MILANOVIĆ O RAČANU: Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene
Petnaest je godina od smrti Ivice Račana, prvog predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Njemu u sjećanje održan je komemorativni skup koji je okupio brojne sadašnje i bivše državnike koji su svoj politički put krojili uz njega, ali i zahvaljujući njemu.
Izvor: Media servis
U malu dvoranu Vatroslava Lisinskog počast Račanu došli odati mnogi članovi stranke, kao i stranački veterani. Prisustvovali su i bivši ministri u Račanovoj Vladi, bivši predsjednici Ivo Josipović i Stipe Mesić, ali i Davor Božinović u ime Vlade. Okupljenima se prvo obratio aktualni čelnik SDP-a Peđa Grbin.
”Ivica Račan bio je velik državnik, političar i čovjek. Ne smijemo nikada prestati biti ponosni što je bio dio naših života. Zbog toga, zbog svega što je napravio za svoj SDP, za Hrvatsku, za sve nas, dragi prijatelji, uputimo mu danas jedno veliko: Hvala ti Ivice”.
”Bio je iskren, bio je dobar čovjek, držao je stranku koja je od mene stvorila političara jer bez nje i bez njega to nikako ne bih bio”, istaknuo je predsjednik Republike Zoran Milanović.
”Svaki dan nakon toga i nakon što sam izvojevao neke političke pobjede, nije prošao niti jedan dan da gledajući se ujutro u zrcalo, gledajući sebe kako starim, kako se mijenjam, da nisam ponovio, da nije bilo njega, da nije bilo konteksta tog čovjeka, onoga što je stvorio i načina na koji je svima nama, ali prije svega meni otvorio mjesto, ne bi bilo ni mene”.
Na komemorativni skup stigao je i prvi slovenski predsjednik Milan Kučan. U svom govoru prisjetio se stvaranja hrvatske i slovenske države, a događaje iz tih 90-ih godina usporedio je s ratom u Ukrajini.
“Siguran sam da bih o svemu ovome govorio s Ivicom. Bio je moj prijatelj, prijatelj Slovenije i prijatelj ujedinjene Europe. Bio je čovjek čvrstoga kova”.
Uz taktove Račanove omiljene pjesme ”Tvoja zemlja”, Vice Vukova završen je skup, a mi pogledajmo dio njegovog govora po kojemu će zauvijek biti upamćen.
”Kada bih vam sada mogao naslikati moju sliku Hrvatske u budućnosti, bio bi to osmijeh na licu djeteta. Osmijeh kojim pozdravlja svoje roditelje, zadovoljne što su mogli kupiti veći stan u kojemu ono ima svoju sobu, osmijeh jer djed ima poštenu penziju i mogu zajedno ići na utakmicu bez straha od nereda, osmijeh djeteta koje živi u jednoj normalnoj zemlji i zna kad poraste i počne putovati svijetom da mu nigdje neće biti neugodno i moći će ponosno reći: ej, ja sam iz Hrvatske”.