KLUB POZNATIH ŽUPLJANA: Boris Ćiro Gašparac – Glazba je uvijek bila zrak koji dišem

Rijetki su oni koji pjesmu izvlače iz dubine duše, koji opijaju glasom, koji pjevuše i kada nisu pod reflektorima, koji će sve dati za dobru pjesmu. Jedan je svakako Boris Ćiro Gašparac, poznati žitelj Velike Gorice.

Piše: Milivoj Pašiček

Prošlo je 70 godina života i 50 godina lijepe karijere, a Boris Ćiro Gašparac reče kako bi želio još jako dugo pjevati i mnogo toga zabilježiti. Što još, pitamo ga.

Imam još puno toga za reći, imam i neke planove, naravno s glazbom, stoga želim da me prije svega posluži zdravlje, te da živim dugo kao Kirk Douglas.

Otkud Ćiro i otkud Ćiro Požeški?

Dobio sam ime po ocu,  koji se također zvao Ćiro, a Požeški je dodao Branko Uvodić prilikom najave na prvom obnovljenom festivalu Zlatne žice Slavonije 1990.

Na samim počecima bavljenja glazbom u Požegi, bilo je svega – i gitare, usne harmonike, bubnjeva… A jedini čega se niste primili su harmonika i instrumenti koji su vezani uz „pleh glazbu“. Recite nam nešto o tome?

Puhački instrumenti nisu me nikad privlačili iz jednostavnog razloga, jer moj glas – bas bariton tada ne bi mogao doći do izražaja.

Otac je želio da budete odvjetnik, poznati pravnik, a vi ste već u prvom razredu osnovne rekli da ćete biti pjevač. Otkud to? Je li se otac ljutio?

Moj otac je jednom prilikom rekao da kada bi se ponovo rodio bio bi pjevač. To znači nikad ne bi bio toliko dobar pravnik, koliko sam dobar pjevač.

Kada smo kod obitelji, koliko vam je značila ta podrška? Idu li vaši na vaše koncerte? Slušate li njihove kritike?

Obitelj me prati koliko je to u njihovoj mogućnosti na malim ekranima, te tu padaju kritike uglavnom u negativnom smislu poput loše interpretacije ili staylinga.

Mnogi će za vas reći da ste pjevač s dušom, da znate i pjesmi koju izvodite i onima koji slušaju udahnuti dušu. Kako izgleda ta vaša komunikacija s publikom?

Moja interakcija s publikom je uvijek iskrena, a to je taj fluid duše.

Rekoste jednom kako je glazba zrak koji dišete. Kažu da vas znaju vidjeti kako pjevušite i ulicom, u gradskom prijevozu?

Uvijek dok hodam pjevušim, jer to mi je najbolji način da ne zaboravim tekstove pjesama. Latinska poslovica je dobro poznata: Repetitio est mater studiorum.

Kada ste na pozornici, vi ste i animator, odlično imitirate druge, sjajno govorite stihove. U svezi stihova imali ste i emisiju na radiju?

Od djetinjstva i imitiram i animiram. Kao gimnazijalac zamišljao sam emisiju u kojoj bih govorio stihove poznatih pjesnika, a koja bi trajala od ponoći do jutra.

Vi ste i veliki humanist. Do sada ste nastupili na bezbroj humanitarnih koncerata, rado se odazivate. Što možete reći o tome?

Do sada sam odradio više od 800 humanitarnih koncerata, te se najviše odazivam na one koji se odnose na bolesnu djecu.

Je li vas glazba dodatno usrećila? Jeste li vi sretan čovjek?

Najbolje se osjećam kada pjevam, što znači da sam u tom trenutku sretan čovjek.

Imate mnogo iskustva na sceni, je li teško danas biti pjevač u Hrvatskoj?

Da, svakako. Nikad nije bilo teže.

Kako ocjenjujete trenutak hrvatske glazbe, ove kojom se vi bavite posebno, tamburaške u kojoj ste prava legenda?

Teški trenuci za hrvatsku tamburašku glazbu, a ja sam skroman čovjek i ne osjećam se kao nikakva legenda.

Što mislite o tretmanu te glazbe na televiziji, u medijima?

Nekada sam se pojavljivao u svakoj emisiji glazbenog serijala “Lijepom našom”, kao i općenito u ostalim glazbenim emisijama, a sada me gotovo i nema.

Kako ocjenjujete današnje festivale? Što vam znače nagrade s festivala?

Nagrade općenito ništa mi ne znače, a najveća mi je nagrada dobra pjesma.

Na kakvu ste podršku nailazili u sredini gdje živite, u Velikoj Gorici, u Zagrebačkoj županiji?

U mojoj sredini, u kojoj živim gotovo i da nisam imao nikakvu podršku, nažalost.

Rekoste i kako biste željeli snimiti i stare rock-balade, dakle jedan evergrinski CD, na kojem bi bile pjesme poput „Green, Green Grass of Home“, „My Way“. Hoćete li uspjeti?

Nadam se da će mi se želja ispuniti i da ću snimiti evergrinski album, jer kako se ono kaže, nada umire posljednja.

Postoje li još neke skrivene ili neostvarene želje?

Imam jednu želju, a ta je da konačno dobijem na lotu, te da ne moram razmišljati kako ću platiti struju, vodu, plin….