INTERVJU: Ante Toni Eterović – Mojih 30 godina promicanja glazbe i pjesme diljem Hrvatske

Toni Eterović za sebe će reći kako podjednako uživa u svim aspektima svog djelovanja i da se ne može odlučiti što mu je draže, biti skladatelj, aranžer, producent, voditelj orkestra, ravnatelj glazbene manifestacije… pa zaključuje – sve je to glazba i moj život.

Razgovaro: Milivoj Pašiček

Razgovaramo s poznatim i sveprisutnim glazbenikom uoči 27. po redu Hrvatskog dječjeg festivala, čiji je postao ravnatelj, a koji će se održazi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, u nedjelju, 19. studenoga.

Dugo ste u glazbi, Toni. Kako je sve počelo?

Profesionalno se bavim glazbom više od 30 godina, a prvi poticaji su krenuli u obitelji od roditelja i u glazbenoj školi od 8. godine. Kasne sedamdesete i osamdesete Splita, u kojem sam se rodio i živio do 18., bile su zlatna vremena uspješnih glazbenika i sportaša, i svako dijete je pomodno pratilo svoje idole i trendove.

Vršnjak sam svjetskih košarkaša Tonija Kukoča i Dine Rađe, čak trenirao kao kadet u ondašnjoj Jugoplastici s njima, al na vrijeme sam shvatio da nemam taj kapacitet i  brzo prešao na drugu stranu gdje sam bio vršnjak Zlatanu Stipišiću Gibboniju i mnogim danas uspješnim dirigentima i instrumentalistima i pjevačima. Kao uzoran i talentiran učenik pratio sam paralelno oba sustava školovanja (obavezni i glazbeni), od kojih sam oba oslobođen mature zbog dobrih ocjena. Bio sam pravi mali štreber, al nije mi žao svog provedenog vremena uz note i klavir, kada san stekao prva znanja i iskustva na teoretskom smjeru Glazbene škole „Josip Hatze”.

Starci me nisu uopće trebali tjerati na učenje, jer mi je sve to bilo tako zanimljivo. Još u Splitu sam imao svoj školski bend, osvojio nagradu publike na prvom Pljesku  Splita gdje su iste godine nastupili Dražen Zečić, Severina Vučković i Maja Blagdan. Surađivao sam sa nekoliko bendova od kojih je bend Kasandra ušla u poznato finale radijskog takmičenja Demo X kojeg je vodio tada popularni urednik Hrvatskog radija Bahrija Golubović kojeg sam kasnije bolje upoznao i koji mi je bio dragi prijatelj. Iste godine u Demo X emisiji je nastupala Severina Vučković, kao i Psihomodo pop, tako da je emisija napravila veliki poticaj mladim talentima tog vremena.

Negdje piše da se glazbom profesionalno bavite od 1990. godine. Po čemu je važna baš ta godina? I što se promijenilo u vašem glazbenom životu kad ste iz Splita došli u Zagreb?

Zbog bojazni roditelja da mi glazbeni studiji nisu sigurni za egzistenciju, upisujem uspješno medicinski fakultet u Zagreb, ali velika druga ljubav je prevagnula, tako da sam već za drugog semestra prenio sve moje glazbene instrumente iz Splita i počeo u slobodno vrijeme svirati za džeparac, zanimati se za upotrebu računala u glazbi, i upoznavati uspješne glazbenike od kojih sam upijao znanje i stjecao iskustva. I usprkos odličnom startu gdje sam dogurao na fakultetu do apsolventa tik do diplome, pala je odluka da se posvetim glazbi. Spominjem devedesetu jer sam dobio prigodu pisati i aranžirati za potrebe dječjeg programa HRT-a, za tada popularnu dječju emisiju Nedjeljno prijepodne. Surađivao sam s maestrom Zdravkom Šljivcem, Alanom Bjelinskim, Zagrebačkim djevojačkim zborom „Zvjezdice”, kada su nastale prve skladbe za  Onda se nanizalo mnogo suradnji: Zagrebački festival, Splitski festival, Dječji festivali, Festival oružanih snaga Hrvatski pleter, Festivali šansone i Festivali duhovne popularne glazbe. I tako je to krenulo u profesionalne vode: prepoznat sam po albumima „Mix Italia” Mladena Grdovića, Mire Ungara „Šezdesete zauvijek”, Marine Tomašević, Albumima duhovne glazbe grupe Fides, Luke Balvana itd.

Podjednako sam gurao i skladateljski i aranžerski rad, ali su me prvenstveno prepoznali kao vrsnog producenta koji može prepoznati i istaknuti ono najbolje u svakom izvođaču i instrumentalisti. Do danas više ods 100 albuma i na tisuće snimaka je prošlo kroz moje suradnje, i oko 200 autorskih skladbi.

Posljednjih ste godina kao skladatelj prokrstarili kroz gotovo sve naše festivale. Što mislite o festivalima uopće? Što mislite o zavičajnim festivalima?

Dijete sam Splitskog festivala, festivali me prate od rođenja, od slušatelja sve do sudionika i producenta istih. Ali, pojavom drugih medija, pogotovo elektronskih, gdje ti je sve dostupno na „klik” i pažnja prema njima se smanjila, te se traže godinama nove redefinicije takvih manifestacija. Veliku važnost i dalje imaju festivali određenih regija čime afirmiraju svoju lokalnu kulturu  i okupljaju kreativce koji stvaraju novu glazbu nadahnutu elementima tradicije i na svom dijalektu, čuvajući posebnost i kulturu svoga kraja: Melodije Istre i Kvarnera, Splitski festival, Večeri dalmatinske šansone Šibenik, Međimurski festival Čakovec, Festival Kajkavskih popevki Krapina, Festival Podravine i Podravlja Pitomača, Zlatne žice Slavonije Požega čiji sam sudionik, a i glazbeni producent mnogih.

Osježivanjem forme uz kombinaciju popularnih trendova, suradnjom sa mladim izvođačima, ponovno se uviđa potencijal takvih manifestacija koje definitivno obogaćuju hrvatsku pop kulturu.

Vaše je djelovanje široko – od popularne glazbe i šansone, klapskog pjevanja, scenske glazbe… Postoji li ono što najradije radite?

Što imam više iskustva, sve više pomažem manifestacijama u smislu uredničkog, producentskog i snimateljskog posla. Često sam pozvan u osmišljavanju manifestacije pravim izborom izvođača i glazbenika znam pogoditi ukus publike i dati im vrhunski  glazbeni doživljaj vrijedan pažnje.

U doba korone i potresa na Banovini sam dobrovoljno organizirao nekoliko uspješnih „on line manifestacija” humanitarnog karaktera. Jedan takav božićni projekt „Na Božić sve najbolje” koji je okupio poznate estradne i klasične hrvatske umjetnike je dobio i nagradu Porin 2021.

I dalje me veseli skladanje šansona (duhovnih, klapskih, svjetovnih) sa velikim naglaskom na kvalitetne stihove uvaženih kolega poput Nede Zubana, Željka Krznarića, Milivoja Pašičeka, Rajka Stilinovića i prerano preminulog Lea Bakse Čečija.

Istaknuli ste se i na području duhovne glazbe. Kako ocjenjujete stanje i zanimanje za tu vrstu glazbe u Hrvatskoj?

Duhovna šansona ili popularna duhovna pjesma je osamdestih i devedesetih godina odigrala važnu ulogu u zbližavanju i očuvanju hrvatskog identiteta, pogotovo je to privuklo mlade vjernike da u slavljeničkom duhu aktivno njeguju i zadrže molitvu u obiteljima, i jedan od elemenata zadržavanja kršćanskog identiteta Hrvatske. Pojavom vjerskih medija radija i televizija nastala produkcija takvih pjesama je dobila i nove mogućnosti prezentiranja. Uz mene, gotovi svi priznati hrvatski producenti su napravili odlične produkcije takvih pjesama, te ih stavile u ravnopravni slušateljski nivo s ostalim stilovima popularne glazbe. Danas postoje koncerti, festivali i manifestacije koje upravo predstavljaju takvu glazbu i publikom pune dvorane, pa čak i stadione.

Svojim radom dokazujete onu staru kako glazba nema granica, jer eto kao Splićanin imate i lijepe uspjehe vezane za kajkavsku popevku. Otkud to zanimanje?

Nećete vjerovati, a čak se i ja čudim, skladao sam više od 50 autorskih kajkavskih popevki. Otkud Splićanin na Krapini? Onda vam mogu odgovoriti pitanjem: Otkud Arsen Dedić, Vice Vukov, Đani Stipaničev, Dražen Žanko i ostali umjetnici s juga na regionalnom kajkavskom festivalu? Zbog prelijepog kajkavskog dijalekta punog samoglasnika i podatnih slobodnih tema za uglazbljivanje i krasne sredine i ljudi koji su nas prihvatili kao svoje. Suradnje na festivalima Zagorskoj krijesnici radija Hrvatsko Zagorje, Radio Kaja i Festivala kajkavske popevke Krapina, kao i Festivalu Podravine i Podravlja Pitomača počinju od 2000. godine i to redovno kao skladatelj uz pomoć odličnih kajkavskih tekstopisaca. Postao sam i producent i snimatelj i čak izdavač u okviru moje Glazbene udruge Arija, te sam kao producent dobitnik prvog Porina Kajkavskih popevki  2020.

Napisali ste glazbu za mnoge skladbe, znate li im uopće broj?

Skladao sam više od 200 skladbi, nisu sve najuspješnije u komercijalnom smislu, ali svaka ima emociju i posebnu ljepotu za mene, odradio sam kao producent na stotine albuma, vodio na desetke festivala i manifestacija, i za mene je najvažnije nakon odrađenog takvog posla zadovoljna publika, podjednako kao i zadovoljni izvođač i glazbenici u orkestru.

Što biste izdvojili kao svoj najveći uspjeh?

Ne izdvajam previše svoje projekte, jer su raznorodni i različiti. Pjesmica za djecu „Ču ču ču” koja ima 5 milijuna pregleda na društvenoj mreži u godinu dana, kao klapska pjesma „Dalmacijo lipa” u izvedbi klape Intrade i krasan duhovno popularni projekt „Hvala redovnika” u izvedbi 100 redovnika i redovnica, ili rad na autorskom albumu Ive Pattiere ili Mirka Švende Žige su mi podjednako dragi zbog uspjeha, a potpuno neusporedivi, pa sam odustao od vrednovanja. Ostavljam to slušateljima, a ja uživam dok stvaram i realiziram takve skladbe i produkcije.

Dobili ste i Porina za područje dalmatinske i duhovne šansone. Što vam znače te nagrade?

Imam pet Porina za područja festivalske glazbe, duhovne šansone, pop folklorne glazbe, dalmatinske šansone. Oni su mi potvrda struke i statue lijepo izgledaju na polici, pa čak se mogu upotrijebiti kao „hladno oružje” ako zatreba, ha ha.

Što mislite o tretmanu hrvatske popularne glazbe i onih koji ju stvaraju na našim radio postajama i televizijama?

Žao mi je što sve manje imamo prigodu slušati kvalitetnu hrvatsku popularnu glazbu 80-ih i 90-ih kada se hrvatska popularna glazba nametala kvalitetom i popularnošću cijeloj tadašnjoj regiji bivše države. Sjetimo se Olivera, Kiće , Arsena, Miše, Magazina, Gabice, Josipe, Fosila,  Prljavaca, Valjka, Nine, Tonija, Massima, Đavola, mogao bih nabrajati još. A danas postoje samo „fleševi” nekadašnje estrade poput Cveka, Gibbonija, Žaka, Kutlića, Mie, Tolje, Zsa Zse, Silentea, sve sam time rekao.

Tome su definitivno krivi urednici i mediji TV i radija koji ne rade dovoljno na afirmaciji i stare i nove hrvatske popularne glazbe. Ima potencijala i kvalitete, ali usprkos napretku tehnologije, elektronskih medija, kvaliteta ne dopire do korisnika. Često skladatelji i izvođači podilaze publici stvarajući laku trendovsku glazbu koja se potroši odmah čim je puste u eter, a hitovi sa top lista ne doživljavaju isti uspjeh kao nekadašnje skladbe, pa moramo sumnjati u vrijednost današnje ponuđene glazbe. Bojim se da mnogo mladih samozatajnih umjetnika čeka priliku, a ne mogu je dobiti zbog profesionalaca zanatlija koji od toga rade biznis i forsiraju svoje radove, time sam sve rekao.

Što mislite zašto netko tko dolazi sa strane puni zagrebačku Arenu i nekoliko puta, a to ne mogu niti naši ponajbolji pjevači?

U prošlom pitanju imate odgovor na ovo, zbog nestvaranja svojih novih popularnih estradnih zvijezda, nameću nam se uspješni izvođači iz regije s velikom uloženom reklamom. Njihov uspjeh nije nužan s ukusom i kvalitetom glazbeno obrazovanih slušatelja, ali nude zabavu i opuštanje. Glazba nema granica i ne može se zabranjivati, ona je izbor pojedinca, a moramo se zamisliti jesu li naši mediji krivi jer nedovoljno afirmiraju popularni hrvatsku glazbu. Samo bih vam odgovorio da Hrvatska radio televizija već godinama nema emisiju popularne glazbe, osim izvrsne glazbene emisije A strana koja je djelomično pokrila nedostatak.

Možda možemo kao kreativni pojedinci utjecati na promjene i svojim zalaganjem se pomaknuti s mrtve točke. Evo, sudjelujući kao urednik manifestacija nastojim afirmirati mlade i talentirane.

Pisali ste i za djecu, a sada oživljavate nekada ugledni Hrvatski dječji festival o kojem je brinuo naš poznati glazbeni stvaratelj Dalibor Paulik. Na čelu ste festivala koji se vraća u Lisinski 19. studenoga. Je li to veliki izazov i što očekujete?

Ove godine sam postao ravnatelj Hrvatskog dječjeg festivala koji ide u Lisinskom u Zagrebu 27. put i kao krovna udruga okuplja recentne hrvatske dječje zborove u izvedbi naručenih i prijavljenih novih skladbi hrvatskih autora za djecu. Vjerujte mi, ima predivnih pjesama, tako se kreće od malena na glazbenom obrazovanju i ukusu publike. Vidimo se 19. 11. 2023. u Lisinskom.

Bit će mogućnosti vidjeti program na našim televizijama i društvenim mrežama.