IZ STRUČNOG KUTA: Kako radi policija i zašto je na optuženičkoj klupi?
Svako malo pa je na tapetu hrvatska policija. Zadnji događaj u kojemu su se opet optužbe svalile na našu policiju tragično je i okrutno ubojstvo mlade osamnaestogodišnjakinje u Zagrebu koju, postoji osnovana sumnja, je usmrtio mladić dotadašnji ili netom bivši. Sve se diglo na noge u optužbama naše policije koja da je, eto, opet zakazala, pa da se ubojstvo gotovo zbog toga dogodilo.
Piše: Davorka Smoković, bivša državna odvjetnica
U Istri i na Kvarneru za vrijeme maškara na kraju se spali pusta koji je kriv za sva zla i nevolje koje su se dogodile i snašle narod. Svi upiru prstom u njega, optuže ga i kazne smrtnom kaznom i to spaljivanjem. Obrane nema, a ni žalbe na presudu nema. A na nekadašnjim kraljevskim dvorovima morao je živjeti i stanoviti whipping boy, dječak koji je služio za kažnjavanje prinčeva, poglavito mladog prijestolonasljednika, ako bi ovaj učinio kakvu nepodopštinu.
Kako se princa nije smjelo kažnjavati, posebno ne fizički, a odgajati u strogoći se moralo i kažnjen mora netko biti, onda bi za specijalnu, ali i generalnu prevenciju i svrhu kažnjavanja, kako bi to rekli kazneni zakoni, kaznili whipping dječaka koji je i služio za tov- da dobiva kazne, tj. da bude išiban umjesto njegova visočanstva princa. Čini se da stvari i kod nas nekako idu u tom pravcu i u pogledu policije jer već je postalo pravilo da kad god se dogodi neko nasilje u obitelji pust ili whipping boy bude policija. Ali činjenično stanje u stvarnom životu baš i nije takvo.
Puno sam godina radila s našom policijom kao državna odvjetnica. Ja nikoga ne moram braniti, niti me je tko na to pozvao, ali osjećam se pozvanom reći istinu jer kao da nitko drugi, a koji bi trebao – neće, ne smije, ne usuđuje se. Dužnost je svih nas govoriti istinu i podići glas protiv nepravde, a čini mi se da se našoj policiji redovno čini strašna nepravda. Naravno, u svakom sustavu, a poglavito tako velikom kao što je naša policija ili sve ono što službeno spada u Ministarstvo unutarnjih poslova ima svakakvih ljudi, pa tako i onih koji ne obavljaju svoj posao revno, zakonito i s ljubavlju, ali uvjeravam javnost, na temelju dugogodišnjeg iskustva da su takvi u manjini.
Na ovu reakciju ponukali su me napisi, pa onda i komentari čitatelja u našim tiskanim i elektroničkim medijima, a posebno emisija HTV-a „Otvoreno“ od 23. veljače o. g. U toj emisiji nije bilo nikoga od aktualnih službenih osoba iz MUP-a koji bi načelno govorili o ovoj problematici, jer o aktualnom predmetu u kojemu se sve još istražuje nije dobro ni uputno govoriti upravo zato da se stvar riješi temeljito i potpuno kako spada i kako se ne bi vršilo nikakav, čak ni nehotimični utjecaj na razjašnjenje svih pitanja u ovom slučaju, a što se inače često čini. Bio je doduše nazočan gospodin Željko Cvrtila ss čijim se izjavama slažem, ali da nitko od „šefova“ iz policije nije našao za shodno da kaže svoju stranu priče u situaciji kad se razapinje policiju, a to znači tamo neke ljude s imenom i prezimenom od kojih većina predano i pošteno obavlja svoj posao, ma da brani svoje dečke – to je žalosno.
Ali nije to prvi put. Gospodine ministre unutarnjih poslova, ravnatelju policije, pa stanite uz svoje ljude! Ako je netko nešto pogriješio, riješite to, ali stanite uz sve one požrtvovne i časne ljude iz hrvatske policije, koji to zaslužuju! A, što je još gore, u toj su se TV emisiji, ne od bilo koga, mogle čuti nevjerojatne stvari, pa tako skoro pa da bi policajac kad dođe u nečiji stan i tu zatekne scenu svađe, nasilja, ugrijanih emocija do usijanja, kad djeca vrište, a roditelji drogirani, alkoholizirani, s raznim duševnim poremećajima, kad se ne zna gdje su kome cipele, kad je u stanu opći nered i kaos, stvari porazbijane, netko možda drži u ruci nož ili pištolj ili prijeti odvrtanjem ventila na plinskoj boci, kad hrane nema niti za jednu žlicu, kad je isključena el. struja, kad je vani hladno, mrak i kad bi se svakom normalnom čovjeku činilo da je ušao u jedan opći horor i treba sada i odmah najprije maknuti onu najveću opasnost, a pitanje je što je prioritetnije, tada bi dakle neki policajac koji je isto tako samo čovjek od krvi i mesa, ali u svakom slučaju po zvanju i izloženosti svemir u odnosu na državnog odvjetnika i suca koji će kasnije nastupiti iz svoje tople sobe, udobne stolice i mira kojeg će morati imati da razmisli i odluči, da se konzultira, na kojega nitko neće psovati, pljuvati, povraćati, mokriti, častiti mu ženu, djecu i majku, prijetiti, ne, nego bi taj i takav policajac tada morao sve to raščistiti, postupiti pravilno, zakonito, po pravilima i protokolima, isključiti čovjeka s emocijama u sebi, pa kao da je pravi Bog odmah razlučiti tko je dobar, a tko loš, zbrinuti djecu, poštivati svima njihova prava, paziti da što krivo ne učini jer sutra će završiti na stegi pa će i njegova djeca postati briga nekog Centra za socijalnu skrb, a uz to, još mora osigurati i dokaze nasilja, pa tako odmah saznati tko bi tu još mogao nešto znati, o, a onda to i potvrditi na sudu, pa tako roditelji i tazbina onih koji su u nasilju, ali ne samo oni, nego hajdemo kucati na vrata susjedima u neboderu bi li se malko umiješali i štogod zanimljivoga potvrdili.
Ma dajte, molim vas! Susjedi samo što se ne natječu tko će bolje i više svjedočiti, a baka, tj. majka nasilnika sigurno će svjedočiti protiv svojega sina ako je on nasilnik, ali isto vrijedi i za ženu ako je to ona. A tek rođaci, ma da, sve stoje u redu. A djeca? Pa djeca su već sva istraumatizirana da i ne znaju što je istina, a što nije i k tomu, moraju birati između mame i tate. I, ne zaboravimo da se radi o najjačim ljudskim osjećajima i strastima i da je zato tu situacija najsloženija. Dakle, policajac bi trebao biti i policajac i njegovatelj i liječnik i pedijatar i psiholog i pedagog i bračni savjetnik i sudac i svećenik, ali samo dok stvar ne dođe do državnog odvjetnika jer nakon toga on postaje „ servis“, pa ga se još i na sud poziva, ali radi čega- da kaže je li tada bio u tom stanu i što je vidio ili čuo i da kaže ime oca, godine, adresu. A to što je vidio ili čuo bio je kraj priče zbog koje je došao.
Nakon toga će uslijediti varijacije na temu ispitivanja od strane obrane, pa će biti kriv policajac ako se pokaže da je kojim slučajem kihnuo i eto, nije vidio kad je on njoj ili ona njemu pokazala nešto rukom ili sl., ako slučajno kaže da je mrlja na zidu bila plava, a njegov kolega kasnije da je bila zelena, eto mu nove nevolje jer obrana će ga optužiti da je lagao na sudu. Riskira dobiti i kaznenu prijavu zbog kakve zlouporabe položaja, ako je možda povisio glas u svoj toj suludoj situaciji. I eto stege i suspenzije. Ako okrivljenik bude oslobođen, a eto, rečeno je da državni odvjetnici dolaze nepripremljeni (ali njih nitko ne pita zbog čega se onda ne spreme), onda će razlog tomu opet biti policija jer nije sve lijepo narisala i pripremila državnom odvjetniku. Često će, uz sve to, onaj nasilnik/ca i žrtva opet biti skupa, sve će si oprostiti i strastveno se još i anatomskim rječnikom obrušiti na policajca koji je uredovao u smislu što se petlja u njihov život. Do nove runde.
Bude li taj neki policajac tražio postupanje po pravilima, kako u predmetima tako i kadrovskoj situaciji i osobnom položaju i radnom mjestu unutar kuće, jer na to ima pravo po zakonu, tada može zaraditi i mobing od vlastitog šefa. Dakle, čisto namjerno prekoračenje ovlasti šefa s ciljem da podređenom policajcu nanese štetu i učini mu tu štetu što se i dokaže pravomoćnom sudskom presudom ( jednom pravomoćnom, jednom nepravomoćnom i jednim postupkom u tijeku, sve u Puli,), ali koga je za to briga. Šef ostaje šef, a policajci žrtve neka se snalaze. Ima država novca, pa neka izvoli plaćati šefovske kaprice i bildanje jadnog ega. To je, inače, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti. Ali za to je opet nadležan državni odvjetnik. Tako naši policajci postaju whipping boys i unutar vlastite kuće i izvana. Ne zna se od koje će smrti umrijeti.
A, što je još zanimljivije, prava je istina da ti naši heroji, s punim pravom mnoge mogu tako nazvati, puno toga od rečenog i učine. I sendvič odu kupiti i mlijeko i vodu i utople ljude, čak se pobrinu djetetu i za igračku, dekicu. I, naravno, nazovu državnog odvjetnika. Odmah. Nakon toga stvar preuzima državni odvjetnik. O svemu dalje odlučuje državni odvjetnik. Ne napadajte stoga našu policiju što je netko vani, a ne u zatvoru ili istražnom zatvoru. Ne odlučuje policija o tome. Niti može, niti smije. Osim toga, postavlja se logično pitanje: zbog čega bi policija nešto zadržavala kod sebe, kad oni ionako o svemu tomu neće odlučivati, a tako bi si samo riskirali ne baš ugodne posljedice. I sve se snima, svi pozivi idu preko broja 112, pa se može znati sve otkad je došla dojava do podnošenja kaznene prijave državnom odvjetniku ili nekakvog izvješća. I bude li bilo kakvog prozivanja, državni odvjetnik će im s lakoćom i bez zadrške vratiti lopticu.
Sve vodi državno odvjetništvo do podizanja optužnice, a i nakon toga ima „sukno i škare“ do završetka dokaznog postupka. Pa policija je ta koja bi najradije svakoga uhitila i dovela do iza rešetaka, ali ne odlučuju oni o tomu, jer iako je to ovlast i na slobodu izbora policiji, ipak se sve radi u dogovoru s državnim odvjetništvom, pa je besmisleno nekoga uhićivati, ako državni odvjetnik neće tražiti istražni zatvor. Neka se javnost ne zavarava da policija nekoga pušta na slobodu, jer to jednostavno nije istina. Koliko puta sam svjedočila njihovoj frustraciji kad bi neki recidivist ili osumnjičenik za kojega postoje opravdani razlozi da bude u pritvoru, nakon ispitivanja kod istražnog suca prije bio na slobodi nego što bi se oni vratili od županijskog suda do svoje postaje iz koje su ga prethodno odveli. Ili, nakon što bi s hrpom papira i dokaza zorno prikazivali situaciju državnom odvjetniku i ukazivali na potrebu pritvaranja, a vraćali se snuždeni i razočarani što su naišli na zid i „ neka prijava ide redovnim putem“. Pa umjesto da se tada išlo s tzv.crvenom prijavom ( ako je određen pritvor) kasnije smo imali priliku čitati u medijima kako se nažalost crvenila prava krv.
Isto tako, nikada, ali baš nikada nisam doživjela da bi istražni sudac odbio određivanje mjere zadržavanja, a potom pritvor ( po bivšem ZKP) kada sam u predmetu u obradi sudjelovala aktivno od samoga početka zajedno s policijom i s tako prikupljenim podacima došla na ispitivanje uhićenika kod istražnog suca. Ako policija iz neke policijske postaje ili uprave, bez obzira o kojoj liniji rada se radi, ima državnog odvjetnika na području te nadležnosti s kojim može slobodno, otvoreno i u svako doba komunicirati i ako je za posao tako nastrojen i državni odvjetnik, uvjeravam vas da će policija raditi još i predanije i angažiranije. I rezultati neće izostati. Barem oni koji su u realnim mogućnostima. Ubojica i nasilnika je bilo i biti će, a policija ne odgaja djecu, ni mladež ni odrasle ljude, pa se neke događaje nažalost ne može spriječiti. Policija uvijek radi, ali i državni odvjetnik bi trebao raditi uvijek, ali ne na način kako se provode dežurstva, nego da se zaista posveti predmetu od samoga početka njegova nastajanja, a to je od prve dojave. Osobno imam iskustva da su moj broj telefona i mobitela imali ili mogli imati svi policajci koji su radili u operativi i njihovi šefovi i mogli su me zvati u svako doba dana i noći, iako nisam bila dežurna. Mogli su mi se obratiti s kakvim god pitanjem i ako se ne bi radilo o mom predmetu. Odmah su me o svemu izvješćivali. Stavili su mi se u potpunosti na raspolaganje i što god sam od njih tražila, to sam i dobila.
Uvjeravam javnost da su potpuno predano i požrtvovno obavljali svoj posao, a kad je bilo u pitanju upravo nasilje u obitelji i promptno, a sve smo radili u suradnji, svatko u svojim ovlastima. Nikad mi ništa nije bilo odbijeno od strane policije. Barem dva slučaja s mogućim kobnim posljedicama riješili smo i prevenirali na taj način, a što je za ljudski život neizmjerno. Ali ja sam zato, kao državna odvjetnica puno puta dolazila u policiju, sudjelovala u istražnim radnjama, upoznavala i osumnjičenike i žrtve i prije nego li je započeo formalni postupak. Imala sam najviše pritvorskih predmeta među svojim kolegama, ali sve to zahvaljujući suradnji i radu s policijom. Ništa ja bez njih ne bih bila uspjela. Niti jedan dobro odrađen predmet od strane državnog odvjetništva u smislu optužbe i uspjeha na sudu to nije bez dobrog rada policije. No, kasnije sam baš zbog toga i optužena i predbačeno mi je što sam išla k njima jer oni su valjda neka niža kasta, a ja sam valjda kao salonska gospođa trebala dokono čekati u uredu da mi serviraju što su skupili i da pritom ni najmanje ne upregnem koju vijugu u mozgu ili da se možda protegnem malo iz svoje fotelje.
Čemu se zamarati poslom kad plaća uredno ide, a svi ti ljudi nas se ionako ne tiču. Ali nije važno. Drago mi je i osjećam se bogato za sve iskustvo u suradnji s policijom, sa svojim stvarnim kolegama. Jer život je tu, kod njih, na ulici, u nečijem domu, tu zločin počinje i završava. Naša je, hrvatska policija bila i ostala prva na svim crtama, počevši od Domovinskog rata, poplava, požara, izbjeglica i migranata pa do njezina temeljna posla. Brzo smo zaboravili scene kad su spašavali kućne ljubimce u poplavi ili kad su prenosili djecu izbjeglica u vagone, a kako su ginuli na ratištu to kao da više i nije pristojno spominjati. A onda ubrzo postaju pust kojega treba spaliti jer je narod s pravom nezadovoljan. Ali nije pust kriv, ta to dobro znamo. I kao i uvijek, od svih institucija u lancu – tko je kriv, princ će ostati princ, fin, uglađen i nedodirljiv, a whipping boyu će ostati gorak okus u ustima, ali samo do prve nove dojave. Nakon toga opet ćete biti prvi, zaboraviti na radno vrijeme i dati sve od sebe. Držite se naši plavci, vi ste ponos ove zemlje, ma koliko vas prozivali i napadali. Bez obzira na sve, vi ćete i dalje biti prvi na licu mjesta i svaka žrtva nasilja bilo kakvog, najprije će i jedino na vašem licu i u vašemu pogledu tražiti pomoć i spas. Građani u vama vide ljude i pomoć, a ostalo su hladne i daleke institucije.