KAKO SE ODMARAJU ZASTUPNICI: Dalija Orešković u društvu Ante Starčevića – otkrila i zašto

Djeca su na moru, u obiteljskoj rodnoj kući, a ja u Zagrebu čitam knjigu koju mi je svojevremeno, s puno pažnje iz antikvarijata poklonio njihov djed, Slaven Letica – napisala je u objavi na Facebooku Dalija Orešković, vrlo aktivna zastupnica stranke Centar.

Ovo je njezina objava u cijelosti:

Izabrani spisi Ante Starčevića i šalica kave

Za one koji se pitaju kako saborski zastupnici provode ljetnu stanku u kojoj nema zasjedanja Hrvatskog sabora? Odgovor glasi, ne znam, kako tko. U mom slučaju, nema nikakvih spektakularnih niti luksuznih događanja. Nije ih bilo niti prije politike, i to ne zbog financijskih mogućnosti, već zbog toga što naprosto imam drugačije životne potrebe i afinitete.

Djeca su na moru, u obiteljskoj rodnoj kući, a ja u Zagrebu čitam knjigu koju mi je svojevremeno, s puno pažnje iz antikvarijata poklonio njihov djed, Slaven Letica.

Iako nismo politički slično razmišljali, cijenio je i simpatizirao neke moje karakterne osobine, pa čak i one koje su za ugodan život, a osobito u politici, nepoćudne i nezgodne, jer su „neprilagođene“ za ustaljena očekivanja konformističke okoline. Uostalom, zato mi je i poklonio ovu knjigu.

Jedan mali odlomak imam potrebu podijeliti s vama, jer ocrtava ono što mislim da bi politika svima trebala biti, ali nažalost kao narod, kao nacija, daleko smo i sve dalje od mentalnog sklopa i od ovih poruka čovjeka kojeg nazivamo Ocem domovine.

„Ne stoji Starčević osamljen samo u tom pravcu. I po ostalim duševnim svojstvima luči se on od svojih suvremenika, kao što se od njih odvaja načinom života i razmišljanja. U svemu je samonikao. Nigdje ne priznaje uzora. Ne klanja se nikomu do li samu razumu. Vlastito razmišljanje smatra Starčević preduvjetom svakog uspjeha, pa i političkog. Suvremeno načelo vodstva i autoritativnog sustava ne bi bilo u skladu s njegovim ukusom, on u tom smislu nije moderan. Evo kako se žestoko obara na nekoga anonimnog dopisnika radi izraza o slijeđenju:

„Najstrašnije su vam rieči, da ćete mene „sliediti“. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vaza mu stvari drugačije izpadaju negoli je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako opade. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se večma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo.

Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga koje ih je najbolje i najpogodnije za narod. Tako ću biti ja s vami kao i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine“ Sasvim je krivo prikazivati Starčevića kao čovjeka, koji ne podnosi tuđeg mišljenja, koji je zasukan. On je bio netolerantan samo prema onima, o kojima je držao, da ne govori iz njih uvjerenje, nego nepoštenje. Kako je uvijek bio iskren i otvoren, izpao bi prema njima grub i bezobrazan. Starčevićevi slobodniji izrazi u ondašnjoj još feudalno-puzavoj sredini hrvatskoj primani su stoga kao prava sablazan i nečuvena nepristojnost.“