IZLOŽBA FOTOGRAFIJA: Književnici okom i kamerom majstora Miljenka Brezaka
Za sve je kriva književnica i novinarka Božice Brkan što je njezin suprug Miljenko Brezak priredio sjajnu i neobičnu izložbu fotografija hrvatskih književnica i književnika u hramu hrvatske fotografije, kako je to rekao čuveni fotoreporter i majstor fotografije Marko Čolić.
Izložba je otvorena do 1. rujna u Galriji Fotokluba Zagreb, u Ilici 29/3, a Brezak je izložio izabranih 45 fotografija 44 književnice i književnika snimljenih od 2012. do 2023. i one su vrijedan dokument za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Miljenko Brezak, zaljubljenik u fotografiju, obrazovanjemje magistar ekonomije. Dolaskom iz rodne Moslavine u Zagreb na studij 1969. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb, a na Fakultetu ekonomskih nauka vodi Fotoklub Ekonomija. Objavljuje i karikature (Studio, Čvorak…). 2019. obnavlja članstvo u Fotoklubu Zagreb. Fotografije su mu primljene na više nacionalnih i međunarodnih fotografskih natječaja, a osobito su zapaženi portreti.
Počeo je fotografirati različite događaje (susrete književnika i publike, predstavljanje knjiga, izlete, dodjele nagrada itd.), koji rijetko ostaju šire medijski zabilježeni, budući da kultura uopće mainstream medije zanima vrlo ograničeno. Posve neplanirano različiti konteksti i raspoloženja premetnuli su se u svojevrsnu povijest nestale svakidašnjice. Pogotovo jer neki od književnika, osim u svojim, često i ne osobito široko čitanim tekstovima, žive još u sjećanjima i zahvaljujući i Brezakovim fotografijama: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Robert Roklicer, Ivan Golub, Joja Ricov, Tonko Maroević, Josip Palada…
Brezakov mali Canon je ne samo reporterski zaustavio trenutak u vremenu nego ponegdje odklizao u umjetnički iskaz i uspio ovjekovječiti dio života profesionalnih i intimnih krugova te osobnost uglednih, manje ili više široj javnosti poznatih književnika različitih naraštaja bez posebnoga ciljanja poetike i estetskoga dosega pisca.
Đuro Vidmarović, bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, kronološki je najstariji snimljen Brezakov portret iz 2012. godine, a o portretima izloženim na Brezakovoj izložbi, je rekao:
“To nije klasičan portret nego viđenje Miljenka Brezaka, osobito primjetno u odnosu svjetla i sjene zbog čega neki književnici ili njihova lica isijavaju, emaniraju…”
Na Brezakovim fotografijama je često zamjetna i scenografija, pa tako primjerice Davor Šalat sa zlatim okvirom kao u starih majstora, sam Vidmarović s bijelim šalom poput Ćire Blaževića i uokviren svojim rodnim selom Piljenicama ili Stjepan Šešelj ugužvan u knjige i slike u redakciji više nepostojećega Hrvatskog slova. Istaknuo je i strip-portret Joje Ricova s brojnim jobovskim gestama te, prema njegovu mišljenju, jedan od najboljih portreta Arsena Dedića uopće, gotovo transcedentalan, posve pjesnički, snimljen u Društvu hrvatskih književnika.
Dragutin Tadijanović ukazivao je na važnost književnih portreta za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni. Iako sam neke kolege književnike vidi drugačije od autora fotografija, prema Brezakovim portretima, istaknuo je, književnici i pisci zaista su, kako bi to Tonko Maroević rekao, uskličnici hrvatske kulture. Svaka bi se fotografija mogla tumačiti ponaosob, istaknuo je Vidmarović.
Na otvorenju izložbe autorova supruga Božica Brkan je podsjetila kako se ne radi o književnoj nego o fotografskoj antologiji i kako su od novinarskih snimanja i dokumenta, istina ne za osobnu ili putovnicu, te fotografije postale primijenjene i umjetničke. Brezak je razveselio i mnoge koji su došli na otvorenje izložbe, posebno književnike koji su rado ponijeli uspomenu fotografirajući se uz svoj portret. A o svemo možda najbolje govore riječi spisateljice Sanje Pilić: “Baš sam se razveselila što smo zajedno”.