MARIO MIHALJEVIĆ: Gospodine Plenkoviću, evo kome bi se trebali ispričati

Andrej Plenković, čelnik HDZ-a, i njegova svita, redom odbijaju ispriku građanima Hrvatske zbog toga što ih je ta stranka pokrala za vrijeme dok je na čelu bio Ivo Sanader.

Plenković zbog trađenja isprike u ljutnji napada oporbene stranke lijepeći im sve moguće etikete, kao da ne vidi da se ne treba ispričavati njima, već narodu.

I naš poznati novinar i radijski voditelj Mario Mihaljević podsjetio je premijera kome bi se trebao ispričati.

Ovo je njegova objava na Facebooku:

EVO KOME BI SE GOSPODINE PLENKOVIĆU TREBALI ISPRIČATI

Gospodina Josipa sam upoznao 30. 05. 1990. na Jarunu. Neki kažu da je to i Dan državnosti iako mi on više sliči rijeci ponornici. Malo ga ima malo nema. Uglavnom, ja sam taj dan od 9 ujutro pa sve do sutradan ujutro u 4 sata proveo vodeći HDZ-ov pobjednički skup. To je važno znati, kako biste vi to “komunicirali”..

Jer, neki su znam grizli nokte što će biti s njima, a zbog nekih koji su se već presvukli to je bio moj posljednji kontakt sa strankom kojoj ćete vi pristupiti nakon više godina nego što ste ih tada imali. I to je važno znati. A Josip je imao godina kao vi. Devetnaest i nešto..

Prišao je Helgi Vlahović i meni i nije se micao od nas cijelo vrijeme jer smo mu obećali da ćemo pokušati osigurati da mu se Franjo Tuđman potpiše na poster koga je donio sa sobom.
Nije ga od nas uspio otjerati čak ni Mate Laušić koji je bio glavni osiguravatelj skupa u ime SUP-a. Zanimljive su bile te ptice u onom sustavu. SUPovi, KOSovi, ali vi ste Plenkoviću bili premladi da biste to znali. I to je važno znati.

Josip nije bio premlad da se ponosno upiše u HDZ. A nije mu bilo lako. U njegovu rodnom mjestu, jako malom, gdje se o svakome sve zna on je tada bio JEDINI HDZ-ovac. I to je dosta važno znati. Ali Josip je imao svoja uvjerenja i ideale kojima je vjerovao.

Sreo sam ga opet godinu dana nakon toga na bojišnici. Da gospodine Plenkoviču. Bio je rat. To je dosta važno znati. Josip je naravno bio dragovoljac. Pitao sam ga je li još jedini HDZ-ovac u selu. “Nisam” – odgovorio mi je stidljivo. Ne znam čega se stidio, ali mislim novokomponovanih rodoljuba iz svoga sela. Koji su počeli bujati. I to je važno znati.

Josipa sam slučajno sreo opet nakon 21 godinu. Na zajedničkom oporavku nakon infarkta. Josip, dvadeset godina mlađi od mene izgledao je deset stariji. Oronuo, bez onoga sjaja u očima kao 1990. Pitao sam ga za poster, koji mu je Franjo Tuđman potpisao, a jest, i to je važno znati i rekao je da ga čuva. I da ga ponekad pogleda. I zaplače. Jer ga je sram. Rekao mi je da ga je slomilo ovo sa Sanaderom i strankom. Kojoj je toliko vjerovao. To je jako važno znati. I zbog koje nikada ništa nije tražio za sebe niti za svoje. I srce mu se slomilo.

A znate gospodine Plenkoviću, jednom kad se srce slomi onda se samo može zaliječivati, ali rane na srcu ostaju vječno. Nikada se ne izbrišu. No way. To je važno znati, iako moj priprosti, pošteni prijatelj Josip to ne bi razumio.
On je ušao u HDZ i otišao u rat da bi se između ostalog njegovao i hrvatski jezik koji on jedino razumije. Dobro, razumije on i srpski, i bosanski, i crnogorski, pa čak i slovenski jer je iz mjesta koje je skoro na granici sa Slovenijom, ali ove svjetske jezike ne razumije. No way. To je važno znati.

Pa ako je taj vaš vršnjak živ, znam da bi volio čuti ispriku. Da može oprostiti stranci kojoj je toliko vjerovao, da može uzdignuta čela prošetati po selu. Ima tih Josipa još puno. Poštenih, časnih članova vaše stranke koji se nisu ni o što ogriješili, koji nisu ukrali ni lipe, koji nisu prenosili pare, koji nisu držali svijeće ili ljestve dok su drugi krali. Ja znam da ih ima.
E….oni su zaslužili ispriku. I predsjednika stranke koji bi to shvatio i učinio. Ovako – no way. I to je jedino što je važno znati. The end.