IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA (2): Otkrijte o Zagrebu ono što niste znali

Piše: Branimir Fagač

“I tako svakoga dana, svakoga sutona i svake večeri. Ispred kavanskog stakla prolaze sjene – ljudi sUvremenog Zagreba. Revija svijetlih i tamnih pojava. Nasmijana mladež, smrknuti prosjaci, radnici, gospoda, žene s djecom, po koji put projuri niz svatovskih kola, javljaju se sirene spašavajućega društva, crni redarstveni auto i sumorni ponfineberski konji. U tim se kolima s renesansnim baldahinom odvažaju bivše sjene toga grada, ispružene, ukočene, otvorenih mutnih očiju, zašiljenih noseva i bijelih ruku s modrim reljefnim žilama…” Ovakvu su svakodnevnu, no i sumornu sliku Zagreba svojim sugrađanima podastirali svakodnevno novinari svih poznatijih dnevnih i inih listova, a koji su tada izlazili u Zagrebu (“Novosti”, “Jutarnji list” “Narodne novine” i “Hrvatska metropola”)

Napomena: Ako ste propustili prvi nastavak možete ga pronaći ovdje.

Zagreb je od pamtivijeka bio izuzetno plodno tlo za pjesnike, književnike, feljtoniste, kroničare i novinare. Svi su ga oni iz raznih razloga maksimalno “iskorištavali” i generacijama budućih stanovnika ovoga grada ostavljali u nasljeđe crtice, zapise, priče i raznorazne povijesne događaje iz njegove bogate, ali i burne devetstoljetne povijesti.

Samo se još pod ponekim trošnim zagrebačkim krovom čuvaju priče o poznatim i nepoznatim osobama, događajima i obljetnicama koje su gradu ostavile pečat prošlosti i minulih stoljeća. Stare nas fotografije, knjige i požutjeli novinski stupci vraćaju u prošlost, u vrijeme Ferdinanda Budickog, Slavoljuba Penkale, prvog konjskog tramvaja, uspinjače, svečane proslave otkrivanja spomenika banu Josipu Jelačiću na istoimenom trgu, prvom radio i televizijskom aparatu i još mnogim važnim i manje važnim događajima.

I svi su oni velikim slovima ubilježili Zagreb na kulturološku kartu Europe, kao grad koji je svojom ljepotom, nenametljivošću, kulturom i inteligencijom, daleko iznad mnogih drugih gradova koji su svoju povijest gradili na nekim drugim, manje revolucionarnim vrednotama, ali su zbog ovih ili onih razloga potpuno nezasluženo i jednostrano još prije mnogih stoljeća proglašeni svjetskim metropolama (Rim, Pariz, London…).

Zagreb, uostalom kao i bilo koji drugi veći grad nije bio bez ponekog dnevnog ili inog čuda, bez neke od zanimljivih figura koje privlače svojim izgledom, neobičnim i nesvakidašnjim ponašanjem koje se nikako ne uklapa u okvir “građanski normalnoga”, ali vrlo dobro funkcionira u masi kojoj je iznimno interesantan i vrlo pogodan za provokativne noseće naslove na prvim stranicama dnevnih i inih gradskih glasila. Svaki grad ima svojeg Hudovskog, Gaja, Šenou, Zagorku, Milčeca… ali i Magice, Miškece, Đukice, pa i anonimne prodavače, skitnice, klošare i ulične svirače. Svi su oni, svaki ponaosob, obilježili jednu epohu i bez njih, vjerujte, jutarnja kavica u “Gradskoj kavani” ili “Corsu” ne bi imala onu draž…

Stari Zagreb

Kao što smo već spomenuli Zagreb je od pamtivijeka bio izuzetno plodno tlo za pjesnike, književnike, feljtoniste, kroničare i novinare, koji su tu povlasticu tijekom stoljeća obilato “iskorištavali”. O Zagrebu je napisano na milijune književnih stranica i stotine kartica novinskog teksta, a on je tu pažnju vraćao na jedinstven način: svakim je danom bivao sve otvoreniji, savršeniji i moderniji, pružajući tako ljudima od pera da budućim pokoljenjima ostave u naslijeđe bezbroj spoznaja o povijesti i razvitku jednog od najljepših, najrazvijenijih i najprosvjećenijih gradova na svijetu – Zagrebu.

No, jedna knjiga na koju smo naišli nedavno u jednom zagrebačkom antikvarijatu, pod naslovom “Stari Zagreb”, autora Habeduša-Katedralisa, ponukala nas je da se bar nakratko osvrnemo na prošla vremena i prisjetimo se kako je nekada, prije šezdesetak godina, izgledao bijeli Zagreb grad.

Kako autor piše na samom kraju ove iznimno dragocijene i zanimljive kronike grada tridesetih godina 20. stoljeća (od 1925. do 1932. godine) “ova je knjiga izdana lijepom pažnjom gospodina Vladimira Arka, poznatoga veleindustrijalca i predsjednika ‘Društva Zagrepčana’… Ilustracije su blagohotno ustupljene po autoru Vladimiru Kirinu… Hvala im!… Ti feljtoni bili su odštampani u ‘Novostima’, ‘Jutarnjem listu’, ‘Narodnim novinama’ i ‘Hrvatskoj metropoli’ na označene datume… Svrha im je bila da pobude ljubav i uspomene iz našega staroga Zagreba i da budu od koristi mlađim kolegama koji će se u svojm radovima posvetiti prošlim danima”.

Uplovimo, dakle, u izmaglicu sjećanja i prošećimo se na trenutak slavnim stazama zagrebačke davne i bliže povijesti!

Šetnja izumirućim gradom

“Molim, pođite sa mnom!… Uzdignimo se na prastari izumirajući grad na brdu… I još više!… Iz stvarnoga u mistično!… Zaboravimo na tren moderni Zagreb, dnevne probleme, teme o krizi i sav onaj tempo nervoznoga grada… Pođimo iz kritične i nestalne psihoze u stabilizaciju vijekova… Gornjogradske zidine sive i sa patinom od vlage, smirene su i staložene poput starih grobova.

Uspnemo li se iz Ilice Mesničkom ulicom – ‘Vicus carnificum’ – gdje su nekoć stajala i gradska vrata i dijelila grad na brijegu od posavskih nizina, nekadašnjih pašnjaka, vrbika, kukuruzišta, bara i žabokrečina… Iz modernoga u stari Zagreb! Na tom pohodu buka postaje sve manja, svjetla sve slabija, prolaznici sve rjeđi, pa kada ćemo sučelice kraljevskoga dvora skrenuti desno na drvene starinske Kapucinske stube, ostati ćemo sami u polutmini, koju presjeca osamljena plinska lampa sa svojim tamnozelenim refleksom.

Tu iz ruševnih zidova proviruju osušene i zamrznute stabljičice od sitnoga dragača, žute se krpe usahle mahovine i crvene se rupe od otkrhnutoga ciglovlja. Takvih stubičica ima u gotovo svim starim gradovima i kada sam u mladosti planinario po svijetu, takve su me skalinade podsjećale na taj najmirniji i najromantičniji noćni ulaz na Grech. Zar vam se ne čini da taj put vodi u gradić, koji izumire?… U izumirući Zagreb!

Siromasi su najbliži sanjarijama i mistici, pa tako i naši boemi, – a s njima i pisac ove knjige, – puni su nostalgija za novim vidicima i za to pođite sa mnom u mistični svijet, koji iz skromnih motiva može isklesati raskošne prizore iz iluzije. Bogati ljudi putuju u širine. Njihovi pogledi gledaju u stvarnosti. (…) A Kapucinske stube mogu biti jedino pune slutnja iz starog Zagreba. Slutnje su najizrazitije u tminama i za to sam vas poveo, moje dame i gospodo, da se sa mnom i okruženi s noćnim mirovima uspnete na taj prastari izumirajući grad na brdu. Da gledate ono, što se samo može osjećati. (…)

Sada ćemo proći s oživjelim slutnjama i zar vam se ne čini kako uz vas prolaze i neki teški oklopnici iz povijesti staroga Zagreba?… Ili oni pradavni građani iz srednjeg vijeka, obuveni u kljunaste cipele, sve same figure sa dugim kosama i patrijarhalnim bradama… Ili one omašne dimenzije gričkih hljebarka čiji su šiljasti jezici prenosili sve zlobne i skandalozne fame staroga Grecha?… (…)

Ja svoje slutnje ne istražujem po arhivima, ne provjeravam po starim zapisima, one su plod čistoga maštanja i za to sam ih prozvao dojmovima. Ja ih slikam sa riječima, koje su pune modre boje, one su nalične na one vizionarske slike, gdje neki komponista gleda iznad klavira modre utvare, pa kako su ta maštanja daleko od svih dnevnih briga… od krute zbilje… i svih onih tema o krizi… ja se često navraćam na svoja gornjogradska noćna lutanja…

Pa ako sam i vas sa sobom poveo, zadovoljan sam što ste sa mnom pošli u prastari izumirajući grad na brdu, čije su povijesne sjene protkane svim našim ponosima i svim našim sramotama, – suzama i srećom, – porazima i slavom, – svijetlim i tamnim danima onih ispred nas, – jer tom je za nas posvećenom i muzejalnom teritorijom prohujao, rađao se i zamirao ogroman dio naše povijesti. I slušajte riječi starih zidova!

Prije pet stotina i pedeset godina, odlučio se grechki građanin, Ivaniš Čemer, da u počast viteza i sveca Georgiusa, sagradi drvenu kapelu na brdašcu, – kesternovoj šumi, – izvan i iznad gradskih kula, bedema i zidova. Zbog preteške bolesti ne izvrši za života svog zavjeta i zato zapiše, – pred vjerodostojnim svjedocima, kako zakoni grada Grecha propisuju – u svom testamentu, pedeset maraka srebrnih denara.

Tako je zapisano u prastaroj pergameni gričkog magistrata, a bilo je to, kako to isprava svjedoči: Anno 1377., 30. maii! Od najstarijih datuma pa do nedavnih dana, prostiralo se uz tu crkvicu groblje. Zapravo, mnoga groblja, jer čim su jedni kosturi istrunuli, crvi izjeli križeve, a vremenske oborine izravnale grobne humčiće, grobareva je lopata ponovno preorala zemlju i u ilovači jurjevskoga groblja, započela je ponovna procedura truljenja i raspadanja u prah, sve novijih generacija.

Groblje se održalo do mlađih dana mog naraštaja i dok ostala groblja zastrašuju, to “jurjevsko” – iznad strme Mlinarske ceste – bilo je puno romantike. (…) I ogledavao sam se – s tog visokog zapuštenog groblja – po noćnom vidokrugu i vidio blijede tornjeve iza njih vijugavu srebrnu Savu, a iznad svega toga pun, nasmijan, cinički mjesec, koji se jednako smijulji okićenom – s vinom iz bukovačkih gorica – gospodinu Purgeru, kao i blijedom donkihotskom i gornjogradskom poetu, opijenom od zanosa i pjesničke emocije.

A oni aristokratski kosturi grofova, baruna i plemića s poveljama iz raznih razdoblja i raznih pečata od Bele IV. do Karla ili Ferdinanda iz novijih vremena, kao da šaputahu osušenim vjenčevima. Takve su bile te pjesničke noći na tome groblju, gdje je Gornji grad, u dugom nizu godina, pribrao znatnu kolekciju slavnih latinskih, njemačkih i kajkavskih titula. Tko zna, nije li se onaj preuzvišeni vicekomeš, bunio protiv gospodina Martina Žlofa, pisara kraljevske zemaljske vlade, koji – poput Hans Ewersovih junaka – odabere posvećeni humak Njegove Ekselencije za svoje ljubavne sastanke s gospođicom Baricom Brus, kuharicom iz otmjene Visoke ulice?

– Pisareva ljubav nad podžupanjskim zadnjim počivalištem? Zar to nije inkompatibilno? Gdje je tu dužni respekt? – škrinule bi bile vicekomešove kosti, kada bi kosti doista mogle škrinuti. Ovako je samo vjetrić šuštio iznad rasijanih romeo i julijskih glava gospodina Žlofa i bivše djevice Brusove.

Ja sam slučajno nasrnuo na taj ljubavni šapat, protrnuo od užasa nad misterijoznim glasovima ‘ko iz groba’ i prije naumljenog bijega s grobišta – gdje suho lišće šušti ljudskim glasovima – začuo sam nasmijani i vinom iz Matejnine kapele bojadisani bas Martina Žlofa: – Em sem to ja, Martin Žlof! Najte se nikaj bojati, mladi gospon!

To je bila noć, koja mi je sa uzornim primjerom dokazala, da gdje ima poezije, tamo mora biti i ljubavi. Jedni sriču stihove, drugi uzdišu od ljubavnih zanosa. Danas svega toga nema više. Iz starog zakrčenog grobišta uređen je mali perivoj, blijedi su se pjesnici – prije tridesete – povukli tiho ispod mirogojske ledine, a iz djevice Barice Brus, izmodelirao je svemoćno Vrijeme i ona švercerska konjunktura iz rata – gospu Barbaru – krupnu i uvaženu, tamo negdje u nedavno osnovanoj periferiji, na prijašnjim savskim žabokrečinama, gdje i danas krekeću krastače, a seoski psi zavijaju svoje tužne noćne podoknice.

Na tom starom Jurjevskom groblju nema više ‘šaušpilara’ Prikrila, bradatog i viječnog študenta Pepića Kranjca i ekskapelana zabačene zagorske plebanije ‘Razapetoga Jezuša’ – Vida Perečeca, – članova čuvenog mletačkouličkog triumvirata, čije su posjete po gričkim pivnicama svršavale na ‘jurjevskom’ gdje su se gospoda Triumviri hladili – poslije bančenja – na mekanim, visokom travom zaraslim, gospodskim grobovima…”

Promenada

“I nema tome tako dugo, pa ipak je sve to bačeno u daleku zaborav, a tek tu i tamo spominje se tkogod od nas, gornjograđana, one kavanice na kraljevskoj gričkoj promenadi, toj našoj elsinorskoj terasi. Bila je to bijelo emajlirana sala s polukružnom boltom, sa zelenim biljarima i s bijelim, limenim stolovima na terasi, a sve to ispod krošnja divljih kestena i ograđeno s oleanderima punim crvenih i bijelih cvjetova.

I danas je ta Strossmayerova aleja puna crnih silueta, noćnih šetača, sanjara, penzionera, ljubavnika i razočaranih. I danas se prosiplju modri mlazovi plinske rasvjete po katranskom putu, koji se poput staromodne dekoracije u prvoj sceni Hamleta, razastro iznad kosih iličkih vrtova, nekadašnjih gorica plemenitoga Grecha, – pa opet sve to nije ono predratno, ono tipično gornjogradsko, gdje je krug ‘Promenadnih’ gostiju, s razbarušenim kosama sanjario o nekim velikim, umjetničkim karijerama.

U toj je kavani rezidirala nakon bančenja kod Žabice, Žagarice i Matejne i njegova milost, gospodin Gustl, kajkavski gospodin – A. G. Matoš, malo pognuta pojava, u bijeloj bluzi i s golemom kvrgastom čulom u ruci i vječno cinički raspoloženi papa Luna – Lunaček, strah i trepet, danas već stara i dijelom pokojne teaterske garde i mnogi drugi, za onda mladi i plahi, koji su sa strahom gledali u Matoševoj čuli neki simbol njegovog ubojitog pera i mačinu, ‘koja rubi literarne glave’.

U Lunačekovom markiskom, vječno neraspoloženom nosu, slutila se zlovolja cinika zbog duha i šaljivog komentatora sa šahovskih turnira iz stare ‘Kazališne kavane’, dok su još ispred teatra stajali oni kameni obelisci, današnja mrtva straža ispred mirogojskih arkada. Bilo je to u ‘mirno doba’. U vrijeme dok je auto bio golema senzacija, dok su se bogobojazni zagorski seljaci krstili od propasti, ugledavši vraga, ‘koji si je na noge privezal kotače, poteri ga sveti križ!’ i teško ispremlatili nekog jadnog biciklistu, koji je zalutao u njihove krajeve, da donese ‘tuču’ i ‘zacopra’ krave dojilje.

Bilo je to za vrijeme mladosti danas već solidnije gospode i vrijeme je sve više prorjeđivalo te skupinice boemskih iluzionista i iz nadobudnih idealista istresalo po kojeg kotarskog predstojnika, profesora, novinara i kuburanta, u koliko im 1914.-18. nije posijala kosti po galicijskim, sočanskim, drinskim i tko da zna kojim grobištima an mas.

Proljetni, ljetni i jesenski štimungi provejavaju i danas po tom obronku, pa opet se ti mirisi ne uvlače u dušu, u zanos, kao onda za naših večeri i noći u staroj kavani ‘Promenadi’. Promenadi, u kojoj je nagluhi gospon Julček posluživao mlade gospone i stare gospodine, besprimjernom komocijom, sporijom od sjene, koja se diže na kakvoj plohi od sunca na zalazu. U Julčekovoj su kavani sjedale za osamljene stolove i sjedokose dame koje su kroz krupna lornjonska stakla gutale ‘Pressu’ i peštanski ‘Journal’ od uvodnika do posljednjih anonsa, a tu i tamo zalutala bi i po koja ‘presvijetla’ titula, koja je uz dimljenje ‘regalije’ u bijelom prsluku, mumljajući pratila žestoku stilizaciju opozicijskih novina. (…)

U toj su kavani nicali i prvi obrisi onih ženijalnih Kirinovih radirunga iz starog Zagreba, kojima provejava poezija iz starih dobrih vremena i prvi zanosi za te moje dojmove iz mrtvoga grada na gričkim goricama. Za onih tihih dana počeo se tek uvlačiti u Zagreb Thomas Alva Edison sa svojim žaruljama, telefonima i fonografima, a na ledini, tamo negdje kraj sadanje burze, tulila je mašina od Bachmajerovog šator-kina i javljala svakog sata početak nove vesele predstave, – a gore, na noćnoj promenadi, lutala je u našim slutnjama i iluziji, hamletovska sjena najnesretnijeg kraljevskog bastarda iz tamnog XV. stoljeća, sina legendarnog kralja Matijaša i kćeri vratislavskog načelnika – Ivaniša Korvina.

Sve leti ludo i u kratkim razmacima podižu se čitave nove četvrti, tek prostor između Dverca, Mesničke, Duge i Jurjevske ulice ostao je isti, sa svojim crnim šiljastim krovovima, popločenim dvorištima i tihim piacetama, gdje samo akordi s Markovog zvonika u kratkim razmacima kidaju i ruše gluhe štimunge gornjogradskih noći.

Noći, u kojima su se za onda čuli česti ‘štendheni’ lutalica, trubadura, a bradate i dobroćudne figure gradskih pandura šaputale su s tolerantnim smiješkom pjevačima:

– Samo tiho, mlada gospoda, da se ne bi gdo pritužil pri magistratu, a onda bi bilo zlo… i ja bi vas moral zapisati!”

Nova Ves

“Od svetog Dizmuša, – vječno zaključane kapelice, – tog ostatka nekoć čuvenog templarskog samostana, pa do Zvijezde, što krstari puteve iz živog Zagreba na mrtvi Mirogoj i iz sljemenskog pejsaža u umirući Gornji grad – protegla se Nova Ves. Tipično predgradska vijugasta ulica s nakrivljenim krovovima, tu i tamo i danas pokrivenima sa slamom, sa čađavim poluseoskim dimnjacima, polomljenim ogradama i dvorištima, punim otpadaka, trulih balvana, izgaženih zelenih krpa od bolesne trave, rasulih kablova i djece, što viču, smiju se i plaču, a iznad svega toga vitlaju sljemenski vjetrovi oblake sive prašine i sav se taj živi i mrtvi dekor poput sive patine slegao na kori i koži novoveških domova.

Zagreb XX. vijeka povukao je tim najstarijim predgrađem željezničku liniju i oni modri, otmjeni motori sa grbom grada i signalnim zvonom promatrani su sa čuđenjem, sa skepsom i kao nekim staračkim uzdasima: – Kaj sve ne bu čovek zmislil? Jest, upravo tako mi se pričinjaju oni nesimetrično sagrađeni prozorčići, koji izazivaju dojam dječjih risarija, staračkih zmežurastih očica, na kojima bijela platnena zavjesa drhturi poput suze.

Ta okanca promatraju Zagreb sto i dvije stotine godina. Ispred tih staračkih očica prošlo je mnogo živih i gotovo svi mrtvi građani ovoga grada. Još prije nekoliko godina kretali su donjogradski sprovodi tom ulicom od onih najluksuznijih sa četiri vranca, lijesom od metala, crnim konjskim perjanicama, pa do onih bez lijesa u ponoćnim Pilkovim kolima. I vjerojatno za to, što ta cesta vodi do one fatalne kestenove aleje, što se iznad ‘Zvijezde’ podiže do arkada, I., II. i III. razreda skupnoga groblja, – ima u Novoj Vesi mnogo odvraćajućih slutnja…”

Evo i to je bio Zagreb. Tako ga je u svojim kolumnama, zapisima i knjizi, čiji smo vam samo mali dio podastrli na čitanje, vidio jedan obični Zagrepčan koji na svoj grad nikad nije gledao iz mračnih i vlažnih gradskih arhiva, već iz njegovih zadimljenih kavana, promenada, ulica, trgova i starih medvedgradskih zidina – gospodin Habeduš-Katedralis. Svoju je besmrtnu ljubav spram voljenog grada do same smrti nesebično pokazivao i dokazivao, ne štedeći ni riječi hvale, ni pokude, jer kako je jednom i sam rekao – ovaj mu je grad poklonio život, darovao mu je sreću i ponos, a njegova je dužnost i zadovoljstvo svojemu dragom gradu Zagrebu osigurati besmrtnost. Da je tako i mislio uviđamo i na zadnjim stranicama spomenute knjige, a na kojima je zapisao:

“…Pojave iz savremenih datuma nisu nam nikada potpuno jasne i savremeno prosuđivanje o savremenicima nikada dosta objektivno. I za to sam za te svoje feljtone pribrao građu iz stabilnog mrtvog Zagreba. Doljnji grad bit će moje buduće djelo i dovršiti ću ga onda, dok razmak vremena staloži nove ulice, trgove, ljude i vrijednost njihova rada…” (Nastavlja se)