INTERVJU: RADE ŠERBEDŽIJA – Neću u mirovinu, tamo vrijeme sporo prolazi, ja bih još da malo ludujem

Koliko je Rade Šerbedžija velik, ne samo kao umjetnik i glumčina nego i kao čovjek, dokazuje i njegov odgovor na pitanje kako je doživljavao to što je bilo i ima onih koji su ga osporavali iz samo njima znanih razloga. 

Razgovarao: Milivoj Pašiček

“Psi laju a karavana prolazi”, rekao je Šerbedžija. Ili da odgovorim stihom kojeg je Đorđe Balašević spjevao u pjesmi koju je napisao za mene a koja se zove “Onaj ludi Šerbedžijin sin“…

A stih glasi… “..svi su nas za rukav vukli… lakoumni i podmukli… tuče grom po samom oraju… ne vole nas i ne moraju… kere laju kad koga ne poznaju….”

Odavno ste na sceni, domaćoj i svjetskoj, ostvarili ste mnoge uloge i uspjehe u teatru na filmu… Što vam je najviše priraslo srcu kad biste morali birati – teatar, film, pjesma?

Nekada sam, kao mlad glumac najviše volio teatar. Pa premda sam već kao student Kazališne akademije dobivao velike uloge na filmu i TV (najviše u sjajnim tv dramama režisera Eduarda Galića), ipak sam se osjećao ponsjprije kazališnim umjetnikom. Bilo je to doba sjajnoga teatra ITD u Zagrebu i mojih prvih kazališnih uspjeha sa briljantnim Ivicom Vidovićem u koga sam bio zaljubljen i kao glumca i kao prijatelja. Naša predstava “Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi“ bila je kultna komedija početkom sedamdesetih godina u kojoj smo Ivica i ja, čini se postavljali temelje neke nove glumačke energije.

Kasnije sam zavolio muziku uz Arsena Dedića i uz njega se učio estradnom show biznisu. A danas, iskreno govoreći, najviše volim film.

Osvajate ljude neodoljivim šarmom, ležernošću naoko običnog čovjeka, a “boemčina” ste, običan čovjek ipak niste. Što vas čini neobičnim?

Ha…Teško je meni suditi o meni samome. Recimo to ovako: Nikada nisam dozvolio da likovi koje igram ili popularnost koja je neminovno stizala uz sve te silne uloge koje sam odigrao na filmu i TV-u, uđu suviše u moj život. A takav sam valjda i po prirodi. Volim društvo. Volim kafane i noćne barove. Volim se družiti sa svojim prijateljima a upoznavati mnoge druge ljude. Na taj način živim svoj život duboko i strasno.

Za vama je svjetska karijera. Oduševljavate na kazališnim pozornicama još uvijek, osvajate pjevačkim nastupima… Što su za vas vaši najveći uspjesi?

Opet moram reći da ja sam ne mogu o tome suditi. Postoje naravno uloge koje volim posebno. Sjećam se rečenice koju mi je davno rekao moj prijatelj, veliki kazališni umjetnik Izet Hajdarhodžić: Ako glumac može da nabroji tri uloga s kojima je zadovoljan, može se reći da je bio uspješan.

Pa ipak, ako bi već morao birati, bio bi to Kralj Lear, kojeg već 23 godine igram svakoga ljeta na Brijunima i koji mi se, kako se kaže, uvukao pod kožu. A na filmu vjerojatno uloga u filmu Milcha Manchevskoga “Before the rain“ koja mi je otvorila vrata Hollywooda.

Foto: Milica Czerny Urban

Teško da je uopće moguće nabrojiti sve nagrade koje ste osvojili, među njima i one za životno djelo. Što vam one znače?

Nagrade su, kako je govorio mudrac Krleža, dobrodošle, jer dokazuje da je to što radite u umjetnosti nekog vraga vrijedilo, ali treba ih zaboraviti što prije, već slijedećeg jutra….

Afirmirali ste Brijune svojim teatrom Ulysses koji će proslaviti i 25 godina postojanja, gdje s odličnom ekipom dajete sjajne predstave u kojima i sami iznosite s velikim uspjehom teška glumačka ostvarenja. Zašto Brijuni? Odakle ta ideja?

Tu priču sa Brijunima osmislili smo Lenka i ja i naš prijatelj Borislav Vujčić. Danas nam u tome pomažu mnogi a najviše naš Duško Ljuština bez čijeg angažmana ništa od svega ovoga ne bi bilo moguće.

Treba uvijek iznova reći i podsjetiti da se naš teatar održava na Malom Brijunu, to jest na veličanstvenoj austrougarskoj vojnoj tvrđavi Minor, koja je najljepša pozornica na svijetu ali i vrlo zahtjevna i teško savladiva.

Mnogo znoja i snage treba uložiti u taj projekt o mi to činimo već 23 godine.

Foto: Milica Czerny Urban

Igrali ste tamo briljantne predstave – Kralja Leara, Antigonu, Virginiju Wolf… Što vas vodi kada se odlučuje o programu?

Pokušavamo biti aktualan I amgažiran teatar. Uz Lenku Udovički, koja je naš umjetnički direktor i glavna redateljica i mene koji sam tu od samog početka, o repertoaru i našim aktivnostima vode brigu i naši prijatelji kao što su Davor Roko, Željka Udovički, Staša Zurovac, Nigel Osborne, Damir Urban, Tena Štivičić, Marina Vujčić, Bjanka Ursulov, a i naši poznati glumci i glumice koji su posebno vezani uz naše kazalište Ozren Grabarić, Katarina Darvaš, Ksenija Marinković, Maja Posavec i oni koji su nas nažalost napustili

Kao što su bili Radko Polić, Josip Genda, Nebojša Glogovac, Mladen Vasary….

Nemamo mjesta da nabrojimo i sve druge prijatelje, takozvano tehničko osoblje koji su obično anonimni i nisu na plakatima, ali svojim požrtvovnim radom itekako doprinose uspješnosti teatra Ulysses.

Nikad penzioner – rekoste jednom i to dokazujete iz dana u dan. Eto pripremate i veliki koncert u Lisinskom 17. listopada “Eto pjesma”. Što vas nosi?

Nikada nisam pravio planove što ću sve igrati u kazalištu ili filmu. Bacio sam se u tu veliku i snažnu rijeku i puštam da me voda nosi…

Upravos am završio snimanje filma Paviljon u Zenici. Režiser je bio Dino Mustapić a scenarist Viktor Ivančić, a već za par dana me očekuju veliki koncerti u Beču i Zagrebu a krajem mjeseca putujem u Bilbao na snimanje jednog američko-španjolskog filma…. Uzbudljivo!

U Lisinskom će uz vas biti i vaša kćerka, glumica Lucija, kao i prijatelji Damir Urban te Vlado Kreslin. Tu je i sastav Zapadni kolodvor, koji čine vrsni glazbenici. Što mogu posjetitelji očekivati?

Moje nove i stare pjesme…. Toliko se radujem koncertu u Lisinskome… Za mene je to uvijek poseban trenutak. To je moja najpravija publika. Ona što me je gledala u teatru i koja me pamti sa zagrebačkih ulica. Pred njima jedino imam neku tremu. I volim taj osjećaj koji je za mene uvijek uzvišen i od kojeg mi još uvijek tijelo podrhtava….

Foto: Milica Czerny Urban

Poznati ste i kao obiteljski čovjek. Vaša supruga Lenka je uz vas, umjetnička je direktorica Ulyssesa i redateljica, djeca su vam uspješna, imate i brojne unuke… Što je za vas obitelj?

SVE. Uvijek na prvome mjestu. Otkako se rodila moja najmlađa unučica Kala, imam osjećaj da mi je srce postalo veće.

Bilo je i ima onih koji su vas osporavali, koji vas nisu voljeli iz samo njima znanih razloga, koji su vam i podmetali… Kako ste to doživljavali? Je li vas to boljelo i što biste im poručili?

“Psi laju a karavana prolazi”.

Ili da odgovorim stihom kojeg je Đorđe Balašević spjevao u pjesmi koju je napisao za mene a koja se zove “Onaj ludi Šerbedžijin sin“…

A stih glasi… “..svi su nas za rukav vukli… lakoumni i podmukli… tuče grom po samom oraju… ne vole nas i ne moraju… kere laju kad koga ne poznaju….”

Moj život je divan – vaše su riječi iz jednog razgovora za medije. U čemu je ta divota?

U svemu onome sto me čini sretnim… Imam ženu u koju sam zaljubljen, djecu koju volim i koja su zdrava i poštena, unuke za koje živim, sestru Milicu jedinicu, prijatelje kao braću rođenu I još po koju ulogu ubodem na filmu ili u Ulyssesu… Pa što još da tražim više od života ?

Hoćete li ipak u mirovinu jednoga dana?

– Ne ide mi se tamo. Kažu da tamo vrijeme sporo prolazi…. A ja bih još da malo ludujem i da sam ponekad dječak….

 

 

 

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!