IVANA ŠOJAT: Grmoja, u želji da postane glomazni desničarski lider, zvuči monstruozno

Naježim se ponekad i OBUZME ME ISKONSKI STRAH, strah od ljudi, nekih ljudi, kad neki ljudi ničim izazvani počnu govoriti o “toleranciji”. Jer: tolerancija podrazumijeva mjeru, ona ide “do neke mjere”, pa prestaje, pa kreće bijes, razračunavanje, obračunavanje.

Piše tako naša poznata književnica Ivana Šojat na Facebooku i nastavlja:

Grmoja (valjda u želji da postane glomazni desničarski lider) veli kako sav “pošten” svijet tolerira LGTB skupine koje su, kako veli, manjina koja “maltretira sve oko sebe”… Zvuči kao da raspoređuje snage pred naviješteni Armagedon. Zvuči monstruozno, fašistički.

A ja ne znam otkuda bih krenula. Možda od seksualnosti koja je izuzetno važan segment čovjekova života, koja ako se guši, implodira, premetne se u komplekse i devijacije. Razgovarali mi s njima ili ne, djeca se tijekom razvoja suočavaju sa seksualnošću. Čak i ako tijekom tog razdoblja ne vide nijedan film, nijednu sliku, prizor, ne čuju nijednu jedinu riječ o seksualnosti.

Znate, gospodine Grmoja, djevojčice dobivaju menstruaciju čak i ako odrastaju u obiteljima u kojima je mjesečno krvarenje žena tabu… Erekcija se dječacima događa i bez podražaja u nekoj dobi. Čak i dječacima koji žive u obiteljima koje svojoj djeci taje kako su došli na svijet…

Od svega mi je nekako ipak najgore to povezivanje LGTB zajednica i pedofilije. Nekoliko puta sam zbog toga u čuđenju (preblaga riječ) čitala izjavu desno orijentiranog stručnjaka. Ne znam zašto, no na pamet su mi pritom padali oni dječji grobovi u Kanadi, ispod katoličkih internata. Ne znam zašto.

Ne znam zašto su mi na pamet pala sva djeca koja će se prije ubiti, nego roditeljima priznati vlastitu homoseksualnost, svi ti nesretni ljudi koji će cijeli život provesti “u ormaru” zbog obitelji koje im ne dopuštaju biti ono što jesu, zbog okoline koja nešto što bi trebalo biti temeljna ljudska sloboda smatra bolešću. I strah me je društva u kojem grmoje (gomila njih) seksualnost s jedne strane smatraju tabu-temom, nečim gnusnim i prljavim, a s druge ljude žigošu njihovom seksualno orijentacijom i diskreditiraju, oduzimaju ima prava, “toleriraju”.

Mnogo bih toga mogla reći, a sve se svodi na klaustrofobiju koja me obuzela…

PS Na pamet mi je sad pala i ona beskrajno tužna priča o djevojčici koja želi proći ispod duge i postati – dječak…