IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Kak je bilo negda na Vuzem

Uskrs – uz Božić najveća kršćanska svetkovina u godini – kao i dani koji mu prethode, u Zagrebu su od davnina ispunjeni raznolikim zbivanjima, zasnovanima na pučkim i crkvenim običajima.

Piše: Branimir Fagač

No, nije nam namjera da, oživljujući sjećanja na uskrsne tradicije u nekadašnjem Zagrebu, idemo jako daleko u prošlost! Zadržat ćemo se u prošlom stoljeću. Preciznije, u razdoblju do drugog svijetskog rata, kad su se stari uskrsni običaji manifestirali punim intenzitetom, zajedno sa svime što im je pridodalo suvremeno građansko društvo.

Svetkovina proljeća i radosti

U svijesti puka Uskrs je ukorijenjen kao svetkovina proljeća i vedrine, kao nagovještaj novog života, izraz iznova probuđenih nada. Zato je i razumljivo što tzv. Uskrsno vrijeme, razdoblje priprema za taj veliki blagdan, počinje Cvijetnom nedjeljom.

Od davnina zagrebački su trgovi u proljeće puni cvijeća i zelenila, no ponajviše ga ima na samu Cvijetnicu, kad seljaci donose na prodaju cvijeće i grančice drijenka ili ljeskovine, koje će građani ponijeti u crkvu, na blagoslov. Blagoslovljene na svetoj misi, grančice se nose kući, gdje se drže na vidljivu mjestu – jer se vjeruje da će čuvati dom od groma, požara i drugih nedaća.

Stari Zagrepčani koji su pamtili doba konjskog tramvaja, znali su pričati kako se na Cvijetnu nedjelju grad pretvarao u sliku. Djevojčice u bijelom i dječaci u tada popularnim mariner-odijelima nosili su u crkvu “pušleke” drijenka, povezane svilenom vrpcom u bojama hrvatske trobojnice. Neki bi ponijeli na blagoslov “pušleke” starijih i bolesnih susjeda, koji sami nisu mogli u crkvu.

Najzaposlenije šestinske pralje

U prva dva radna dana Velikog tjedna u mnogim je domovima vladalo izvanredno stanje. Većina je domaćica imala veliko proljetno spremanje. Prali su se prozori, “klofali” se tepisi, glačalo rublje.

Najzaposlenije su bile šestinske pralje, obavezne da najkasnije do srijede raznesu mušterijama u gradu oprano rublje i posteljinu. Baš su se Šestinčanke znale od srca radovati lijepom vremenu: po suncu je ipak bilo ljepše namakati i prati rublje u hladnoj vodi potoka Kraljevčaka.

Lijepo vrijeme značilo je i bogatiju ponudu na zagrebačkim tržnicama – kaptolskoj i Jelačić placu. Pred Uskrs su građani s manje oklijevanja otvarali novčanike! Trebalo se na vrijeme pobrinuti za piceke i jaja, za svježi sir, maslac i ostalo od čega će se peći uskrsni kolači, kao i ono što će se blagovati u dane posta.

Naime, blagdanski stol u pravoj građanskoj obitelji nije se mogao zamisliti bez uskrsne šunke, pa su se i poznati gradski mesari znali dobro pripremiti i bogato opskrbiti mesnim potrepštinama.

Stari je Klajderić, na primjer, vlasnik poznate mesnice na istočnoj strani Jelačićeva trga, držao pitanjem časti da svojim starim mušterijama za Uskrs osigura najbolje.

Zadovoljstvo opuštanja

Ono lagano opuštanje nakon velikog spremanja i obavljenih nabava, zadovoljstvo boravka u domu u kojemu je svaka stvar na svojemu mjestu, gdje sve blista od čistoće, a oprano rublje miriše iz ormara, mnogim je starim Zagrepčanima bio najljepši uvod u dane posvećene molitvi, odlascima u crkvu, obiteljskom blagovanju.

Po starom običaju, na Veliki su četvrtak poslije jutarnje ili podnevne mise zavezana sva crkvena zvona. Utihnula bi i ostala mirovati sve do Velike subote navečer, kad bi ih razvezali da radosnom zvonjavom objave – Kristovo uskrsnuće.

U dane kada su zvona šutjela, a oltari bili zastrti, u crkvama se nisu čule orgulje – jedino su se za vrijeme mise ministranti oglašavali čegrtaljkama.

Tih se dana po selima zagrebačke okolice štovalo sveto pravilo: dok su zvona zavezana, ne rade se nikakvi poljodjelski poslovi! “Takav je običaj od starine, da se ne dira v zemlu, dok je Isusovo telo v zemli” – zapisano je početkom prošlog stoljeća nepoznati gradski kroničar.

Međutim, na Veliki je petak bilo uputno malo zatresti svaku voćku – da bolje rodi, a u narodu se uvriježilo vjerovanje da onaj koji na taj dan bude pio vodu, žeđat će cijele godine. Zato je bolje piti vino!

Nadalje, toga je dana bolje ne paliti vatru u peći, a ako se pali, treba najprije po peći proliti vodu – da tijekom godine kuća ne bi stradala od požara!

Na Veliki se patak valja umiti u zdencu, pa će koža lica biti lijepa i glatka, a isto tako toga dana ujutro treba dobro očistiti cipele – pa će čovjek cijelu godinu biti siguran od ujeda zmija.

Strogi post koji nastupa u Veliku srijedu i traje do Velike subote uveče, od davnina se poštivao gotovo u svakom zagrebačkom domu – ali i u gostionicama i restoranima.

Na Veliki četvrtak ni jedna domaćica ne bi propustila da na stol iznese svježe povrče. I to je bio stari dobri običaj, zasnovan na vjerovanju da onaj tko toga dana jede svježe povrće, unosi u sebe snagu proljeća, a jesti jabuke na taj dan, značilo je osigurati zdravlje za cijelu godinu!

Na Veliki petak u mnogim se kućama uopće nije ložila vatra na štednjaku: na stol se iznosila suha hrana ili jelo skuhano dan ranije. Domaćice koje su toga dana ipak kuhale, strogo su pazile da sve bude priređeno na ulju.

Štoviše, neke su uporabljale posebne posude, u kojima nikada nije bila ni grudica masti! Većina je zagrebačkih gostionica i zalogajnica toga dana mirisala po tradicionalnoj “bogečkoj kuhinji”.

Hodočašće na “zagrebački grob”

Na Veliki petak i Veliku subotu crkve su bile otvorene preko cijelog dana – jer su građani masovno pohodili Isusov grob. Posvuda je grob čuvala straža: ponajviše ministranti, te vojnici-katolici iz zagrebačkih vojarni. U nekim selima u okolici Zagreba stražu su čuvali vatrogasci.

Dakako, najposjećeniji je bio Isusov grob u zagrebačkoj katedrali, do kojega se dolazilo polako, u dugim redovima.

Vrhunac Velike subote bio je – Uskrsnuće. Crkve su tada, u ranim večernjim satima, bile prepune. Za trajanja obreda odvezana su zvona i radosno se oglasila u trenutku pjevanja “Glorije”. Nakon “Aleluje” krenula bi procesija s uskrsnulim Isusom.

Na ognju koji gori ili u Crkvi ili u crkvenom dvorištu i koji je svećenik blagoslovio, svatko bi pripalio svoje drvce ili svijeću, kako bi vatru odnio kući. Netko bi odnio malo žara u lopatici. Kući se odnosila i blagoslovljena voda, kao i posvećena uskrsna svijeća.

Umivanje uz zvonjavu zvona

U starih se Zagrepčana dugo zadržao običaj umivanja u trenutku kad bi se na Veliku subotu oglasila dotad zavezana zvona obližnje crkve. Onaj tko bi se našao kod kuće, istoga bi časa skočio do kuhinjske ili neke druge slavine ili do bunara u dvorištu, te bi rukom zahvatio malo vode i umio se. Ako je to dospio učiniti prije prestanka zvonjave, mogao se nadati da će cijelu godinu biti zdrav!

Kad bi se na Veliku subotu u pet sati poslije podne zatvorile sve trgovine, a iz ureda i poslovnica izašle posljednje čistačice, osjećalo se da je praznik već tu!

Neki su tada užurbano pakirali putne torbe i naprtnjače, da bi još iste večeri “uhvatili” neki od posebnih izletničkih vlakova.

Istinski obiteljski blagdan

Dok su nad gradom već brujala uskrsna zvona, a Purgeri se razilazili sa svećanog Uskrsnuća u zagrebačkoj katedrali, ponegdje su iza osvijetljenog prozora trajale poslijednje pripreme za odlazak na kazališnu premijeru ili koncert.

U tisućama drugih zagrebačkih domova, pa i tamo daleko na periferiji, gdje su još svijetlile petrolejke, u svečanom su se miru farbale pisanice, a iz pečnice se vadio “protvan” s vrućim uskrsnim kolačem. Djeca su lijegala u krevet s uzbuđenjem: što će im sutra donijeti zeček?

Ako je sutradan bilo sunčano i toplo – a na Uskrs je vrijeme rijetko kad iznevjerilo – i mlado i staro radovalo se što može izači iz kuće u svećenoj odjeći. Neki su žurili na ranu misu, noseći u košari jelo na blagoslov.

Riječ je o prastarom običaju. U košarici bi se našlo pomalo od svega što je domaćica pripremila za uskrsni stol: domaćeg kruha, kolača, kuhane šunke, češnjovki, oljuštenih jaja, hrena, mladog luka, rotkvica… Košara je obvezatno bila pokrivena bijelim ubrusom, koji bi se kod blagoslova u crkvi odvrnuo.

Bio je običaj da se poslije mise žuri kući: što se prije donese blagoslovljeno jelo, to će dom biti sretniji! U selima oko Zagreba djevojke su se utrkivale: ona koja prva stigne kući, te će se godine udati!

Stol za kojim se obitelj okupila na uskrsnom zajutraku, izgledao je svečano. Bijeli stolnjak, ubrusi s narodnim vezom, vazica s nježnim zelenim grančicama drijenka, pletena košarica s pisanicama raznih boja, dezena, pa i veličina – sve je to govorilo da je domaćica obavila svoj posao s puno ljubavi, kako i dolikuje istinskom obiteljskom blagdanu. Uskrs je to oduvijek bio!