(NE)POZNATI POZNATI: Stotine lica Marine Kostelac, glumice lutkarice – i mnogo više od toga
Kaže da je službeno Marina Kostelac, da je njezino djevojačko prezime Poklepović, i da je zbog nekih prijatelja iz djetinjstva kako bi ju mogli lakše pronaći na facebooku stavila i jedno i drugo prezime.
*Serijal “(Ne)poznati poznati” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije
Pojašnjava nam to Marina Kostelac, glumica Zagrebačkog kazališta lutaka, koja je 2003. osnovala umjetničku organizaciju Max teatar u Zaprešiću, pa otad radi i samostalne projekte. Max teatar nosi ime po njerzinu sinu Maxu a u samom imenu umjetničke organizacije krije se i ime kćerke Tee. Tako uz zanimanje glumice lutkarice Zagrebačkog kazališta lutaka, kojem je ostvarila brojne uloge i gdje igra u mnogim predstavama, dodatno kreira i smišlja i vlastite projekte.
Imate bogatu karijeru glumice koja se okušala od filma, preko teatra, pa do televizije, a radili ste i ne brojnim sinkronizacijama. Kako su izgledali vaši počeci?
Odrasla sam u Rijeci, gdje sam pohađala glazbenu školu, išla na balet, a u srednjoj školi sam se priključila Otvorenoj sceni Belveder, gdje sam počela i glumiti. Scenu je vodio nedavno preminuli glumac Bosnomir Ličanin kojeg smo svi zvali Likota. Mnogima nam je pomogao da se odlučimo baviti profesionalno kazalištem, napunio nas samopouzdanjem, ljubavlju i snagom, tako da su iz njegovog dramsko-pedagoškog rada zakoračili u hrvatsko glumište i mnogi drugi danas poznati hrvatski glumci. Baletnu školu pohađala sam kod baletnog pedagoga, umirovljenog baletana Jože Komljenovića, koji je s nama djecom radio baletne predstave po principu djeca djeci. Zahvaljujući Likoti i Joži Komljenoviću zaljubila sam se u kazalište i danas sam sretna da se mogu time baviti. Svoju ljubav prenosim i na moje polaznike glumačkog dramskog studija Max teatra.
Zašto ste uopće željeli biti glumica?
Oduvijek me privlačilo kazalište, umjetnost. Kao dijete sam bila pomalo sramežljiva i često se nisam znala dobro izraziti. Onda pronađete neku knjigu, citat, ili pjesmu koja izražava upravo ono stanje koje ste željeli opisati. Kroz interpretaciju možete izbaciti svu emociju koja je u vama akumulirana. Kad ste glumac ili glumica imate šansu proživjeti razne živote, na svakom projektu susrećete uvijek nove ljude, snalazite se u novim okolnostima i uvijek sa svakom ulogom ste na početku i čini vam se da ništa ne znate.
Iz današnjeg kuta, biste li opet odabrali isto?
Mislim da – da. Ja jednostavno živim kazalište, kao i moja obitelj.
Što za vas znači biti dobra glumica?
Učim djecu da su posvećeni, da su empatični, da su prijatelji. Ne volim egoizam i samodopadnost. Dobar glumac – dobra glumica mora prije svega biti dobar i plemenit čovjek koji dobro razumije svijet oko sebe, obrazovan je i ima senzibiliteta osjetiti mnoge ljudske sudbine, biti svjestan i odgovoran prema društvu u kojem živi i koji na pametan način može utjecati svojom sugestijom i na društvena događanja i ljude oko sebe.
Od filma, pa do televizije i kazališta za djecu, gdje mislite da ste se najbolje snalazili i ostvarili se kao glumica?
Dugo sam razmišljala što najviše volim, jer radim na sve strane. Ali danas definitivno znam da je ono gdje se najbolje osjećam je društvo djece. Volim raditi predstave za djecu i volim raditi s djecom. U svijetu odraslih previše je problema. Odrasli ljudi često nose svoje ranjene duše iz djetinjstva, a teško je te rane zacijeliti, pa rade probleme. Kod djece imam šansu neku ranu zacijeliti i pomoći djeci da postanu sutra bolji ljudi čime god da se bavili.
Što vam je najteže kad pripremate ulogu, na probama ili na pozornici, pred kamerama?
Najteže mi je ako naletim na teške kolege. Inače s ulogama nemam problema. Važno je da je atmosfera kreativna i da te nitko ne koči od redatelja ili kolega glumaca. Često se dogodi da kolege misle da su najbolji i najpametniji na svijetu pa vas počnu režirati prema sebi da njihove uloge bolje ispadnu. To ne volim i na takvim probama se loše osjećam, jer moram prvo pametno energiju na probama iz negativne pretvoriti u kreativnu. Jako je važno da imate dobar i kreativan tim koji surađuje.
Je li bavljenje glumom zahvalan posao u našem društvu?
Iskreno nije. U Hrvatskoj se jako, jako malo izdvaja za kulturu. Kako su u Hrvatsku došle produkcije jeftinih sapunica i serija, mnogi su postali glumci. Doslovno su uzeti s ceste. Produkcije tih serija i sapunica nisu spremne platiti glumačke honorare, pa je važno naći čovjeka koji može kako tako reći nešto da to pristojno zvuči.
Okušali ste se i kao redateljica, producentica, u dramaturgiji i koreografiji, da ne nabrajam dalje. Što su vam donijela ta iskustva?
Ne sviđa mi se činjenica da kada si glumica ovisiš o tome hoće li te netko odabrati za projekt, hoće li te se neko sjetiti, ili ono još najgore da se moraš nuditi za posao nazivati redatelje, kasting menadžere, moliti kolege da ti otkriju kad su audicije. Nekako mi je to ispod časti, a s obzirom da smo malo tržište i honorari su skromni ne možeš naći nekoga da to radi za tebe i da je tvoj menadžer. Zato sam uvijek kada sam imala pauzu između nekog posla sama radila svoje predstave, dramatizirala komade, režirala i smišljala, sanjala projekte. Uvijek radim, nikad ne stanem i kod mene nema kukanja da nema posla. Ja ga uvijek imam i previše.
Osnivali ste umjetničke organizacije i bavili se pedagoškim radom?
Kada sam se preselila iz Zagreba u Zaprešić moja djeca su krenula u školu i u Gradu Zaprešiću nije bilo dramskih grupa. Moj sin je pokazivao interes i smisao za glumu, a suprug je rekao da nema smisla voziti dijete dva tri puta tjedno poslije škole do Zagreba i rekao mi je da ja otvorim dramsku. Zaista nisam imala vremena za to ali što ćete. U vlaku za Zaprešić vozio se moj kolega Željko Mavrović (na žalost nedavno nas je i on napustio) koji je živio pokraj Zaprešića i rekla sam mu da bih otvorila dramsku. On je imao iskustva u dramskim radionicama i rekao je da će mi pomoći. I tako je krenulo. Prvo smo u školi u koju su išla moja djeca godinu i pol skupili djecu i napravili predstavu, a onda nas je ravnateljica Pučkog pozvala da nastavimo kod nje. U Pučkom otvorenom učilištu sam provela 7 godina, a od 2019. godine radim zajedno sa svojim timom suradnika u Max teatru glumački dramski studio i profesionalne predstave. Moram istaknuti da smo samo u ovoj godini dobili niz priznanja i nagrada za naš rad.
Rad s mladima mi je već zadnjih godina prioritet. Osjećam veliku odgovornost raditi s mladima. Često je stresno ali i prekrasno.
View this post on Instagram
Koliko je Hrvatska majka a koliko maćeha kada je riječ o vašoj profesiji?
A ima tu niz problema, ali neke stvari su dobre. Najgore je malo odvajanje za kulturu. Što se tiče infrastruktura, moram naglasiti da su po hrvatskoj mnogi domovi kulture prazni, zapušteni i da ih lokalne zajednice smatraju za bespotrebni trošak. Nailazim na napuštene kino dvorane, pune vlage, koji se ponekad otključavaju. S druge strane imamo umjetnike bez posla koji u Zagrebu čekaju da im se neko smiluje. Akademije školuju glumce, slikare … a oni su poslije škole bez posla. Mislim da bi trebalo utjecati na male sredine (ali nije riječ samo o malim sredinama pa cijela Istra ima jedno kazalište koje je godinama imalo zaposleno samo 2 glumice) donijeti neki Zakon da se jednostavno mora ulagati u kulturu, da se osmisle programi. Pa svaka općina u Hrvatskoj ima ured Turističke zajednice i jednog zaposlenog direktora….. zašto se ne smisli nešto tako i za kulturu. Vijeća za kulturu u tim općinama ali i gradovima imaju onda nestručne savjetnike koji donose štetne odluke za kulturu općenito.
Može li se i kako živjeti i preživjeti kao hrvatska glumica?
Kako se tko snađe. Slobodnjacima je katastrofa još pogotovo od kad je krenula korona.
U stvari uvijek morate raditi i dodatni posao, od same plaće teško da možete zadovoljiti životne potrebe, ali nije samo riječ o novcu. Bitno je i to stanje duha…. Glumci u hrvatskoj moraju osim u svom matičnom kazalištu raditi i okolo, snimati, sinkronizirati ići na radio… kad sve to skupe onda neki period mogu reći da si mogu nešto priuštiti, a kako moji stariji kolege s iskustvom kažu: Spremi malo u čarapu za crne dane.
Sada djelujete u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Kako ocjenjujete našu kazališnu produkciju namijenjenu djeci?
Za djecu imamo uvijek publike. U Zagrebu je bogata ponuda kazališnih predstava za djecu, smatram da je produkcija namijenjena djeci vrlo solidna. Ove pandemijske godine su nam zaista bile teške i za rad i promišljanje programa, ali evo mi u Zagrebačkom kazalištu lutaka nismo stali. Mijenjali smo jedni druge doslovno preko noći kako je tko javio da je pozitivan na koronu, bili smo pravi mali čarobnjaci održati program i premijere.
Živite u Zaprešiću. Kako biste ocijenili ono što se događa u kulturi toga grada?
Ima tu dosta problema i borbi. Dogodile su se tu neke vrlo ružne stvari ne samo meni nego i mojim kolegama likovnjacima i drugim umjetnicima. Oni su se kao i ja maknuli i krenuli samostalno. Ali ja sam uporna. Radim i živim u Zaprešiću i za svoj Grad i građane radim jako kvalitetne programe koji su prepoznati izvan granica našega grada. Imala sam dugo PTSP od stresa i nerazumijevanja onih koji su trebali shvatiti da činim kvalitetu više. Malo po malo se taj led topi i želim s Gradom stvarati dobre odnose prijeći preko svega i njima dati šansu da shvate da nismo neprijatelji već da moramo zajedno raditi za dobrobit svih.
Imate li kakve prijedloge i ideje koje bi mogle oplemeniti kulturnu ponudu Zaprešića?
Prvo moraju osnovati Centar za kulturu i na čelo tog centra staviti STRUČNU osobu lišenu političke podobnosti, koja nije egoistična na štetan način, već koja će surađivati sa svim udrugama i organizacijama u kulturi. U Gradu trebaju imati osobu koja se brine o kulturi i koja je stručna i razumije projekte i naravno dolazi na sva naša događanja. Moram priznati da u 10 godina gdje sam izrežirala više od 27 predstava nisam vidjela predstavnike Grada koji su tu trebali biti. Na premijeri profesionalnog kazališta i premijeri prve profesionalne kazališne predstave nisu se pojavili ni gradonačelnik, ni zamjenici, ni pročelnica za kulturu. Ja po drugim gradovima i općinama gdje gostujem redovito susrećem ljude tih funkcija i razgovaramo razmjenjujemo ideje, upoznajemo se. Grad je dobio profesionalce i ugledne hrvatske glumce i redatelje (jednu predstavu nam je režirao Dalibor Matanić, scenografiju nam je i vizuale za jednu predstavu osmislio jedan od najboljih Marvelovih svjetskih stripocrtača Esad Ribić, glume Helena Minić Matanić, Amar Bukvić, Pero Juričić), na premijeru je došla hrvatska kazališna elita, ali ovih iz Grada koji bi nam trebali držati leđa nije bilo. Mislim da su jako podcijenili ovo što imaju, svrstavaju nas uz red amatera i u kategoriju dramske koju vode profesori po školama
Što biste poručili mladim ljudima koji sanjaju o glumi?
Da promisle je li im to poziv. Ako im je to poziv naći će način kako da se time bave.
Je li bilo teško uskladiti glumačke obveze s onima u obitelji?
Na kraju se obitelj uskladila s mojim glumačkim obvezama, pa svi zajedno radimo. Max studira filmsko televizijsko i medijsko obrazovanje, režira i montira filmove, radi spotove, vodi dramsku grupu, režira predstave. Tea je završila grafički dizajn i sada je upisala Likovnu akademiju, radi nam vizuale za predstave, glumi u predstavama i moram priznati da je jako talentirana. Moj suprug je na sebe preuzeo tehničko vodstvo Max teatra, brine da kod kuće imamo svega.
Imate li vremena za neki hobi, neke dodatne aktivnosti?
Na žalost baš i ne…. Ali jako si želim da počnemo planinariti i da smo više u prirodi.
View this post on Instagram