala pjesmice iz svojih školskih dana.

Otkud ideja da kao jedan od temelja stvaranja odabirete akrostih? Postoji li neka poruka, neka ideja u svemu?

Akrostih… Moja nova ljubav, novootkrivena pisana forma kojoj sam vjerna zadnjih par godina. Naš poetski mag, Enes Kišević, rekao mi je da akrostihovlje spada u neku vrstu enigmatike, što mi je ponovio i renomirani hrvatski enigmata Željko Bilankov, a kako volim enigmatiku, to sam pisanju akrostihova pristupila s lakoćom i velikim žarom. Nije izostao ni rezultat, jer taj rad je iznjedrio “Mlinaricu”, moju sedmu poetsku zbirku simbolična imena, koja je, u neku ruku, i ponos moje obitelji.

Ali, kako sve ima dvije strane, tako se i meni dogodilo da toliko uronih u tu “enigmatsku priču” da sam primorana izbjegavati ju, jer mi postaje sve teže napisati pjesmu bez te zadane forme.

Otkud crpite teme za pjesme, kakva raspoloženja su vam posebni poticaj?

Kao i mnogi koji pišu, teme pronalazim u životnoj svakodnevici koja kod svih nas, kamo god se okrenuli obiluje i veselim i tužnim slikama na koje ne možemo biti imuni i ne reagirati. Zagovornica sam komunikacijskih metoda, a znajući da je riječ, pogotovo pisana, jača od mača, osjećam se privilegiranom što svojim stihom ili proznim uratkom, mogu izraziti svoje emocije, iskazati nezadovoljstvo ili ukazati na sve manje cvjetnu, mirisnu i sretnu ovovremenost koju su zadnjih godina snašle mnoge nevolje.

Ono u što sam sigurna, od prvih poetskih koraka, jest saznanje da spoj sreće i nesreće, radosti i tuge, mogu biti jako poticajni, odnosno razlog za staviti na papir te životne sličice i njima se utješiti ili pohvaliti.

Recenzentica, književnica Darija Žilić, za vašu sedmu knjigu “Mlinarica” kaže kako je to poema koja zagovara ljubav prema čovjeku i Zemlji kao utočištu svijeta. Koju ste i kakvu poruku željeli poslati?

Darija Žilić, naša nagrađivana i svjetski priznata književnica, kao dobra poznavateljica poetske i pisane riječi te iščitavanja onoga što je “pjesnik htio reći” bila je doista u pravu, jer mnoge pjesme u knjizi čeznu za izgubljenom toplinom ljudskosti, snošljivosti i poštovanju različitosti; o prijeko potrebnim molitvama za mir i očuvanje prirode, kao i konkretnim djelovanjima u općoj razvratnosti sebeljublja i grabeži koji gutaju moralne i etičke vrijednosti te preostalu nadu za spas Majke svih majki i jedine nam domovine Zemlje. Dok riječ LJUBAV postaje nepoznanica pa i tema ismijavanja, pogotovo mlađoj populaciji, što je poražavajuće jer…”da nije ljubavi, ne bi ni svita bilo”…

Sretna sam da mi je Darija “kumovala” MLINARICU i za to joj, i ovom prilikom, HVALA!

Zašto “Mlinarica”?

Zgodno pitanje. Pa, možda i zbog toga što je knjiga posebna, samim time što su baš sve pjesme u toj knjizi pisane akrostihom. Mislim da su takvi primjeri rijetki i, kao takva, trebala je i neko posebno ime. A opet, ne znajući koji naslov dati već gotovom rukopisu, sjetih se da ta riječ nema puno slova i da ću kao od šale napisati pjesmu toga naslova koja bi, kićena autobiografskim elementima, itekako mogla biti nositeljica cijelog sadržaja između korica, u kojem nisam štedjela sebe i svoju osobnost.

Uz to, u mojoj su najužoj obitelji još dvije Mlinarice na koje sam ponosna pa knjiga može biti ogledalo svake od nas. Razlog više bilo je i to što obitelj u kojoj sam rođena i odrasla nikada nije imala poljoprivrednog zemljišta pa niti mlina ili “svojeg reda u mlinu” za mljeti žito sa svojih oranica.

Kažete u nekim prilikama kako ste svoje pjesme poklanjali ljudima koje volite i do kojih vam je stalo. Kako se postaje zaslužan za takvu pjesmu?

O, da. Treba biti zaslužan; trebaju postojati sinergija zajedništva, ljubavi i poštovanja te tijelo i duša koji su dio nas odavde do vječnosti. Dakle, treba postojati bezuvjetna i čista ljubav. Svjedoči tome i moj “Vijenac od srebra” koji cijelim bićem slavi ljubav. Iako je pisan s jako malo poetskog znanja, ali prepunog želje da vrelo puno rima obojanih bojama života, nevino i dječje poteče, neosporna je činjenica da blista sjajem ljubavi koja se “ne trži i ne kupuje”; koja je neponovljiva.

Poznato je i da ste pjesmama poticali na stvaralaštvo svog djeda Blaža. Kako je do toga došlo?

Oh, moj dobri i karakterni Djed Blaž Božić. Do zadnjeg daha zaljubljen u život, u pjesmu, u bogatstvo obitelji…

Ponosan i iznenađen mojim prvim pjesmama, nastalim u velikom “sudaru” životnih tuga i radosti, i sam je, valjda kao i u mladosti, počeo smišljati i pamtiti stihove. Velim pamtiti, jer ih sam nije mogao zapisivati. Naime, kako i spomenuh, bio je invalid, čovjek s jednom rukom, bez dijela bedrene kosti i s nekoliko gelera u sebi, koji nikada nije naučio pisati lijevom rukom, dok mu je desna bila skrivena negdje u nervima batrljka koji ju je cijelu osjećao.

Nije mi, onih devedesetih godina, bilo teško svako malo “trknuti” do četvrtog grada od mojeg, ne bih li uz već zapisane izvukla još neki stih i strofu iz njegovog zadivljujuće jasnog sjećanja.

Nemirna duha, vesele naravi i avanturistički raspoložena, nisam mogla odoljeti ni želji da te njegove pjesme stavim u korice i čuvam kao najvrjedniju ostavštinu; kao pouku da je život neponovljiva pjesma, a mi njegove sluge i ptice pjevice koje krase kraljevstvo Njegovo.

Djedove pjesme okarakterizirala sam kao pučke i ponosna sam da sam toj knjizi bila i urednica i recenzentica, ilustratorica i nakladnica. Skromno, ali naše. Djedovo i moje.

Zna se da mnogi pokušavaju ili pišu pjesme, ali to ne znači i da su pjesnici. Tko je za vas pjesnik, točnije pjesnikinja?

To mi je doista teško pitanje i ne mislim da znam odgovor na njega. Jer, ni sama ne znam pravu definiciju svojih radova koji su žanrovski šaroliki pa me ima u svim poetskim i inim književnim formama. Dotičem kako pučku i klasičnu, tako i haiku te mikro poeziju, aforizme pa i prozne zapise (eseje, kratke priče, osvrte, informativne članke…).

Stoga ću ponoviti i da nemam definiciju “pravog” pjesnika, pogotovo u moru modernog i suvremenog pjesništva, mnogima nerazumljivog, a ipak plijeni pozornost ljubitelja poezije i pisane riječi. I samu me lovi taj zanos, to umijeće filozofskog izričaja pa ću misao zaključiti i filozofskom tezom uvaženog mi kolege književnika, tri puta nominiranog za Nobelovu nagradu, Bajrama Redžepagića – kako je i nemoguće moguće.

Vaši su stihovi prepoznati i izvan Hrvatske. Gdje ste sve objavljivali?

Ima i toga, što mogu zahvaliti mogućnostima koje nam nude društvene mreže od kojih sam bježala godinama, nesvjesna koja sam sve knjiška “putovanja Svijetom” propustila; koliko nauka iz svijeta umjetnosti uopće. Istina, radi se o virtualnom učenju, o većini viralnih objava i prepoznatljivosti, ali to mi je donijelo i mnoga prijateljstva te nezaboravno bogatstvo susreta uživo.

Ne bih ovom prigodom nabrajala, niti brojčano iznosila sve zbornike, antologije, novinske ili objave na društvenim mrežama u kojima su i moji radovi prevedeni na više stranih jezika, ali svakako priznajem da me “te avanture” vesele, iako nimalo nisu lake. Teške su i fizički i vremenski, financijski i konkurentski, koliko god se činilo da tome nije tako.

Reći ću i da me, u zadnje vrijeme, jako vesele česte objave mojih haiku radova, koji nerijetko budu darivani prijevodom i na japanski jezik te ću dio njih, nadam se još u ovoj godini, objaviti u novoj knjizi.

Osvojili ste i mnoge nagrade. Koje su vam najdraže i što vam uopće nagrade znače?

Sudjelovanje u tek nekima od mora natječaja koje nam nude društvene mreže, znaju donijeti i vrijedne nagrade, pohvale, priznanja ili certifikate od društava, grupa i ljudi koji mogu imati uvid samo u naš rad, jer nas ne poznaju osobno i ne mogu očekivati uzvratnu uslugu. Time mi je svaka ta pohvala i nagrada vrjednija, no ja im ipak pristupam oprezno i shvaćam ih kao igru koja veseli i potiče na nova stvaranja; koja hrabri i daje krila pa sam mišljenja i da ne treba bježati od toga.

Ne bih izdvajala najdraže, jer svaka nagrada je dio mozaika koji je moje malo carstvo, u kojem i s kojim dišem i koje mi doziva moje sutra. Lagala bih i kada bih rekla da me nagrade ne vesele. One mi daju snagu i same po sebi su inspiracija koje nam, u jurnjavi kroz život, prepun nelogičnosti i vraškog odvraćanja od dobra, često ponestane.

Zašto su po vama u nas izdavači još uvijek premalo zainteresirani za izdavanje knjiga pjesnika?

Uzmemo li u obzir život pjesnika kroz povijest, možemo zaključiti da je tako ili slično bilo oduvijek. Kako s poznatim i priznatim poetskim imenima tako i s onima koji su živjeli i otišli kao anonimusi. Tek za rijetke dođe neko vrijeme, da ih se “izvuče” iz uspavanog sivila zaborava i da se njihova ostavština uvije u lijepe omote i plasira javnosti.

Oduvijek je pa još i od vremena najvećeg starogrčkog filozofa Sokrata bilo važno poznanstvo s ljudima, koji u određenim vremenima vedre i oblače pa daju priliku i ponekom sanjaru, a ovaj ju pak iskoristi na pravi ili krivi način.

Uostalom, rijetke su biografije pjesnika koji nisu zbog nečega patili; od siromaštva, bolesti, nerazumijevanja pa do uspoređivanja s ludošću…

Prije tri godine i sama sam došla na ideju osnivanja Književnog kluba koji nosi ime velikog, ali u Hrvatskoj potpuno nepoznatog pjesnika Ilije Kozića Ladina, za kojeg saznadoh tek iz jedne Jergovićeve kolumne i tada samoj sebi rekoh: To je TO. Za ovog se pjesnika mora i treba više znati, treba ga slaviti, odavati mu počasti i čitati ga. Za sada je Klub na dobrom putu, a ambiciozni planovi nas možda odvedu i do nenadanih postignuća.

Književnici, a posebno pjesnici, vrlo su malo prisutni i u medijima. Kako to objašnjavate?

Po meni, razlog tome je i u skromnosti te ponosu, pogotovo kvalitetnih pjesnika, koji će ih prije odvesti na stranice svjetskih portala i časopisa nego domaće. Valjda se treba znati i nametnuti ili imati “nekoga”, za čime dobre i čiste poetske duše ne žele posezati. Ne možemo negirati ni sramežljivost i strah od javnosti, koji mogu biti velike prepreke za uspjeh. Pogotovo kad znamo da javno mnijenje i kritika itekako znaju biti okrutni za početnike i one koji se ne znaju s njima nositi.

Ali, i nije baš da nisu prisutni. U odnosu na proznu čitateljsku snagu i njihovu zastupljenost u medijima, nađu se termini i za pjesnike, pogotovo dobitnike značajnih pa još i domaćih nagrada. Mislim da za najbolje uvijek i svugdje ima mjesta, ali, treba tome dorasti i biti TA ili TAJ.

Što danas znači biti pjesnikinja u Hrvatskoj?

Biti SAMO pjesnikinja, danas u Hrvatskoj, bez drugih talenata, makar i samo umijeća komuniciranja ili hrabrosti za napisati nešto VAU (primjerice, na temu ženske patnje, zlostavljanja, silovanja, ubojstava, pedofilije ili sveprisutne korupcije za što treba velika hrabrost), znači i ne biti.

Unatoč tomu, važno je ne predati se toj nebitnosti i ne odustajati od sebe i svojih snova; sačuvati postojeću snagu i želju za pisanjem, kao i ljubav, koja je uvijek pokretač SVEGA.

Pjesnikinja ili pjesnik mogu i trebaju biti samo to što jesu i neodustajanjem ne iznevjeriti sami sebe.

Volite li čitati svoje stihove, ili vam je draže kada to čini netko drugi?

Od mojeg neprofesionalnog kazivanja poezije svakako bi mi bilo draže da to čine profesionalci i glumci, koji i najobičniju rečenicu mogu pretvoriti u biser. Ali, kako su te mogućnosti rijetke ili ih uopće nema, onda sam pristalica toga da svoje, već na papir iznesene emocije, sama i glasovno prezentiram.

Strepnja je uvijek prisutna, jer pjesnicima su stihovi kao njihova djeca i ne mogu si priuštiti ravnodušnost.

Pišete dugo, pa ste vjerojatno dobro uskladili obiteljski život žene i pisanje. Kada najradije stvarate?

Radne navike, ponesene još iz roditeljskog doma, kao i dugogodišnji bračni i obiteljski život te majčinske obaveze za mene su bili i ostali SAMO LJUBAV. Prioriteti su o kojima se ne raspravlja i ne dvoji. Moj su razlog za BITI. Razlog za jutarnje buđenje i dnevnu rutinu, ali i za kasnonoćno pisanje ili čitanje. Nerijetko i do prvog jutarnjeg cvrkuta ptica koji me upozorava da sam pretjerala, ali teško se ostaviti tih navika.

Aktivni ste u Udruzi umjetnika “SPARK” iz Velike Gorice. Koje su vam najznačajnije aktivnosti?

U Udruzi umjetnika “SPARK”, već duži niz godina sam “Katica za sve”. Njena sam članica od osnivanja pa znam kako diše i njeno članstvo i djelovanje u njoj te kakva nam je suradnja sa sugrađanima i gradskim institucijama. Udruga je ove godine obilježila 20. obljetnicu svojeg djelovanja i jedina je udruga u gradu koja okuplja skoro sve profile umjetničkog stvaralaštva. Dakle, od pisanja, slikanja, glazbe i glume do aktivnosti u očuvanju kulturne baštine turopoljskog kraja i kajkavskog govora, a nerijetko smo uključeni i u humanitarna djelovanja.

Kao i kod mnogih udruga sličnih profila, bilo je uspona i padova pa i “mirovanja”, no osobno sam ponosna i na samu činjenicu da se nije ugasila i da su njeni članovi entuzijasti, koji ju žele i sadržajno i geografski učiniti prepoznatljivijom.