INTERVJU: MARKO TORJANAC – O kulturi je riječ, ajmo to učiniti našem gradu Zagrebu

Naš poznati glumac, istaknuti kazališni djelatnik i gradski vijećnik Marko Torjanac, u izbornoj je utrci s Ankom Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba, kao njezin zamjenik. Naravno, stavio se na čelo programa koji govori o tome što bi valjalo i kako činiti i mijenjati u Zagrebu kada je riječ o kulturi i umjetnosti, pa i zabavi u najširem smislu.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Odlučili ste se za utrku na izborima. Zašto baš GLAS i Anka Mrak Taritaš?

Već nakon prve godine zastupničkog mandata moja je ideja bila da cijela oporba baš zato jer je odlično surađivala izađe zajedno na ove izbore. S tim ciljem sam pokrenuo s Marinom Pavković i ‘Političko kazalište’ kao platformu na kojoj smo bistrili stavove i pristupe. Krenuli smo i u pregovore koji su krenuli konstruktivno, no koje je lijevi blok napustio, jer su željeli sami isprobati svoju snagu što je legitimno. U cijelom tom iskustvu Anka Mrak Taritaš se pokazala najkorektnijom, fer igračem, bez fige u džepu i jedna od rijetkih sposobna gledati dugoročno u smislu da razumije potrebu za udruživanjem snaga u ovako plitkom političkom, stručnom i moralnom bazenu kao što je naš.

Koje su to glavne smjernice programa za Zagreb koje su vas povezale?

Ja sam u Skupštinu i ušao s, danas nepostojećom, politčkom opcijom Sandre Švaljek temeljenoj na lijevo-centrističkim politikama što su glavne smjernice i Glasa. Meni je oduvijek bila najbliža upravo ta politička opcija koja zastupa socijalno osjetljivo društvo okrenuto zaštiti ljudskih prava s jedne i podršci poduzetništvu kao zamašnjaka ekonomije s druge strane.

Kako vidite grad Zagreb danas, koji su mu po vama najveći nedostaci?

Zagreb je, kao i cijela Hrvatska, kulturno što znači vrijednosno tj. moralno uništen. Devastirano smo, groteskno društvo uništenih pozitivnih vrijednosti koje jedine omogućuju razvoj i napredak. Zagreb je od srednjoeuropskog grada razvijene kulture u svakom smislu, od samog ophođenja preko pravila ponašanja do kreativnosti postao klijentelistička kasaba, leglo korupcije, kriminala, klijentelizma, oportunizma i negativne selekcije koji su se uvukli u sve pore života i od njega učinili nesigurno, nepravedno i neugodno mjesto za život. Tri desetljeća devastacije civilizacijskih postignuća i vrijednosti građanskog društva, koja smo, uz sve njegove manjkavosti, dosegli u prošlom sistemu, razorili su građansko tkivo i Zagreba i Hrvatske, uništili srednju klasu i izložili nove generacije lošim uzorima i negativnim vrijednostima. Stvorili smo društvo razbojničkog mentaliteta i političke podobnosti i poslušnosti kakvu ja osobno ne pamtim iz doba socijalizma.

Koliko je za sve to kriva dugogodišnja vladavina Milana Bandića i u čemu je ta krivica najveća?

Milan Bandić je samo posljedica svega što je pošlo krivo u devedestima. Bez antiintelektualne, nekritičke, kriminalne i nazadne politike devedesetih Milan Bandić ne bi bio moguć. On i slični njemu iskoristili su tako dezorijentirano, izmanipulirano i autokratsko društvo za svoju osobnu korist i nastavili u istom smjeru pomičući granice kriminala, korupcije, klijentelizma, kršenja zakona i instrumentalizacije pravnog sustava do apsurdnih, neslućenih razmjera.

Što biste i kako najprije mijenjali da ste u poziciji?

Prvo bih napravio radikalnu reformu pravosuđa. Ono je glavna prepreka promjenama. Jer dok god je pravosuđe nefunkcionalno, navike i vrijednosti neće se mijenjati niti u jednom području.

Kao istaknuti djelatnik u kulturi zacijelo možete mnogo toga učiniti na tom planu. Što su po vama prioriteti?

Kultura su obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke zajednice. Drugim riječima, to su vrijednosti na kojima počiva neko društvo. Budući da su u društvu prevladale sve gore nabrojane negativne vrijednosti, treba krenuti ispočetka s izgradnjom izgubljenih pozitivnih vrijednosti. To znači da je kulturu potrebno tijesno vezati uz obrazovanje, ali i sva druga područja. Kultura mora preuzeti aktivnu prosvjetiteljsku ulogu kako bi obrazovala društvo, postala njegova formativna snaga i uspostavila ga na znanju, intelektu, kritičkom razmišljanju i izgubljenim humanističkim vrijednostima. Nama je potrebno snažno doba prosvjetiteljstva budući da jedino ono može stvoriti odgovorno i konstruktivno građansko društvo visokih ili bar zadovoljavajućih vrijednosnih i moralnih standarda.

Kada gledati stenje objekata kulture u gradu što bi valjalo najprije urediti, a što graditi?

Objekti u kulturi su nedostatni, zapušteni i slabo opremljeni. Mi gotovo ni u čemu ne zadovoljavamo današnje europske standarde. Izgubili smo kontinuitet, kako u svakom, tako i u tom području. Imamo kronični nedostatak prostora u kulturi i obrazovanju od dvorana za izvedbene umjetnosti preko izložbenih prostora do prostora za radioničke i obrazovne djelatnosti koje su motor kulturnog razvoja.

Mislite li da je dvorana Lisinski premalo što ima Zagreb i je li konačno došlo vrijeme da Zagreb dobije neku novu suvremenu dvoranu?

Zagrebu je potreban snažan središnji kulturno-umjetničko-obrazovni centar koji će biti otvoren kreativnosti i poduzetništvu u kulturi i obrazovanju i koji će imati prostore od polivalentnih dvorana preko prostora za edukaciju do prostora za zabavu s raznim atraktivnim sadržajima, otvoren svim građanima Zagreba i posjetiteljima. U našem je planu takvo središte napraviti u kompleksu Gredelj koji je dovoljno velik da se na jednom mjestu napravi nukleus kulturnog i obrazovnog, ali i zabavnog života grada.

.Iako se nešto malo pokrenulo neki dijelovi grada još su uvijek zaopravo spavaonice bez nekih nužnih objekata pa i kulturnih sadržaja. Kako to promijeniti?

Nužno je u sve dijelove grada dovesti kreativne i tehničke radioničke programe za djecu i mlade, ali i za umirovljenike. Oni moraju biti svima dostupni u prostorima koji se nalaze na pješačkoj udaljenosti od njihovih domova. U to ubrajam i debatne klubove koji su izuzetno važni za razvoj kritičkog mišljenja, a koji također trebaju biti u ponudi kao vannastavna izborna aktivnost. Ti radionički programi osim što imaju svoju obrazovnu i kreativnu, dakle, prosvjetiteljsku funkciju i razvijaju kognitivne kapacitete djece i mladih, postaju i kulturni nukleusi u kojima se odvija aktivan život manjih tj. kvartovskih zajednica. Grad Zagreb ima puno vlastitih prostora koje treba namijeniti upravo za tu svrhu.

.Što možete reći o ljudima koji su vodili i vode kulturu grada na svim razinama i načinu njihova odabira?

Kultura je kod nas već dugo zatvorena, slabog dosega i utjecaj, prečesto sama sebi svrha, dakle, elitistička. Tome je uzrok duboko ukorijenjen klijentelizam u području kulture koji pogoduje interesu kulturnih elita povezanih političkim spregama koje profitiraju od ove vrste koncentracije i moći i novca. U takvoj situaciji, s druge strane, poput korova razvija se populistička kultura koja preplavljuje tržište ispražnjeno od sadržaja i strategije kojom bi kvalitetni kulturni proizvodi bili dostupni široj zajednici.

Kako biste to mijenjali?

Putem znatno aktivnije uloge i bogatije kulturne ponude Centara za kulturu i drugih prostora tamo gdje centri ne postoje i intenzivnim angažmanom zapostavljene neovisne scene koja je naš ogroman neiskorišten potencijal, a fleksibilna je, pokretna i time lako dostupna. Također, uvođenjem posebnih projekata poput nekadašnje ‘Muzičke omladine’ koja kod djece i mladih popularizira kulturne sadržaje i stvara kulturne navike. Radionička kultura, koju sam već spomenuo, važno je ishodište interesa za kulturne sadržaje za polaznike radionica, ali i za njihove obitelji i širu zajednicu.

Važnu ulogu u tome ima i klupska kultura koja je zaštitni znak svih metropola, a u Zagrebu gotovo da ne postoji. Njezina je atraktivnost u tome što spaja kulturu i zabavu, dostupna je, raznolika i ima velik kreativni potencijal.

Ono što možemo sa sigurnošću reći je činjenica da se u nas srozao sustav vrijednosti na gotovo svim područjima. Koliko zbog toga trpi kultura i na kojim područjima najviše?

Trpi cijelo društvo, a trpi i umjetnost, jer često više ne zna što joj je svrha ni koja je njezina uloga u društvu. Iscrpljuje se u nastojanjima da udovolji očekivanjima politike i sve banalnijih zahtjeva tržišta, a da se istovremeno ne kompromitira.

Što je i tko danas kazališni umjetnik i glumac u Zagrebu, u Hrvatskoj?

Onaj tko može od tog posla preživjeti. To su uglavnom glumci na plaćama, jer je nezavisna scena devastirana. Ne samo pandemijom. Pandemija je samo zadala posljednji udarac. Uslijed Bandićevog pritiska na nezavisnu kulturu, već godinama odlični umjetnici odlaze iz Hrvatske pri čemu glumci odustaju od svoje prefesije, jer je za glumački posao jezik velika prepreka. Nezavisna scena, koja je motor kulturnog života u cijelom zapadnom svijetu, ovdje se oduvijek smatra nužnim zlom bez obzira na njezine izvanserijske dosege. Sve naše vlasti više vole imati umjetnike uredno smještene na plaćama po intitucijama, jer tako nad umjetnošću imaju kontrolu. Pri dodjeli sredstava, nezavisna scena pak dobija stoti dio koji dobiva javna i za taj je iznos do nedavno proizvodila jednako programa kao javna. Naravno, uslijed nedostatnih sredstava, na mišiće i entuzijazam. Pri dodjeli sredstava uopće ne postoje evaluacije koje bi ih izjednačile i nagradile najbolje i od institucionalne i od nezavisne scene pa i nezavisna scena u tim uvjetima postaje oportunistička kako bi preživjela. Zaposlenja se pak u javnim ustanovama, kao i svugdje u javnom sektoru, dobivaju često putem intervencija. Ne zapošljavaju se nužno najbolji. Sustav je krajnje nepravedan i raspolovio je umjetničku scenu na onu na plaći i onu koja pokušava preživjeti na nepostojećem tržištu, bez financija i infrastrukture. To su dva svijeta. Sve više poput elite i plebsa. I pri tome nema puno solidarnosti.

Mislite li da se kultura kao takva zapravo potiskuje, ona se ocjenjuje kao nezanimljiva i medijima. Kritike kazališnih predstava, knjiga i drugih ostvarenja u novinama gotovo da i ne postoje. Zašto je tome tako?

To je rezultat izgubljene svijesti u društvu o važnosti kulture kao formativne snage zajednice čega je dio i zanemarivanje prosvjetiteljske i informativne uloge samih medija. Preuzeli smo najgore od kapitalizma, a to je senzacija i ‘klikabilnost’, a zapostavili onaj refleksivni diskurs o društvu koji svaka zajednica mora njegovati ako želi napredovati. No, za takvo što je bitno to znati i razumijeti, imati svijest o tome, razumijeti širu društvenu ulogu medija što je kod nas u cjelokupnom vrijednosnom kolapsu, također, izgubljeno.

Koliko je javna televizija kriva za ovakvo stanje u kulturi u Zagrebu i Hrvatskoj?

Javna televizija bi mogla puno učiniti za kulturu i njezinu atraktivnu prezentaciju. Kultura je, nažalost, na javnoj tv uglavnom getoizirana u posebnim programima umjesto da je dio redovne ponude u programu poput sporta. Obrazovna uloga televizije još je poraznija. Kad otvorite npr. BBC možete vidjeti društvene i znanstvene sadržaje i teme za koje mi ni ne znamo da postoje. To je također pitanje politike tj. kakvim sadržajima želite formirati društvo.

U kulturi se često spominje nedostatak novca. Zašto ga nema i je li to pravi razlog što je malo novih vrijednosti?

Većina novca odlazi na institucionlanu kulturu koja je kod nas među najskupljima na svijetu. Tu odlazi gotovo 90 posto sredstava. Ona, ne samo zbog novca, zahtijeva reforem i modernizaciju, no to se ni ne može niti smije napraviti preko noći. Tim više, jer imamo snažno nasljeđe institucionalne kulture i ona je u našem kulturnom kontekstu važna. Osim toga, ona je, kakva god bila, zadnja linija obrane kulturne devastacije, jer se nju ne može tako lako ukinuti kao što je to slučaj s devastiranom nezavisnom kulturom. Zbog toga je, kako bi se kulturi omogućio značajniji doseg, potrebno povećati izdvajanje za kulturu i ta sredstva upotrijebiti za navedene radioničke, klupske i ostale projekte i programe nezavisne kulture i Centara za kulturu tj. za omogućavanje širenja njezine prosvjetiteljske uloge. U Zagrebu to znači izdvajanje 12 umjesto dosadašnjih manje od 6 posto što su GLAS i Anka Mrak Taritaš podržali u mom programu i što je postotak koji gradovi koji drže do kulture i kulturnog obrazovanja izdvajaju.

Vratimo se Zagrebu. Može li on i kako obogatiti kartu kulture Europe, čime i kako?

Zagreb ima odličnu i potpuno neiskorištenu poziciju metropole u Europskoj uniji koja ima jezičnu komunikaciju sa zemljama regije što mu omogućava da postane regionalni kulturni centar pri čemu osim u kulturnom može profitirati i u turističkom i ekonomskom smislu. Zagreb kao regionalni kulturni centar također je dio mog plana kulturnog razvoja grada.

Kako gledate na konkurente, ima li u njihovim programima naznaka da bi u kulturi Zagreba sve moglo biti bolje?

Neke načelne smjernice, poput decentralizacije i demokratizacije kulture, mogu se podudarati, no ne znam što one konkretno podrazumijevaju. Nisam ni kod koga vidio konkretne projekte kojima se planiraju oživotvoriti te ideje, a projekti su ključni za realizaciju kulturne politike i njezin konkretan učinak na društvo.

I da se maknemo malo od kulture. Što po vama Zagrebu nedostaje da bi bio prava metropola, što bi valjalo pod hitno graditi, osim naravno obnove koja je prioritet?

Prije svega treba graditi kulturu građanskog društva. Ona se gradi konkretnim politikama, projektima i programima. Naravno da su za to potrebni prostorni resursi. Dio tih potrebnih resursa Zagreb ima, samo ih treba opremiti i početi koristiti za te svrhe. Za drugi dio koji podrazumijeva stvaranje nekoliko kulturnih nukleusa poput dovođenju kulturnog života na Savu i kulturne ponude u Tkalčićevoj treba dati podršku i omogućiti poduzetnicima i institucijama u kulturi, turizmu i ugostiteljstvu realizaciju projekata u području klupske kulture. Za revitalizaciju Gornjeg Grada također nije potrebno ništa graditi. Od same izgradnje kao prioritet izdvajam središnji kulturno-umjetničko-obrazovni centar u Gredelju uz sanaciju zgrada u kulturi oštećenih u potresu i konačnan završetak radova u Gavelli koji traju već četvrtu godinu što treba odmah učiniti.

Budući je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu moramo pitati – što biste učinili sa stadionom u Maksimiru, biste li, gdje i kako gradili novi?

Postoje zagovornici i jednog i drugog rješenja i za svako postoje argumenti, no onaj presudan finacijski nam govori da je, pogotovo u sadašnjoj situaciji kad Zagreb čeka zahtjevna obnova nakon potresa, daleko preskupo graditi novi stadion koji bi koštao 35 milijuna eura. S druge strane, ako uskoro ne počnu radovi na dovršenju Maksimirskog stadiona, sve što je do sada izgrađeno bit će dovedeno u pitanje pa će biti potrebna znatna dodatna ulaganja u sanaciju štete, a Zagreb si u ovoj situaciji to ne bi smio priuštiti. Stadion i uopće sport, kao i sva područja, nažalost, plaćaju danak kriminalnom upravljanju gradom koje traje godinama.