IZ STRUČNOG KUTA: Zatočeni u špilji – koje su psihičke posljedice?
Dječaci zatočeni u špilji na Tajlandu u budućnosti bi mogli imati psihičke probleme. Međutim, iz ove dramatične situacije mogli bi izaći i ojačani, ističe u intervjuu za DW psihologinja prof. dr. Brigitte Lueger-Schuster, docentica na Institutu za primijenjenu psihologiju na Bečkom Sveučilištu.
Što se događa s djecom koja su tako dugo zatočena u špilji?
Glavni problem je nedostatak dnevne svjetlosti. Kada netko živi isključivo u mraku, nastaje stres, jer je ritam spavanja poremećen. To utječe na sveukupan bioritam. Čovjek je naviknut na dan-noć strukturu i kada to nestane, još je teže boriti se s dodatnim stresom.
Prijete li djeci i neki drugi psihički problemi – kao što su noćne more ili klaustrofobija?
Oni zaista mogu dobiti probleme u zatvorenim prostorima. Čak i sam zvuk kiše im poslije može prouzročiti traumu, jer je dječake upravo kiša dovela u ovu situaciju. I može se dogoditi da nakon ovoga nemaju povjerenja u prirodu.
Ima li razlike u tome kako se odrasli, a kako tinejdžeri nose s ovom situacijom?
To je teško reći. To ovisi i o kulturalnim razlikama, kao na primjer između Europe i Azije. Oni možda imaju manje straha nego odrasli, jer ne mogu ocijeniti razmjere onoga što se s njima dogodilo.
Jesu li odrasli oprezniji od tinejdžera?
Generalno su tinejdžeri više radoznali i manje strašljivi od odraslih. To je činjenica. Tako da oni prije ulaze u rizik, bez da razumiju što bi to moglo značiti ako se dogodi nesreća.
Hoće li dječaci nakon spašavanja još dugo trebati psihološku podršku?
Ja sam definitivno za to da im se po izlasku osigura psihološka podrška da bi se saznalo je li im potreban dodatni tretman kasnije. Ja bih ih držala pod nadzorom najmanje mjesec dana poslije izlaska, kako bi se vidjelo kako se razvijaju. Neki će možda imati problema, a neki neće. To je teško predvidjeti, jer je sve vrlo individualno i ne zna se kakav bi mogao biti rezultat ovakvih iskustava.
Može li ovakvo iskustvo osnažiti tinejdžere u njihovom budućem životu?
To nazivamo „posttraumatskim razvitkom”. Uobičajeno takav razvitak dolazi nakon što je netko bio pod jakim stresom ili iza sebe ima teško vrijeme borbe s brojnim psihološkim iritacijama.
Ali, sve dok imaju dobar tretman i društvenu podršku, ljudi iz ovakvih horor-situacija mogu izvući i psihološku korist. Na primjer, djeca bi mogla postati nešto osjetljivija i društvenija. Mnogi će možda jasnije prepoznati ljepotu života, rekla je prof. dr. Brigitte Lueger-Schuster za Deutsche Welle.