KLUB POZNATIH ŽUPLJANA: Antun Stašić – Virtuoz koji violini otima najčarobnije zvukove

Akademski je glazbenik, profesor violine, pravi virtuoz i gotovo čarobnjak na violini koji z nje izvlači najljepše zvukove na radost publike u nas i diljem svijeta. Antun Stašić ima tek 33 godina, a iza sebe solistički koncert u 17. godini i suradnju s umjetnicima poput Rade Šerbedžije, Arsena Dedića, Vlatka Stefanovskog, Stjepana Mihaljinca, Miroslava Tadića, Marjana Krajine…

Piše: Milivoj Pašiček

Tko je glavni krivac za opredjeljenje za glazbu? Je li to otac? I otkud baš violina?

Glazbeni put je započeo najvjerojatnije dok još nisam bio ni svjestan okoline, ni samoga sebe. To bi značilo da već iz svog krevetića gledam i slušam oca Petromila kao opernog pjevača kako pjeva, uvježbava i proživljava svoje operne uloge, zatim moje sestre Mariju i Anu kako vježbaju zadaću iz violine. Kako selimo iz Zagreba u Veliku Goricu, one prekidaju svoje obrazovanje u glazbenoj školi, ali ću ja za par godina, točnije u mojoj osmoj godini izabrati instrument violinu isto kao i moje sestre, zvuk koji mi je poznat, igračku koju sam im obožavao, skrivajući se, i otimati.

I brat je završio u glazbi, nastupali ste i zajedno – otac i dvojica sinova. Kakvi su to osjećaji?

Skoro na sličan način i moj brat izabire violinu. Ja, kao veliki brat, 19 godina, on 7 godina i 1. razred. Bilo je to jako veselo i burno razdoblje. Sva trojica smo vrlo temperamentni, dominantni, dinamični i na svoj način zaneseni tako da moram priznati da su naše zajedničke probe i vježbanje često završavale s „velikim raspravama i  teorijama“. Nije baš lako biti istovremeno i otac i pedagog ili brat-učitelj kojeg se treba slušati, ali zajedno u pravom trenutku prekrasno muziciramo, jedna posebna emocija i energija rađa se u našim nastupima. Znamo se i prepoznajemo jedan u drugome iskrenu emociju i glazbenu misao.

Već za školovanja osvajali ste mnoge nagrade. Koja vam je najdraža?

Natjecateljske nagrade bile su aktualne za vrijeme školovanja te je svaka nosila poticaj i motivaciju u tom razdoblju, bila ona 1. mjesto na državnom iz violine ili festivalska iz zabavne glazbe. Izdvojio bih, kad već moram, onu prvu sa jednog  dječjeg festivala. Tu večer bio sam zvijezda festivala nagrađen s tri nagrade. Kao devetogodišnjaku ti lijepi osjećaji, ponos i samopouzdanje usmjerili su moj put prema odabiru zanimanja. Onog što i danas radim, s ljubavlju.

Bilo vam je samo 17 kada ste održali prvi solistički koncert 2000. godine u KD Vatroslava Lisinskog. Je li bilo treme? Podsjetite nas na to vrijeme.

Kad bih sutra imao solistički koncert  u Lisinskom  imao bih veću tremu, više bih razmišljao i bio u, možda nekim, brigama. Tada sam jednostavno bio fokusiran na izvedbu i imao ogromnu podršku i sigurnost u maestru Stjepanu Mihaljincu te logistiku moga oca. Tako da je meni ostalo ono uzbuđenje koje nosi nastup, sreća da ti je dvorana prepuna i da uživaš zajedno s publikom.A svakako moram reći da uz mnoge profesore i umjetnike s kojima sam surađivao i surađujem, uz profesora Tonka Ninića kod kojeg sam diplomirao na Muzičkoj akademiji, maestro Miha, Stjepan Mihaljinec, bio je jedan od mojih najvećih učitelja. Kroz više od stotinu zajedničkih koncerata s njegovim bogatim znanjem i umijećem u glazbi, imao sam čast družiti se s njime, raditi, putovati i slušati savjete, ne samo u glazbi, nego i svega onoga što se događa oko nje same. Čovjek čija je biografija nevjerojatna i zadivljujuća, čini me  ponosnim što me je odabrao  kao mladog klinca i pružio mi priliku. Hvala mu na tome.

Nastupali ste i po festivalima. Poznati su vaši sjajni nastupi na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Kakve vas uspomene vežu za to vrijeme? Znamo da ste na festivalu u Krapini i pjevali. Otkud to? Jeste li pjevali i drugdje?

Nastupali smo više od deset godina zaredom, otac i sin s violinom. Tu sam imao i ulogu pjevača koja me prati i danas. Publika voli kad zapjevam, ali trudim se da to bude kratko i slatko. Bile su to pjesme za koje je glazbu pisao Dalibor Paulik na stihove Milivoja Pašičeka, dok je aranžmane potpisivao Stjepan Mihaljinec. Često sam iznenađen nepoznatim ljudima koji me prepoznaju i kažu kako su uvijek s veseljem pratili na „Krapini“  naš nastup. To su lijepe  uspomene i sjećanja koja ne blijede.

Kako doživljavate te „šetnje“ između ozbiljne i zabavne glazbe, jer ste često u jednoj i drugoj ulozi?

Od samih početaka sudjelovao sam u različitim prigodama i nastupima te šetao klasičnom i zabavnom  glazbom. Sve je nekako išlo svojim putem koji i nisam previše birao. Već sam kao dijete redovito svirao u crkvi, vodio zborove, nastupao s ocem u opernom i operetnom programu, na školskim klasičnim koncertima, festivalima, nastupao u televizijskim emisijama, svirao u Mladoj Bečkoj filharmoniji i ostalim orkestrima, svirao kao solist s Hrvatskim komornim orkestrom, sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, Tamburaškim orkestrom HRT-a…. Što reći, kako ju doživjeti, nego kao „Glazba je zvonka radost.“

Ogledali ste se i na Euroviziji u pratnji Jacquesa Houdeka u Ukrajini. Publika vam je dala 9. mjesto, ali ste na kraju s My friend bili 13. Kako je došlo do te suradnje i surađujete li još sa Jacquesom?

Nastup na Euroviziji bio je bajkovit. Produkcija, organizacija i atmosfera bilo je nešto što još nisam doživio na takvom nivou. Hvala Jaquesu što mi je ukazao povjerenje u samom nastajanju pjesme „My friend“  dok smo snimali, a poslije i za sam nastup na pozornici u Kijevu. Naš susret započinje još dok smo bili učenici glazbene škole u Velikoj Gorici gdje zajedno učimo prve note. Nakon dugo vremena, možda i dvadeset  godina, i spremamo prvi zajednički  koncert u Zaprešiću. Zatim slijede koncerti po Hrvatskoj i veliki koncerti u Lisinskom. Surađujemo intenzivno i dalje, upravo sam ovih dana snimao gudače u najnovijim singleovima „Pravi sretnik“  i  „ Sam“.

Jednom ste se našli i u sastavu Zapadni kolodvor, kada je valjalo pratiti Radu Šerbedžiju. Kako ste to doživjeli? Kako vas se dojmio Šerbedžija?

Sa glumcem i umjetnikom Radom Šerbedžijom intenzivno surađujem od 2011. godine. Održali smo više od 150 koncerata, od Londona, Švedske, Litve pa sve po našoj regiji do Skoplja i Bitole. Veliki umjetnik i prijatelj s kojim je zadovoljstvo i čast raditi. Sve su to vrhunski glazbenici koji čine Zapadni kolodvor band. Naše turneje uvijek su pune doživljaja i dobrog provoda, a ja kao najmlađi član učim od najboljih u najboljim godinama.

Kako je došlo do suradnje s Marjanom Krajnom, poznatim majstorom na harmonici?

Profesor Marjan Krajna koji je diplomirao na Državnoj ruskoj muzičkoj Akademiji u Moskvi zaista je jedan od naših najboljih harmonikaša. Početak suradnje bio je u zajedničkom angažmanu sa Radom Šerbedžijom. Ubrzo smo shvatili da odlično djelujemo i kao duet te počinjemo raditi na programu koji zatim izvodimo na brojnim koncertima diljem Hrvatske i Europe.

Završili ste oboje i u dalekoj Kini, s nastupima u osam gradova. Otkud takav angažman?

U sklopu ciklusa koncerata klasične glazbe „Classique et populaire“ nastupit ćemo s koncertima 22.03. – 02.04. 2018. u Kini. Ovako neuobičajeni komorni duo, violina i harmonika, hrvatski je sastav koji se po prvi puta predstavlja kineskoj publici najpoznatijim djelima klasične i popularne glazbe.

Vi ste i glazbeni pedagog, radite u školi. Kako osjećate rad s mladima? Ima li talenata?

Predajem violinu  u Glazbenoj školi Zlatka Balokovića gdje imam svoje učenike violine. Posebno je to iskustvo prenošenja znanja mladima koje me povezuje s nadolazećim generacijama. Talenata uvijek ima, ali ima li onih spremnih na ustrajnost i odricanje kako bi došli do cilja?

Kada biste ocjenjivali stanje u hrvatskoj glazbi, uopće zanimanje za glazbu, što biste rekli?

Ponekad pomislim da je sve krenulo na bolje, a zatim se opet razočaram i tako u krug. Glazba mora biti i buditi ono lijepo i dobro u nama. Imamo nešto vrijedno i što je svijet prepoznao i cijeni, a to su naši glazbenici klasične glazbe. Naš odličan proizvod za izvoz je hrvatska kultura, bila ona tradicionalna ili suvremena, glazba je ona koja dopire do srca svima razumljiva i atraktivna.

Koliko vam ostaje vremena za obitelj, možda za neke druge aktivnosti, hobije?

Trenutno je „presto“ oznaka tempa u  mom životu. Pokušavam što više biti sa sa svojom obitelji, mojim anđelima Aureliom, Emanuelom i Petrom i suprugom Jasminom. Obožavamo prirodu te svaki slobodni vikend (kojih je malo) nastojimo odlutati u nekom smjeru predivne Lijepe naše.

Da niste završili u glazbi, što biste radili?

Bio bih ribar ili bih izrađivao drvene brodove, ili možda pomorac poput mojih djedova i pradjedova jer more je moja opsesija.