NEĆE NA TURNEJU BIJELOG DUGMETA: Taj se organizam za mene raspao ’84. godine

U eter Special Happy Showa u goste voditeljici Niki Antolos stigla je legenda, glazbenik na čijoj glazbi su odrasle generacije, poznati roker Željko Bebek.

Iskren, otvoren i prepun zanimljivih anegdota iz života oduševio je voditeljicu i cijelu redakciju najveselijeg radija! Glazbenik je govorio od počecima, raspadu bendova, o odlasku iz Bijelog dugmeta, ali je otkrio i kako su prošle godine tajno pregovarali o mogućnosti proslave 50 godina čuvenog sastava. Istaknuo je i svoj stav: „Prvo pitanje je bilo, kako sam ja pjesničke naravi, ne smijem lagati, ne mogu slaviti 50 godina nečega što ne postoji 50 godina. To je 50 godina od prvog singla, 10 godina sam tamo bio, a 40 godina radim drugu stvar u životu. “

Voditeljici Niki Antolos poznati roker je pričao o glazbenim počecima. Dotaknuli su se Kodeksa, prvog benda u kojemu je bio, a kako je rekao, koji je bio ozbiljan i profesionalan. „Bend s kojim sam nastupao ne samo na čagama koje su bile uobičajene i u mom gradu gdje sam se rodio. Imali smo priliku da putujemo…bio sam u Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj. Zadnja i velika prilika je bila i Italiji gdje smo ostali godinu dana i zapravo stekli ona iskustva koja sam i ja, i svi zajedno, primijenili poslije u formiranju najveće stvari koje sam radio.“

Upitala ga je Nika koja je to najveća stvar koju je radio. „To je Bijelo dugme bez ikakve dileme. S obzirom na to da smo bili ne samo samima sebi, nego smo bili početak na ovim prostorima, bili smo početak rock revolucije, bili smo zapravo oni koji su rock and roll prosvirali na našim prostorima diljem bivše zemlje pa smo ostali do danas na neki način okarakterizirani kao jedan sjajan balkanski rock and roll bend“, rekla je rock legenda.

Desetljeće je proveo u legendarnom rock sastavu: „To je vrijeme kada smo napravili sve što se dalo napraviti ozbiljno i postavili neke standarde, odredili kriterije. Iza nas je na ovim prostorima nastalo puno grupa koje, neću reći da smo im bili uzori, ali smo u svakom slučaju bili visoko podignuta ljestvica na skali prema uspjesima.“

Nastavio je: „Naravno da je to ostala i moja zadaća, da nakon što sam otišao iz grupe Bijelo dugme, ipak sam primijenio sve te standarde kroz svoju karijeru i to je napravilo ovo što jesam danas – a to je čovjek sa 50 godina uspjeha, 50 godina karijere. Svako desetljeće je za mene bila nova prilika da se okušam, jesam li otpjevao što sam imao ili imam još nešto…iz desetljeća u desetljeće, da bih na kraju to proslavio prošle godine u Areni Zagreb…“

Upitala ga je Nika tko je Željko tada i Željko sada, u čemu se razlikuje. Odgovorio je kako ne osjeti neku razliku, sve mu je to normalno, put koji mora proći i na kojemu ima puno izazova. Dodao je: „Moram reći da je bitno znati prepoznati izazov, bilo da ne upadneš u rupu, bilo da skočiš na brijeg.“

A je li bitno riskirati u ovome poslu, rekao je: „U svakom poslu je – no risk no profit. Moraš negdje sebe progurati pa vidjeti…moram priznati, karijeru zahvaljujem i talentu, radu, ali i sreći. Posebno zahvaljujem karijeru ljudima koji su me pratili svih tih godina…na svakom koncertu imam jedan dio, rijetko puno govorim, ali na svakom koncertu pozdravim onu stariju publiku koja dođe i tražim da joj se da zasluženi aplauz jer to produžava vijek i rock and roll na kraju krajeva, i svakoj glazbi…“

Nika je istaknula kako su njezina majka i prijateljice velike obožavateljice Željka Bebeka i kako još baš majka prepričava kako Bebek na koncertima i dan danas ima energiju kao i onda. Je li baš ta energija nešto što ga odlikuje:

„Nisam neke teške poslove kroz život radio, ali ne može se reći da nije teško živjeti na kotačima. Moj cijeli život sastavljen je od putovanja, autom, vlakom ili avionom. Sve moje pojavnosti su vezane uz – dovest se i nakon toga, ako se stigneš odmoriti dobro je, ako ne onda malo i umoran dok se vratiš nazad ili produžiš dalje. Kad god svojim prijateljima kažem da sutra putujem u Osijek, a prekosutra sam u Rijeci, onda kažu – zar to nisi mogao nekako bolje složiti, pa da si organiziraš da ti je putovanje jednostavnije? Ne! Najjednostavnije je zapravo zamišljat svoj uspjeh kroz malu žrtvu. Pa onda putujem bilo kad, bilo gdje, tko god da me pozove.“

Dotakli su se i teme raspada bendova. Govorilo se o Beatlesima, ali je rekao i par riječi o Bijelom dugmetu.

„Kada se moj bend raspao, ja to zovem raspadom zato što nisam nikad priznao da je zadržati ime bilo zadržati suštinu. Mislim da je Bijelo dugme mojim odlaskom doživjelo suštinsku promjenu. Ali sam možda naredno desetljeće razmišljao, možda se desi neka prilika pa ću ja zajedno s njima napraviti comeback u kojemu ćemo se ponovno nasloniti jedni na druge i nastaviti tu priču koja je bila i ostala jedinstvena… međutim, desilo se 2005. godine da smo na Maksimiru, na Koševu i Hipodromu u Beogradu napravili pokušaj reuniona u kojem ćemo dati novu snagu ljudima, a zapravo su ljudi došli da nam iskažu svoju ljubav, volju, vjeru, ali zauzvrat uspjeli dobiti ništa jer je na pozornici bilo više koncepcija jednog raslojenog benda. Bio sam zakinut jer sam morao otpjevati pet pjesama koje su se kao vrhunske desile u periodu sedamdesetih godina, a onda je nastupio dio programa koji više nikakvu vezu nije imao sa mnom.“

Otkrio je: „Prošlu godinu smo proveli u tajnim pregovorima koji nisu isto bili iskreni. Dobio sam poziv koji je bio zanimljiv, zavodljiv – Ajmo zajedno napraviti proslavu 50 godina Bijelog Dugmeta. Prvo pitanje je bilo, kako sam ja pjesničke naravi, ne smijem lagati, ne mogu slaviti 50 godina nečega što ne postoji 50 godina. To je 50 godina od prvog singla, 10 godina sam tamo bio, a 40 godina radim drugu stvar u životu.“

Nastavio je:  „Ali pristao sam na duže razgovore, napokon smo shvatili, rekao sam im kako bih ja mogao. Oni su rekli, govorim u množini, mislim na Gorana, rekao je što bi on volio, ja sam rekao – evo vidiš da je očito, da je bespredmetno bilo razgovarati. Niti ja želim išta od toga što ti nudiš, niti vidim ti nemaš uopće nikakvu potrebu da mene staviš pored sebe. Jer što bih ja radio na pozornici gdje se slavi 50 godina Bijelog dugmeta, otpjevao bih pet pjesama, po kronologiji bi to bilo na početku, onda bih otišao iza bine, stajao bih, šta bih radio? A publika koja dođe slušati Bijelo dugme, uvjeren sam, sto posto, da bi radije od mene čula najmanje još 20 mojih pjesama koje sam pjevao eto baš tih 50 godina. I zato ja ne idem s njima niti mi pada napamet ikad više biti u toj blizini jer taj se organizam raspao, za mene se raspao ’84. godine.“