MARKO TORJANAC: Politika mi se nametnula kao jedini preostali izlaz, ali…
Naš poznati kazališni umjetnik i prekaljeni boirac za dobrobit u svijetu kazališta i kulture uopće, Marko Torjanac, u zanimljivoj objavi pojašnjava zašto se svojevremeno odllučio s kazališne pozornice zakoračiti u politiku.
Ovo je njegova objava na Facebooku:
S obzirom da sam prije otprilike pet godina (a.d. 2017. negdje baš u ovo proljetno doba) ušao u politiku s idejom obnove i razvoja kulture klijentelistički okupiranog Zagreba, čini mi se da je ok da sada kažem par riječi o Natječaju za pročelnika/icu Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba na koji sam se nedavno prijavio pa da ovime, bar privremeno, zaokružim to poglavlje.
Pa, evo, ovako…:
Nakon desetljeća političkih inžinjeringa pri kadroviranju (ne samo) u kulturi, odlučio sam povjerovati ‘’Možemo’’ da natječaj ovoga puta nije unaprijed dogovoren.
Zato sam i predao prijavu za mjesto pročelnika, s cjelovitim, detaljnim, razvojnim i strateški osmišljenim programom kulturnog razvoja Zagreba kakav smatram nužnim s obzirom na dugogodišnju kulturnu zapuštenost, političku instrumentalizaciju i negativnu selekciju koja (ne samo Zagrebom) vlada godinama.
Došao sam do ‘’finala’’. Dalje nisam. Ne mogu ulaziti u razloge, jer programe ostalih kandidata nisam vidio pa ih ne mogu ni procjenjivati.
No, ako ovaj izbor znači da je program izabrane pročelnice kvalitetniji i ambiciozniji od mojega, onda se veselim, jer mi to govori da možemo očekivati puno toga dobroga za zagrebačku kulturu i da ćemo se mi umjetnici bez straha od zakulisnih igara i politikanstava moći posvetiti stvaranju.
U provođenju takvog programa i uopće u radu Ureda novoizabranoj pročelnici želim svu sreću i dajem svu podršku očekujući pozitivne promjene koje će donijeti prekid s višedesetljetnim oportunističko-klijentelističko-kriminalnim praksama u Kulturi Zagreba na štetu kulture Zagreba i nitko neće biti sretniji od mene ako izbor gđe. Višnić znači prekid kontinuiteta takvih razornih praksi.
Naime, ogorčenost navedenim obrascima djelovanja bivše vlasti je i bila razlog zbog kojega sam prije pet godina odlučio ući u politiku koja mi nikad nije bila potrebna kao prostor osobne realizacije.
Politika mi se jednostavno nametnula kao jedini preostali izlaz i mogućnost djelovanja u odnosu na nepravde i neetične postupke koji su uključivali ucjene, pritiske i manipulacije kojima smo, manje-više, svi u kulturi bili izloženi. (Kako je tko na njih reagirao je druga priča.)
Otpor koji sam pokazao prema takvim praksama, boreći se za opće dobro i prije i nakon ulaska u politiku, iznimno mi je otežao sav umjetnički i poduzetnički rad tijekom zadnja dva desetljeća.
No, preživio sam sve. I ucjene, i nemoralne ponude kojima su nastojali kupiti moj socijalni i umjetnički kapital, a koje sam uvijek jasno odbijao (zbog čega su pak putem ‘struke’ udarali na taj isti društveni i umjetnički kapital koji je mojim odbijanjem postajao nepoželjan); preživio sam i smanjivanje, a zatim ukidanje sredstava, i izbacivanje iz gradskih dvorana i drugih prostora kao i metastaziranje krakova hobotnice duboko po području ‘struke’ zbog čega su mi i danas zatvorena mnoga vrata.
Usprkos svemu tome, uspio sam stvoriti jedno od najuspješnijih kazališta u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća preuzimajući na sebe posao desetak ljudi uslijed limitirajućih uvjeta koje mi je nametnula bivša vlast. Često pomislim gdje bi tek bio kraj Planet Artu da sam proteklih 20 godina radio u iole normalnim uvjetima ili, drugim riječima, u bar malo etičnijem političkom i časnijem profesionalnom okruženju.
No, ponovno bih isto postupio i jednako si otežao, jer mi vrijednosti za koje se zalažem ne dopuštaju drugačiji izbor. Ponovno bih taj ‘tihi obrt’ bavljenja umjetnošću, čija je zadaća biti svijest i savjest drštva, uslijed krajnjeg nemorala u miljeu u kojemu se stvara, vidio kao ‘kulturno-umjetničko’ profiterstvo i pozerstvo, a ne kao kreaciju ili kako je to slikovito rekla N. Klein u svojoj knjizi „No logo“ – ‘razmještanjem namještaja u kući koja gori’ s time da tada, u globalnim razmjerima, adresanti te metafore doista nisu znali za palež dok mi u našem malom Zagrebu uvijek jako dobro znamo gdje gori i tko požare podmeće.
Također, vjerujem, da sam svojim radom u politici kao nezavisni zastupnik (i k tome samostalni umjetnik koji nema zaleđe ni u vidu stranke ni u vidu redovne plaće koja bi mi osigurala egzistenciju uslijed političke izloženosti) svojim jasnim odnosom prema javnim temama i javnom dobru mnogim političkim dionicima, i onima koji su danas u oporbi, ali i onima koji su na vlasti, primjerom pokazao kako se surađuje i igra fer i bez figa u džepu. Vjerujem da su, bar poneki, ako ne nešto iz toga naučili, onda bar to primijetili kao pojavu i primjer kakva bi politička kultura mogla i trebala biti. Ako jesu, i to je nešto. Ostalima zahvaljujem na konstruktivnoj suradnji u, za oporbu, najizazovnijem sazivu Skupštine, bar u protekla dva desetljeća, ako ne i dulje.
U svakom slučaju, od politike i u politici sam u proteklih 20 godina puno toga naučio. Među ostalim, i od kakvog je tkanja sazdano naše društvo i na što sve mogu računati.
Zbog toga, nitko sretniji od mene ako je na mjesto pročelnice konačno došla osoba koja se neće služiti pritiscima, smicalicama i lažima, koja neće stvarati svoj klijentelistički krug političkih i/ili estetskih istomišljenika/korisnika i koja će, uz stručnost, znanje i sve ostalo što je kulturi potrebno, poštovati umjetnike, njihova djela, rezultate i izvrsnost. Nadam se da jest tako.
Da je stručnost bila kriterij vođenja zagrebačke kulture proteklih 20 godina nikada u politiku ne bih ni ulazio, jer mi je samo oduzela stvaralačko vrijeme. No, moje poimanje bavljenja umjetničkim poslom čije ishodište se, smatram, nalazi uvijek i jedino u etici, nije mi ostavilo drugog izbora.
Volio bih zato od sveg srca da su vremena koja sam iskusio iza nas i da se ni meni niti ikom drugom to loše dvodesetljetno iskustvo, više neće ponoviti.
No, ako do toga ipak dođe, spreman sam i na ponavljanje povijesti, a s njome i na ponovni politički angažman za kojim, ponavljam, nadam se, prvenstveno zbog sebe – kako bih se mogao posvetiti kazalištu, neće biti potrebe.
Svoja stručna znanja spreman sam i dalje pružiti svakome tko je spreman slušati i čuti i na principima fer pleja raditi za opće dobro.
Čestitam ovom prilikom i svima koji su se osim mene prijavili na ovaj natječaj, na toj nimalo lakoj odluci davanja povjerenja institucijama što su pokazali svojim prijavama. To povjerenje je velika gesta prema novoj vlasti. Vjerujem da to svi koji trebaju, razumiju.
I na kraju da odgovorim na česta pitanja: ne, nisam više u Skupštini niti sam član ”Možemo”.
Želim nam svima sreće; svijesti i savjesti kao pokretača kulture i stvaranja i odgovornosti upregnute u svrhu općeg dobra.
Neka proteklih 20 godina doista ostane iza nas.
Zajedno s ljubavnim pismima staljinima…