IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: “Čardak” Amalije pl. Remetinske i Šenoina “Kanarinčeva ljubovca”

Mesnička ulica u doba Amalije pl. Remetinske

Dvije godine prije velikog potresa, grupa zagrebačkih građana, obratila se gradskom magistratu s molbom da se sruši kuća nazvana “Čardak”, na uglu Mesničke ulice i Kapucinskih stuba.

Piše: Branimir Fagač

U bogatoj povijesti Zagreba ispisane su i mnoge stranice o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”, o nogometu. U našem slučaju o nogometu iz 1933. godine. Ne o poznatim nogometašima i znanim klubovima, već o utakmici o kojoj se u gradu Zagrebu mjesecima pričalo, a u kojoj su se sastale dvije sasvim anonimne momčadi – predstavnici frtala – četvrti Zavrtnice, onog zagrebačkog dijela između današnje Heinzelove i Radničke, i frtala Kanal, onog dijela grada oko današnjeg Autobusnog kolodvora, a gdje su nekada Bugari imali svoje vrtove i snabdijevali čitav Zagreb povrćem.

Neobična utakmica

Stanovnici obje gradske četvrti bili su vatreni pobornici nogometa, a kako se nikako nisu mogli složiti oko toga čija momčad, na okolnim ledinama i travnjacima, igra bolje, dogovorili su nogometni susret. Događaj je izazvao veliko zanimanje u cijelom onovremenskom Zagrebu.

To nas i ne smije čuditi, jer su davane izjave koje su podgrijavale pravu navijačku atmosferu, derbija: tako su nogometaši s Kanala izjavljivali da je nogomet u stvari izmišljen u njihovoj četvrti, dok su nogometaši Zavrtnice izjavljivali da će susjednu četvrt “pojesti za gablec zajedno sa gol-štangama”.

Utakmica Kanala i Zavrtnice
Utakmica Kanala i Zavrtnice

Atmosferu je podgrijao i gostioničar Diebal, sa Zavrtnice, koji je izjavio da će, u slučaju gubitka svoje momčadi, pojesti pred svim gostima “rološtangu” kojom zatvara svoju gostionicu, te komplet “šnaps-karti” zajedno sa tablom na kojoj se pisao rezultat kredom.

Danima se na Kanalu i Zavrtnici razgovaralo samo o nogometu, a na utakmici se okupilo više od 3000 gledatelja, što nije mogao zamisliti ni najsmjeliji prognozer.

Neobične posljedice

Za razliku od današnjih utakmica, onda su susretu između Kanala i Zavrtnice prisustvovale čitave obitelji koje su, noseči štokrle, kuhinjske stolce, i šamrleke – hoklice, već sat prije utakmice ispunile sve četiri strane “stadiona”, bolje rečeno grbave ledine.

Utakmica je završila reriješenim rezultatom 2:2, a poslije utakmice sve se završilo miroljubivo: “tateki” i mlađi svijet raštrkali su se u obližnje gostionice, da prokomentiraju susret i dobro se okrijepe, dok su “mamice” morale kućama gdje su uzalud čekale svoje muževe na večeru.

Sve je bilo miroljubivo, čak i ona noćna završnica kojoj se smijao cijeli Zagreb. Naime, kako je uzbuđenje od utakmice kod nekih Kanalčana i Zavrtničana izazvalo enormnu žeđ, mnogi su nakon zatvaranja gostionica imali muke da pronađu put do svoje kuće, a baš u inat na tom putu im se ispriječilo mnogo jaraka i rupa. Tako je mnogo Purgera uz velike teškoće napredovalo kućama, a neki su se i predali, pa ostali spavati uz kakvu prepreku. U gluho doba noći brižne “mamice” s Kanala i Zavrtnice, organizirale su pravu pravcatu potragu za svojim “tatekima”.

Susretale su se s fenjerima u ruci, izmjenjujući međusobno obavještenja, gdje koji od posustalih junaka leži. Potraga je potrajala sve do jutra, kad je bračna rasprava nastavljena unutar četiri kućna zida. Ondašnje novine zabilježile su s osjetnom dozom humora, kako se iz pouzdanih izvora saznaje da se ovakve utakmice više neće igrati zbog – obiteljskog mira.

Zagreb 1933. - tu se popilo nakon utakmice
Zagreb 1933. – tu se popilo nakon utakmice

Kanarinčeva ljubovca

Ostavimo se, napokon, nogometa i obiteljskih razmirica starih Purgera i zaputimo se malo dalje u iznimno bogatu povijest metropole. Naime, dvije godine prije velikog zagrebačkog potresa, 1878. godine, grupa zagrebačkih građana, posebno onih iz Mesničke ulice, obratila se gradskom magistratu s molbom da se sruši kuća nazvana “Čardak”, na uglu Mesničke ulice i Kapucinskih stuba.

Građani su tvrdili da kuća narušava izgled čitave ulice i da je, osim toga, toliko trošna da postoji opasnost da se sruši.

Dugo vremena na tu molbu građana nije bilo odgovora, a onda jednog dana pred “Čardak” pristigne komisija. Na čelu joj je bio tadašnji gradski senator, književnik August Šenoa. Komisija je kuckala po zidovima, pregledavala zidine i temelje, trijemove i stanove, i na kraju je, na prijedlog gradskog inženjera, sastavljen, na licu mjesta, zapisnik. Zapisano je da kuću nije potrebno rušiti, jer će izdržati još najmanje dvadesetak slijedećih godina.

Time se radosno suglasio i kućevlasnik Vatroslav Vaiser. Od tog je dana proteklo 139 godina, a ta ista kuća stoji na svom mjestu i danas, što je dokaz da je tadašnja komisija doista dobro obavila svoj posao. Štoviše, kuću nije obilježio ni potres 1880. godine, iako su se mnoge bolje građene nakrivile i raspucale.

Mesnička ulica
Mesnička ulica

Prilikom komisijskog pregleda stanova August Šenoa je u jednom sobičku, na drugom katu, upoznao 80-godišnju staricu Amaliju pl. Remetinsku, koja mu je sva u suzama ispričala svoj mukotrpan život. Dok su ostali članovi komisije s nestrpljenjem čekali da odu iz te male, zagušljive sobe, Šenoa je s velikim zanimanjem slušao što mu je starica pričala. Nitko od prisutnih nije ni slutio da se tog trenutka začela ideja za novu Šenoinu priču.

A kroz nekoliko mjeseci, gradski je senator, August Šenoa opisao potresnu ispovijest starice Amalije u svojoj priči “Kanarinčeva ljubovca”.

“Pepić u vremenu i prostoru”

Od tog je vremena minulo dosta godina. Odavno nema Amalije pl. Remetinske i Augusta Šenoe. A u tu istu kuću, zvanu “Čardak”, jednom je prilikom svratio naš poznati književnik i feljtonist Vjekoslav Majer.

U jednom podstanarskom sobičku, bez sunca i svjetla, usred ogoljelih zidova na kojima su se rascvjetale mrlje prljavštine i vlage, upoznao je jednog od tadašnjih proletera, čovjeka bez posla, koji je gladovao i živio od danas do sutra.

MAJER, Vjekoslav
Vjekoslav Majer

Kakav je već bio, Majer se počeo iskreno družiti s tim proleterom po imenu Josip. Danima je pažljivo slušao što mu je ovaj pričao, pamtio je detalje iz života poštenih radnika bez stalnog zaposlenja, koji su bili bez posla i reda, ali ga nisu mogli dobiti. Slušao je Josipove priče o teškim vremenima i nerijetko ga počastio kakvim obilnim objedom u kojoj od brojnih iličkih gostionica. Prijateljstvo je vremenom postajalo sve čvršće, a Vjekoslav Majer je Josipa sve češće, iz milja, nazivao Pepićem.

Jednoga se dana Vjekoslav Majer rastao sa svojim prijateljem Pepićem, kojem se izgubio svaki trag kada je pošao tražiti novi posao i napustio sobičak, koji je nekadašnjim vlasnicima služio kao kuhinja. Ali, nije ga zaboravio. Napisao je roman “Pepić u vremenu i prostoru” u kojem priča sudbinu svih sličnih radnika, malih ljudi, sezonaca, poštenjačina, koji zbog društvenih prilika u kojima su živjeli ne mogu pošteno raditi, iako jedino to i žele.

I da završimo još jednim kuriozitetom vezanim uz kuću na uglu Mesničke ulice i Kapucinskih stuba. Kad se 1876. godine imala graditi zgrada Akademije – današnja zgrada HAZU-a na Zrinjevcu – bilo je predviđeno da se sagradi na platou Griča, tamo gdje je danas dječji park.

Glavni prilaz trebao je biti iz Mesničke ulice, a zbog toga se morao žrtvovati i “Čardak”, jer bi upravo na tom mjestu prolazila jedna od dvostrukih kolonada. Srećom, od toga se nakon dugih i žućnih rasprava odustalo. Zgrada HAZU-a je sagrađena na današnjem mjestu, a “Čardak” je ostao pošteđen.

Komentiraj