LETICA O ZAVRŠETKU PANDEMIJE: Kako to vidi Lukašenko, a kako “vodeći hrvatski znanstvenici”

U panorami razno-raznih čudaka koji, kao šefovi država i vlada, vojuju „rat“ protiv pandemije korona virusa i COVID-a, posebno mjesto pripada bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku, navodi Slaven Letica, medicinski sociolog i sveučilišni profesor.

Letica na Facebooku piše:

Taj bivši komunistički aparačik, upravitelj kolhoza i sovhoza kojeg zapadni novinari opisuju kao „posljednjeg istinskog diktatora u srcu Europe“ zemljom apsolutistički, pa i despotski, vlada duže od četvrt stoljeća (od 20. srpnja 1994.).

Neposredno nakon što su se prvi slučajevi COVID-a 19 pojavili u Europi, Lukašenko je izjavio: “U ovoj zemlji nitko neće umrijeti od koronavirusa! Javno to obznanjujem! Već smo pronašli kombinaciju lijekova koji mogu spasiti ljude.”

Kad je SZO proglasila pandemiju, izjavio je da se radi „o još jednoj psihozi od koje će se neki ljudi okoristi na štetu drugih ljudi“ te da će „panika donijeti više štete nego sam korona virus“.

Kao veliki ljubitelj hokeja na ledu, odbio je prijedloge EU-a da zabrani sportska natjecanja i da narod pošalje u izolaciju. Umjesto toga, vlastitim je podanicima (!) predložio „ljekoviti“ recept za prevenciju COVID-a 19: „Pijte votku i idite u ‘banju’ (bjelorusku verziju saune) dva ili tri puta tjedno.” Podanicima je priopćio još jedan originalni recept: korištenje traktora i rad u poljima također su dragocjeni, kao i boravak na hladnoći, ali ne predugo.

S obzirom da se Bjelorusija nije našla, kao sve ostale europske zemlje, osim Švedske, u izolaciji, tamošnji podaci o COVID-u 19 i nisu tako loši: prema jutrošnjim podacima u toj je zemlji testovima otkriveno 6.264 slučaja bolesti, a broj je umrlih samo 51.

Živopisne Lukašenkove „recepte“ za boj protiv korona virusa i COVID-a 19. pale su mi na pamet dok sam čitao članak objavljen u Večernjem listu pod naslovom „Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kad bi mogla završiti pandemija“

https://www.vecernji.hr/…/vodeci-hrvatski-znanstvenici-pred…

Naime, spoznajno poslanje znanosti nisu „predviđanja“, nego objašnjenja bioloških, prirodnih i društvena procesa i fenomena. Iako su znanstvenici koje je za „predviđanja“ zamolio Večernjak doista ozbiljni istraživači u svojim uskim područjima istraživanja, kad iznose „predviđanja“ o COVID-u 19 ne razlikuju se puno od – Lukašenka.

Štoviše, opsesivno uvjeravanje javnosti dr. Gordana Lauca kako je održavanje vlažnosti unutar usta, nosa, dišnih puteva i očiju ključno kao prevencija zaraze, ne razlikuje se uopće od uvjerenja Lukašenka kako je spas u – saunama.

Kad, nadam se uskoro, traumatično iskustvo s pandemijom korona virusa bude iza nas, kad postane dijelom medicinske i javno-zdravstvene povijesti, mnogi „vodeći hrvatski znanstvenici“ shvatit će da je vrlo često – ŠUTNJA ZLATO.

Kao medicinski sociolog i koautor (s mojom Gogom) knjižice „Druga medicina: traganje za tajnim putom do zdravlja“, još jednom ću podsjetiti na jedan hiper-kritički osvrt na povijest medicine: „Povijest medicine nije nikada bila naročito privlačan predmet u medicinskom obrazovanju, a jedan od razloga za to je njena ubitačna monotonija.

Iz vijeka u vijek medicina je opstala uz čista nagađanja i najgrublju vrstu nadriliječništva. Teško je zamisliti neki manje znanstveni pothvat među čovjekovim zanimanjima.

Praktično govoreći, s vremena na vrijeme u liječenju bolesti isprobano je sve što je ljudima palo na pamet, a kad bi jednom bilo isprobano, trebala su proteći desetljeća, čak i stoljeća, prije nego bi se digle ruke od toga. Promatrano unatrag, bilo je to najpovršnije i najneodgovornije eksperimentiranje koje se oslanjalo isključivo na učenje na pogreškama. Puštanje krvi, uzimanje sredstava za čišćenje, stavljanje pijavica, pijenje svih vrsta napitaka, uzimanje otopina svih poznatih metala, primjena mogućih i nemogućih dijeta, do potpunog postam a većina toga zasnivala se na nevjerojatnim pretpostavkama o uzrocima bolest, plodu čiste mašte. To je bilo medicinsko nasljeđe sve do prije nešto više od stotinu godina.“ (Henry E. Sigerist, Medicine and Human Welfare, Yale University Press, New Haven, 1941.)

U situaciji kad za COVID-19 nema lijeka, ni cjepiva, prastara praksa „učenja na pogreškama“ jedina je klinička praksa. S druge strane, javno-zdravstvene i socijalno-epidemilogijske mjere koje koristimo koristile su se prije 100, 200, 500, pa i 2.000 godina.

Komentiraj