MARIO MIHALJEVIĆ: Goran Milić i ja u zamračenom Zagrebu
Nakon što je naš poznati novinar Goran Milić jučer u emisiji Tončice Čeljuske na HRT-u spomenuo legendarnog radijskog voditelja Marija Mihaljevića, bilo je mnogo onih koji su se zanimali za njihov susret po dolasku Milića u Zagreb.
Mihaljević je sve opisao na Facebooku:
GORAN MILIĆ I JA U ZAMRAČENOM ZAGREBU
Ne samo zbog upita u inbox, telefonskih poziva, nego i zbog vas koji ne pitate, a znam da očekujete pojašnjenje izjave Gorana Milića iz jučerašnje emisije Tončice Čeljuske da vam kažem.
Bio je to mračni Zagreb.
Zagreb u kome su ljudi mijenjali imena iz Ćedo u Edo, iz Duško u Branimir (prave osobe), kada su se zgroženi osjećali svi koji nisu bili bliski HDZ-u čak i ako su bili Hrvati.
Malo me podsjeća na neko vrijeme…koje….ma sjetit ću se….
Vukovar je davno pao, ja sam gledajući kako Srbi, komunisti, sumnjivi, prokazani, dobijaju otkaze na HRT-u.
Dao sam ga i ja. Solidarno. Ne misleći o posljedicama.
Mislio sam da ću se posvetiti radu u HSP-u, ali…..oni koje je HDZ ubacio (čitaj knjigu Josipa Manolića) nisu htjeli Starčevićevićevim nego putem Josipa Franka koji je beskrupulozno ukrao stranku liku s najveće novčanice.
Da, i nisu još bile kune.
U tom zamračenom i mračnom Zagrebu, jedne kišne večeri oko 22 sata vidim u Ilici kako čeka tramvaj čovjek uzdignutog revera kao da skriva lice.
Učinio mi se poznatim. Priđem bliže i prepoznam Gorana Milića. On me gleda.
Prilazim mu i uz “Gorane, ti si” pružam mu ruku i ljubim ga. Instiktivno i iskreno.
Pozivam na whiskey kojih smo hektolitre popili prije rata. Jedva pronalazimo neki otvoreni lokal i pijemo.
Ne izbjegavamo teme. Goran je tu, Yutel je iza, moj HRT je iza, HSP-ovac i Yutelovac piju i prisjećaju se boljih vremena.
I to je to. Ljudski potez jednog čovjeka prema starom prijatelju i jako uvaženom kolegi.
I rekao mi je da sam bio prvi koji ga je pozdravio i prišao u tom mračnom Zagrebu. I bilo mi je drago.
Kao što mi je bilo drago da je to spomenuo. A nije morao. Ali, u teškim vremenima se nalaze ljudi.
Nikada neću pričati o tome (a neki su mi prijatelji i sada ovdje na FB-u) kako sam im davao (jer sam mogao) ćlanske knjižice HSP-a, i to onima koji su se osjećali ugroženima jer su Srbi, Crnogorci, Židovi….itd. Ako sam i jednom pomogao – sretan sam.
Ne tražim titulu Pravednika među narodima, ali radio sam ono što što sam tada smatrao pravednim i pravilnim.
Tako ću uvijek. Makar griješio. I to je ljudski.
i znate, već sam se ispričao nekoliko puta zbog pjesama, prenešenih (većinom krivih) izjava, ali nema nikoga, ponavljam nikoga tko bi mi mogao reći u lice – osjećao sam se ugroženim od tebe osobno jer si mi prijetio što sam drukčiji,
Tu ne ubrajam budale. Ali oni ionako ne rszumiju o čemu pišem.
I kako se ponašam. Iskreno, i baš me briga. Ne moram se s nekim slagati u svemu da bih ga cijenio.
Niti neke kasnije stvari ne mogu promijeniti moje mišljenje o tim ljudima od ranije.
Gorane, pozdrav.