MILETIĆ O POKOJNOJ SUPRUZI: “Vidim ju jasno kako se ludo smije, kako pleše s Isusom”
Marin Miletić, zastupnik Mosta, oglasio se, kako kaže, prvog dana nakon pogreba svoje supruge Danijele objavom pod zagonetnim naslovom: Pobjeda, dragi moji.
O tome o kakvoj se pobjedi radi pročitajte više u njegovoj objavi na Facebooku:
“Prvo jutro nakon pogreba. Pobjeda. Nemojte se bojati da me uzelo vino ili ne daj Bog neko drugo opojno sredstvo da govorim o pobjedi, a supruga mi je preminula… ne brinite se. Prije sprovoda nisam ništa htio piti. Htio sam svaki trenutak, svaku emociju, svaki pogled – doživjeti točno onako kako treba. U istini. Oči u oči s istinom života. Jedan život, jedna smrt, jedan vječni život.
Kako pak sad pobjeda – pitate se? Pa pobjeda je, jer smrti kao konačnosti nema. Ne jer se psihološki tješim radi boli gubitka srca srca moga. Ma ne. Boljelo je i boljet će to. Tako i mora. Boljeti. Nego jer svaki atom moga bića je potpuno uvjeren da je Danijela – živa. Njezino tijelo je živim činio duh – besmrtna duša koja je protkala svaku stanicu i smrtnoga tijela. I po toj besmrtnosti će i tijelo u onaj dan potpuno uskrsnuti.
Mi smo spavali opet svi zajedno na mjestu gdje je Danijela tjednima ležala. Svijeća gori, fotografije oko svijeće. Molili smo sinoć litanije. Za Danijelu. Oko 2h ujutro kada su nam svi otišli. Kako sam bio jako umoran krenule mi se riječi miješati, zbrejkan sav… kćeri se smiju, kažu: ‘Tata, sav si zbunjen, kako to moliš…” Nadodaju, “mama i Isus te razumiju”.
U obitelji je potpuni mir. Mir koji daje Princ Mira – Krist Kralj. Spustio je plašt svoga milosrđa i posjeo u svoje krilo moju Martu i Luciju. Ja sam mu sjeo do nogu. Šutimo, jer ne treba uvijek govoriti. Srca nam preplavljuju ogromne rijeke ljubavi. Danijela je živa.
Na svetoj misi sam čitao Hvalospjev ljubavi. Čitao sam taj predivni Pavlov uradak jer sam to čitao u dan kada sam je prije dvadeset i jedne godine uzimao kao ženu. Taj dan, u dominikanskoj crkvi, sam joj obećao da joj predajem svoje srce. U potpunosti. I da ona postaje ja, a ja postajem ona. A zajedno postajemo MI u Onome koji nas je sačuvao sve ove godine. Kroz taj MI u Njemu nam je darovao kćeri koje su moja planina, stijena moja, utvrda moja. Danas. Jer smo MI bili njihove planine, njihove stijene, njihove utvrde od dana njihova rođenja kada sam ih u rađaoni uzeo u ruku. Čitao sam Hvalospjev ljubavi jer sam joj tada obećao da ću biti uz nju do kraja. A kraja ustvari uopće nema. Ljudi uvijek vide do visokih zidova. A tek iza sve počinje.
Čitao sam Hvalospjev ljubavi jer sve što sam ja ostvario u životu, sve uspjehe, najveće, ništa su, golo ništa pred jednim zagrljajem moje žene, pred sekundom njezine glave na mojim prsima, pred minutom zajedničke kave, šetnje, molitve, svete mise. Ništa su. Jer sve ono najveće nestaje u prolaznosti ovoga svijeta.
A ljubav? Ljubav stoji kao neosvojiva planinska tvrđava. Ljubav stoji kao vječno svjedočanstvo da ljubeći Boga možemo djelićem duše osjetiti ljubav koju je Stvoritelj pripravio za one koji ustraju do kraja da bi bili spašeni, kako je Krist rekao.
Pobjeda, dragi moji. Zato sam čitao Hvalospjev ljubavi. Jer smo pobijedili sve kušnje, jer smo vapili Isusu da nas izvlači iz naših rana i padova, a Učitelj je uvijek strpljivo pružao ruku i povlačio nas na proplanke čistine. Pobjeda, dragi moji jer nas je Bog mijenjao. Jer smo rasli i postajali bolji ljudi, bolji roditelji, bolji kršćani. Pobjeda, dragi moji jer nas Bog u najvećoj patnji našeg života nije napustio nego nas je obukao u oklop koji niti jedna strelica ne može probiti. Pobjeda, ništa drugo nego pobjeda.
Zato sam čitao Hvalospjev ljubavi. I vidim ju jasno. Tamo, kako se ludo smije. Kako pleše s Isusom. Kako priča sa svojim didom i ujkom. S našim Matijom i svima koji su usnuli u Isusovoj ljubavi. Posve jasno vam to vidim.
Kao što vidim da vrijeme preda mnom će biti vrijeme mojeg potpunog, potpunog predanja i izgaranja u izgradnji nečega boljega, ljepšega, čistijeg i pravednijeg. U našoj Hrvatskoj. Jer, velika je ovo žrtva da bi se dogodilo išta maleno”.