IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Gimnastika uz “žensku stražu”
Kada je početkom sedamdesetih 19. stoljeća ušao u modu nesmiljeni i kruti steznik, neki su mladi liječnici i pedagozi počeli preporučivati mladeži tjelovježbu, kupanje i plivanje u tekućoj vodi.
Piše: Branimir Fagač
Djevojkama su za steznik, koji je struk trebao stegnuti na 48 centimetara, govorili da je uzrokom mnogih bolesti. No, teško je bilo ženski svijet tada uvjeriti da će im koristiti zdravlju “zračenje” i sunčanje tijela, a pogotovo gimnastika.
Žene, ukoliko su se kupale, ulazile su u vodu odjevene od glave do pete, a o gimnastici ni da čuju. Takve stvari značile bi grijeh, grubo narušavanje čestitih običaja i morala.
Gimnastika kao obvezatan predmet
Pod utjecajem drugih naroda, koji su u školama uveli gimnastiku, oba ravnatelja zagrebačkih srednjih škola, Torbar i Premru, bavili su se ozbiljno mišlju da u svojim zavodima uvedu gimnastiku kao obvezatan predmet. To su uspjeli ostvariti kad je 1869. godine stigao u Zagreb “profesor umjetnosti i tjelesne gimnastike” Friedrich Miroslav Singer (1821.-1876.). I tako je gombanje – kako su tada zvali gimnastiku – postao obligatan predmet za srednjoškolce.
“S uvođenjem gimnastike u djevojačke škole nije išlo lako”, zapisala je u svojim uspomenama Antonija Kassowitz-Cvijić, hrvatska književnica i pedagoginja (1865.-1936.):
“Najprije bi uveden privatni tečaj gimnastike za ženski podmladak. Mnoge majke su se strašno uzbunile, kad su čule da će djevojčice gimnasticirati i ni pod kojim uvjetom nisu htjele pristati, da im kćeri ‘redinguju’ i postanu ‘besramne cirkusantice’”.
Mame, ljute protivnice golotinje
Ali, našlo se i razumnih mama koje su poslušale savjete svojih kućnih liječnika, pogotovo kada su još i potajno prikupile “povjerljive informacije” da je Singer dobričina, da nije više mlad i zavodljiv čovjek, da je kratkovidan, što više i neosjetljiv prema djevojačkim čarima.
Naravno, da je uza sve to mame, ljute protivnice golotinje, jako zanimalo kako će im kćeri biti obučene za vrijeme gimnastike i da su u tom pogledu i same postavljale zahtjeve.
Međutim, s te strane mame su mogle biti potpuno mirne jer je “gimnastička toaleta” bila od crne ili tamnomodre tkanine “rips”, zakopčana do samoga grla, dugačkih naboranih rukava, suknje preko koljena, a ispod njih diskretno pokrivene dugačke hlačice, oko pasa široki remen. Dakle, nije bilo bojazni od narušavanja morala.
Na tom prvom tečaju bilo je 30 djevojčica razne dobi od četiri do šesnaest godina, ali program je za sve bio isti. “Gombaona” je bila uređena u prizemlju realke na Griču (današnji Hidrometeorološki zavod).
U jednom kutu dvorane bila je od ljepenke i dasaka napravljena svlačionica, ali tako klimava da bi ju nestašne djevojčice često puta srušile, a tada bi nastao urnebes.
Stari se Singer na to nije uopće obazirao. On je pak u svojoj izbi dremuckao ili se krijepio hrvatskom kapljicom koju je bio jako zavolio. Tek kad bi iza njegove zavjese zaorio “antreten”, djevojke bi utihnule, svrstale se po veličini i u povorci, pred učiteljem, defilirale.
Zatim su izvodile proste vježbe, skakale i penjale se, a od drugih sprava korištile su samo karike. Ostale su sprave, naime, bile zabranjene, kao “za djevojke neestetske”.
Živa piramida đaka
Znalo se dogoditi da su djevojke usred tjelovježbe zaprepašćeno kriknule. Bacile se na pod i dugačkim krilima bluze pokrivale noge. Što se zbilo? Iza prozora, čija su samo najdonja okna bila premazana bijelom uljenom bojom, ukazala se živa piramida đaka.
Služeći se vještinom “moderne Singerove tjelovježbe”, nestašni su đaci napravili živu piramidu i zirkali unutra, da vide što im rade nove kolegice. Singer bi na to bjesno skočio i uhvatio trskovaču (prut od trske), ali dok bi došao do vrata, piramida se već bila raspala i razbježala po Griču.
Prvim je nasljednikom Friedricha Miroslava Singera bio Franjo – František Hochman (1850.-1893.), češki i hrvatski športski djelatnik, učitelj tjelovježbe u pučkim i višim školama, začetnik hrvatskog sokolstva i vođa Hrvatskoga sokola.
U međuvremenu je, 1876. godine, gimnastika uvedena u djevojačke škole kao obvezatan predmet. Odveć “moralne” obitelji s negodovanjem su to primile, pa bi svaki čas ravnateljstvu stigla po koja molba:
“… neka se neka učenica od toga oprosti radi slabašnog zdravlja”.
Ženska straža
No, pravi je razlog bio mladi učitelj Hochman, u kojega nisu imali povjerenja, pramda je bio vrlo korektan. Stoga je ravnateljstvo djevojačke škole donijelo odluku da za vrijeme gimnastike stalno bude nazoćna ženska straža.
Jednoga je dana “gardedama” na trenutak napustila svoje mjesto. Hochman je na glasoviru zasvirao koračnicu, a djevojke su žustro stupale. Zatim je prešao na ritam tričetvrtinke, a učenice umjesto da ga slijede istim korakom – zaplesale su valcer. Iznenada zaškripaše vrata, pojavio se ravnatelj. Nastala je mučna stanka i – za tu godinu, ženskoj je tjelovježbi odzvonilo.
