INTERVJU: ANKA MRAK TARITAŠ – Zagreb može naprijed ako ga vode oni koji vole i razumiju grad

Anka Mrak Taritaš, čelnica GLAS-a i saborska zastupnica, dugo je i uspješno na hrvatskoj političkoj sceni, ali i dugo promišlja kako Zagrebu dati krila i pretvoriti ga u pravi europski biser, jer za to ima sve uvjete, ali ne i vodstvo. Zato se naša sugovornica, koja je do sada jedina na izborima uspjela uzdrmati pokojnog gradonačelnika Bandića, još jednom upustila u utrku za gradonačelnicu. 

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Za vas se može reći kako vam problemi Zagreba nisu strani, a znamo i da ste prije četiri godine umalo pobijedili Milana Bandića. Kako danas gledate na to i što je po vama odlučilo?

Milan Bandić otišao je s ovog svijeta bez da ga je itko uspio pobijediti na izborima, barem kad je Zagreb u pitanju. Na parlamentarnim i predsjedničkim izborima nije imao ni blizu takve rezultate. Od svih koji su mu bili protukandidati u 20 godina, ja sam mu došla daleko najbliže i jedina imala realnu šansu pobijediti. To se nije dogodilo iz raznih razloga. Bandić je tada još uvijek bio na vrhu svoje moći sa stotinjak tisuća ljudi u gradu koji su glasali za njega po direktivi i svoj izlazak na izbore shvaćali kao radnu obvezu. On je u Zagrebu uspostavio nevjerojatno snažne skupine klijenata čija sudbina je bila izravno vezana uz njegov opstanak na vlasti.

Nažalost, baš u vrijeme kampanje događao se i raspad moje tadašnje stranke koju su preuzeli ljudi na daljinski upravljač HDZ-a, vjernog Bandićevog koalicijskog partnera. Ne samo da nisam imala podršku vlastite stranke, nego su me u završnici i aktivno minirali. Uz to su se dan prije izbora uključile, svjesno ili ne, i dvije najveće novine u Hrvatskoj. U izbornoj šutnji, kad više nisam mogla odgovoriti i da sam htjela, objavili su članke o tome da HNS ide u koaliciju s HDZ-om i da ću ja biti ministrica. To se dva dana kasnije, ali dan nakon izbora, pokazalo kao totalna laž. Dakle, sve je učinjeno da ja ne pobijedim.

Nažalost, i to isto treba reći, nitko od onih kandidata koji su se tada također zalagali za promjene i smjenu Bandića nije osjetio baš nikakvu potrebu da mi u drugom krugu da podršku. Neki od tih ljudi i danas su veliki nositelji promjena, a kad se promjena zaista mogla dogoditi šutjeli su kao zaliveni. Razmišljajući danas o tome, mislim da sam fantastično prošla. Dobila sam iskrene glasove Zagrepčanki i Zagrepčana koji su željeli drugačiji i bolji grad i zamalo pobijedila. A protiv sebe sam imala cijeli sustav, od financija do nezamislivih utjecaja koje su upregnuli šampioni političke korupcije i pokvarenosti, pokojni Bandić i HDZ.

Da ste tada pobijedili što bi generalno bilo drukčije u Zagrebu?

Reći ću vam iskreno – sve bi bilo drugačije. I da ne ispadnem nerealna, i danas mi je jasno i tada mi je bilo jasno da bi to bio ogroman, težak i neizvjestan posao. Ali i dalje tvrdim da bi sve bilo drugačije. Radio bi se grad koji razumije, poštuje i voli svoje građane. A posao bi radili ljudi koji razumiju, poštuju i vole grad. To bi bila možda i ključna razlika. Temeljna ideja ne bi bilo kako ukrasti i podijeliti svojim prijateljima i kumovima, kako je bilo kod pokojnog gradonačelnika i njegovih suradnika i suradnica.

Mislilo bi se na obrazovanje, na kulturu, na sigurnost djece u prometu, na dobru arhitekturu i pametni urbanizam. Ideja vodilja bila bi grad koji vodi u Europi, a nije po svemu na začelju vrste. Osim po korupciji. Ne bi se ulupali milijuni eura u kič spomenike koji puštaju maglicu dok 100 metara dalje ljudi nemaju vodu i kanalizaciju. Radili bismo jedan moderni, čisti grad, koji dobro izgleda i još bolje funkcionira. Otpad bi se zbrinjavao i odvozio kako spada, a pametni semafori i integrirani sustav prometa omogućili bi nam da biramo između javnog prijevoza, automobila ili bicikla i svaka opcija bila bi dobra.

Kako ocjenjujete da su kandidati za čelnog čovjeka i ljudi koji nemaju ama baš nikakvog iskustva s upravljanjem nekim sustavom, a kamoli velikim gradom?

Uvijek pokušavam biti realna i fer sagledati stvari. Činjenica je da za gradonačelnika nema ni tečaja ni škole. Netko tko ima malo inteligencije, organizacijske vještine i nije suštinski korumpiran može biti sjajan gradonačelnik. E sad, to je teorija i ona vjerojatno i funkcionira u mirnim vremenima. Nažalost, u Zagrebu nisu mirna vremena. Situacija je baš nezgodna. Dugovi su do grla, obnova nje počela ni 14 mjeseci nakon potresa, otpad i promet su nesređeni, o kulturi i obrazovanju nitko više ni ne razmišlja…

Za preuzeti takav grad ipak treba neko iskustvo. Trebalo bi razmišljati o osobi koja je vodila velike sustave, koja poznaje funkcioniranje gradske uprave, koja se bavila obnovom, arhitekturom i urbanizmom. I tu se izbor značajno sužava.

Kažete da su Davor Filipović i Jelena Pavičić Vukičević smiješni kada se danas predstavljaju kao kritičari Bandića i da u njima živi Bandićev duh. Zašto?

Pa da, meni je baš smiješno kad netko tko je 20 godina, u političkom smislu, sjedio Bandiću u krilu i njegova je najvjernija i najbolja učenica sada sebe proglašava svojom. A još mi je smiješnije kad netko tko je sjedio 4 godine u Skupštini grada i digao ruku za baš sve Bandićeve ludosti, držao mu štangu, zajedno sa svojom strankom, za što god je trebalo, sada glumi nekoga tko s tim nema veze, kao što to radi Davor Filipović. Znate, ja se zaista ne moram s nekime slagati da ga poštujem politički. Poštujem ljude koji su svoji i to su spremni iskreno biti. Ljudi koji preko noći okrenu kaput i lažu o sebi i svojoj prošlosti nisu u toj skupini.

Što su po vama najveći grijesi Bandića? Biste li mu podizali spomenik, dali trg ili ulicu?

Milan Bandić je uništio Zagreb, unazadio ga je u svakom pogledu. Grad je u žalosnom stanju – i njegovo tijelo i njegov duh. Što prije ga zaboravimo i krenemo dalje, to bolje za sve nas. To vam je i odgovor na pitanje o spomenicima i ulicama.

Može li netko poput Tomaševića, koji je dugogodišnji aktivist, koji je bio i protiv nekih gradskih projekata koji su saživjeli, a koji također nema iskustva u upravljanju, dobro voditi grad?

Tomašević je, sva istraživanja to pokazuju, vrlo ozbiljan kandidat. Zato se nadam da može voditi grad, iako nema iskustva. Jer ako se uspostavi da ne može, da smo u tradicionalnoj Hrvatskoj potrazi za mesijom zaboravili na osnovne kvalifikacije za neki posao, to će biti jako loše za Zagreb i za sve koji tu žive. Mi za eksperimente i učenje nemamo više ni vremena ni snage.

Trči li po vama i Vesna Škare Ožbolt utrku kao skriveni igrač HDZ-a?

Ne znam. Ne želim puno komentirati spekulacije o skrivenim namjerama drugih kandidata. Od prvog dana puno je upitnika u vezi s njezinom kandidaturom koja je, sasvim očito, temeljito organizirana i dobro financirana.

Što mislite o kandidaturi Škore koji se u Zagrebu pokazao kao čovjek koji je debelo naplaćivao parkiranje kraj bolnice?

Da, nezgodno je to kad u politici zastupate jednu vrstu stava, a u biznisu ste netko sasvim drugi. Ali, hajmo biti potpuno realni – nije posao privatnih poduzetnika da budu socijalna služba bilo koje vrste. Njihova obveza je da plaćaju poreze na ono što zarade, a jedna pristojna država i pristojan grad se onda moraju pobrinuti da iz tih poreza ljudi dobiju usluge koje im zaista trebaju. Mene ne smeta toliko da je privatni poduzetnik nabio cijenu koju je mogao naplatiti, koliko me smeta da se Zagreb 20 godina nije pobrinuo da ljudi koji idu u bolnicu imaju gdje parkirati.

Kad smo kod parkiranja, posebno uz bolnice, imate li s tim u vezi neke planove?

Baš to parkiranje oko bolnica je posebna tema na koju sam jako osjetljiva. To pokazuje kako se upravljalo gradom – bez trunke osjećaja za ljude. U bolnicu zaista nitko ne ide iz hira ili zabave. To zato i nije samo pitanje organizacije prometa, nego i pitanje osnovne humanosti i odnosa prema drugim ljudskim bićima s kojima dijelimo život. Baš oko svih bolnica u Zagrebu je problem, parkinga nema dovoljno. Ljudi koji idu u bolnice imaju problem s pronalaženjem mjesta, a ljudi koji žive oko bolnica imaju ulice zatrpane automobilima za koje zapravo nema mjesta. O gužvama svako jutro da i ne govorim.

Bolnice su uglavnom u vlasništvu države, ali Grad tu mora imati inicijativu. Trajne ili montažne garaže i parkirališta na neiskorištenim dijelovima oko bolnica su nužnost. Treba osigurati i dovoljnu protočnost na ulazima i izlazima da se ne bi, kao na Rebru, stvarali nepregledni čepovi zbog jedne rampe koja se sporo diže. U Klaićevoj ionako treba konačno napraviti mega-garažu ispod srednjoškolskog igrališta koja bi omogućila i širenje pješačkih zona u centru. O tome se isto priča već desetljećima. Jeste li bili u zadnje vrijeme na srednjoškolskom? Niti imamo garažu, a igralište je ruglo. To je taj odnos prema gradu kojeg se trebamo što prije riješiti.

Silno kritizirate sve one koji nisu ništa učinili za obnovu, pa i sam Fond i Zakon. Što ćete učiniti na tom planu?

Od države, odnosno HDZ-ove Vlade očito neće biti ništa. Jedno od najčešćih pitanja koja mi postavljaju je zašto država baš ništa ne radi na obnovi? Zašto su Zagreb, a i Banija/Banovina ostavljeni sami na cjedilu? Ja na to pitanje nemam odgovor, jer ja taj odnos Plenkovića i HDZ-a prema Hrvatskoj nisam nikada razumjela, a sada ga još manje razumijem. Jesu li naprosto nesposobni, ne znaju, nezainteresirani, nije ih briga?

Tako će biti dok god ljudi koji izlaze ili ne izlaze na izbore to budu spremni trpjeti. Više sam puta rekla da ću prvi dan na poslu nazvati premjera i reći mu da je je Zakon neprovediv, Fond nepotreban, a ministar ne radi ama baš ništa. Kada krenete raditi pa dođete pred zid, onda napravite analizu, nazovete premijera i kažete da ne možete dalje te da imate prijedlog kako mijenjati Zakon. Ako Plenković sa svojih 76 ruku želi pomoći građanima Zagreba, onda će to napraviti. Ipak, ne računam ja tu puno na državu koju vodi HDZ. Ja sam osoba od akcije i spremna sam problem rješavati bez njih.

Dakle, na državu zaboravite dok god joj je HDZ na čelu. Onda se prvo treba zapitati što ima gradonačelnica na raspolaganju? Ima Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, dva ureda za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, a ima i Gradski ured za katastar. Oni sukladno važećim zakonima mogu krenuti rješavati probleme utvrđivanja međa, usklađivanja katastra i gruntovnice, mogu donositi odluke i biti na usluzi građanima, za to ne treba mijenjati zakon niti treba država. To je sve ingerencija gradonačelnika.

Nisam nigdje čula da je netko rekao da u Zagrebu treba napraviti recimo potpuno novih 300 kuća, da za to trebaju dvije godine, toliko radnika, toliko tvrtki, a koštat će toliko. Imamo samo obećanja da će biti cjelovita obnova, ali nitko nije sjeo za stol i napravio analizu kako bismo vidjeli što imamo. Ako ne iskoristimo uplaćena sredstva za obnovu, to će biti svjetska sramota. Time se mora upravljati. Plan mora biti jasan i temeljit.

Grad Zagreb ima zaposlenih samo u javnoj upravi, dakle ne govorim o Holdingu i izvanproračunskim korisnicima, više nego sve ostale općine i gradovi u Hrvatskoj zajedno. Ne može se reći da se stvari ne mogu rješavati. Samo treba znati i htjeti.

Kako Zagreb može naprijed? Koja je vaša vizija?

Samo da ga vode ljudi koje vole i razumiju grad, već bi bilo puno bolje. Da ga vode ljudi kojima nije prva ideja kako ukrasti na svakom vrtiću, nego kako od novca koji imamo napraviti još koji vrtić, već bi bilo puno bolje. Pa još da ti kojima dajemo grad na upravljanje imaju neko potrebno iskustvo i znanje, da su u stanju voditi tako veliki organizam, gdje bi nam bio kraj… Daleko smo mi još od sigurnosti da će se išta od toga na ovim izborima ostvariti, a kamoli sve.

Moja vizija je Zagreb koji dobro izgleda i miriše. U kojem se smeće i kante ne vide na svakom koraku, a sve je čisto i otpad ekološki zbrinut. Grad u kojem javni prijevoz, bicikli, romobili i automobili ravnopravno dijele ulice koje nisu zagušene jer se promet vodi uz pomoć najsuvremenije tehnologije. Grad u kojem sva djeca idu sigurnim trotoarom u školu, sa dobro označenim zebrama i semaforima preko opasnih križanja. Grad u kojem ljudi koji idu u bolnicu imaju gdje parkirati.

Moja vizija je Zagreb koji ne samo da je obnovio sve stare zgrade, nego je izgrađen novi grad, s novim sadržajima i prostorima. Grad u kojem nema ofucanih praznih lokala i napuštenih prolaza u koje se ljudi boje ići, kakav je onaj ispod Ciboninog tornja. Zagreb koji ćemo nakon dugo vremena staviti na svjetsku kartu dobre arhitekture i urbanizma. Moja vizija je radionica za djecu u svakom kvartu, na koju mogu doći pješice i baviti se glumom, glazbom, debatom, filmom, tehnikom, računalima…

Moja vizija Zagreba je da ne plaćamo milijune i milijarde za promašene investicije i političke uhljebe. Da koristimo svaki zadnji cent iz europskih fondova za razvoj svoga grada, a ne da smo po tome među najslabijima u Hrvatskoj. Da sve zgrade budu pristupačne osobama s invaliditetom. Grad koji svojim ljudima služi, a nije im gazda. Grad koji potiče moderno gospodarstvo u kojem se stvaraju radna mjesta s dodanom vrijednošću, s dobrim plaćama za vrijedne, sposobne i obrazovane. To je moja vizija Zagreba.

Što biste u Zagrebu, osim obnove, nužno gradili?

Ideja obnove ni nije samo vraćanje otpalih crijepova i cigli na njihovo mjesto. Cijela ideja obnove je da se napravi korak dalje, da se tamo gdje je moguće izgrade novi sadržaji, novi grad, nove mogućnosti za ljude. Mi smo jako dugo potpuno zanemarili ideju dobre arhitekture i urbanizma i to treba vratiti Zagrebu. Učinjena je neizbrisiva šteta, posebno u podsljemenskoj zoni i na Trešnjevci, neki dijelovi grada su na dulji rok unakaženi.

Ali možemo i trebamo drugačije. Od Lenucijeve potkove, Novog Zagreba i nekoliko enklava mi nismo sustavno zamišljali i promišljali grad. Pogledajte primjer oko Ulice Hrvatske bratske zajednice i Vukovarske. Onaj mračni režim kojeg smo se, hvala Bogu, riješili ostavio nam je dvoranu Lisinski, Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu i zgradu gradskog poglavarstva. Zajedno s avenijom od tri trake u svakom smjeru i velikom zelenom površinom u sredini te ozbiljna remek-djela stambene i poslovne arhitekture u Vukovarskoj. Što je samostalna Hrvatska dodala tom prostoru? Kič fontane i kič spomenike koje bolje da ne komentiram.

I to je onda i odgovor na vaše pitanje – treba ponovno graditi grad.

Vaša je stara ideja o prenamjeni i revitalizaciji prostora nekadašnje tvornice Gredelj u centru grada. Kako bi to trebalo izgledati?

Gredelj, u srcu Zagreba, je nevjerojatan prostor. Od Strojarske do Lisinskog, omeđen Vukovarskom na jugu i željezničkom prugom i Glavnim kolodvorom na sjeveru. Tamo zamišljam novi grad, novi centar Zagreba. Mješoviti kvart poslovnih, stambenih i kulturnih sadržaja, s naglaskom na kulturne. Jednu mješavinu života 24 sata, ekološki i financijski održiv grad u gradu koji izgleda fantastično i ljudima koji tamo žive, rade ili se dolaze duhovno uzdizati i zabavljati pruža pravo, vizualno i opipljivo zadovoljstvo.

Možda izgleda kao deplasirano pitanje zbog obnove, ali ima li u vama želje i volje, ideje i snage, da se stvarno izgradi bolnica, neki novi most, stadion Dinama, pa i da se jednoga dana udari prvom lopatom za zagrebački metro?

Naravno da ima. Pa zato sam ovdje, zato se bavim politikom u Zagrebu. Obnova je nulta, početna točka i uopće raspravljati o tome trebamo li i hoćemo li ju provesti mi je pomalo smiješno. Pa naravno da trebamo. Ono zbog čega sam ja ovdje je taj korak dalje, korak više. Taj novi Zagreb, taj grad koji izaziva ushićenje i ponos među svojim stanovnicima i koji je na svjetskoj karti modernih, lijepih i dobro organiziranih gradova.

Kako ste se odlučili za svoje najbliže suradnike – Marka Torjanca i Miranda Mrsića?

Marko Torjanac je naš veliki poduzetnik u kulturi, umjetnik, glumac, režiser, producent. Čovjek ogromne živote energije. Osmislio je program za kulturu koji odskače od svega do sada viđenog u Zagrebu, koji vraća kulturu ljudima, ali i ljude kulturi – od najranije dobi kroz sve generacije. Mirando Mrsić je vrhunski liječnik i političar s ogromnim iskustvom. Vodio je velike projekte, bio je ministar, zna kako stvari funkcioniraju. Ima odlične ideje za nove socijalne politike i jačanje zdravstva u Zagrebu i dovoljno iskustva da svoje ideje i ostvari.

Obojica su sjajni ljudi, pošteni i dokazani i u svojim profesijama i u politici. Ponosna sam da izlazim na izbore u takvom društvu.

Vidjeli smo u programu kulture sjajne ideje poput one o uklanjanju s Gornjeg grada državnih institucija i tamo vratiti nezavisnu kulturnu scenu. Zatim oživljavanje kulturnim, zabavnim i drugimn sadržajima šetnicu uz Savu, pa u suradnji s ugostiteljima Tkalčićevu… Je li to realno?

Je, realno je. Naš program za kulturu zaista odskače od svega što se nudi na ovim izborima. Stvari koje predlažemo u dobroj mjeri ne traže neka ogromna ulaganja, samo političku volju i želju da se stvari mijenjaju. Mnogo toga može se ostvariti koristeći prazne i zapuštene gradske prostore, u suradnji s nezavisnom scenom, s institucijama u kulturi, ali i s poduzetnicima ili, na primjer, ugostiteljima. Takav projekt je pretvaranje Tkalčićeve u ulicu umjetnosti i kulture. Grad može ugostiteljima malo olakšati život, a zauzvrat oni svoja vrata i vrijedne prostore na sjajnoj lokaciji otvaraju kulturnim i umjetničkim sadržajima.

Naša kultura je, kao i cijeli Zagreb, zapuštena, a ono što imamo je ili elitistička ili populistička kultura. Sve između je umrlo i to kanimo vratiti u život. Moj kandidat za zamjenika Marko Torjanac često me podsjeća da su se na Gornjem gradu, koji je danas prazan i pust, jednom davno ljudi doslovno potukli za ulaznice za kazališnu predstavu. Tučnjave nemamo namjeru vraćati, ali kulturu za koju se traži karta više – to da.

Da vas još pitamo, što vam daje energiju da ne stajete?

Naprosto sam takva. Ne odustajem i ne bacam koplje u trnje. Imam ogroman osjećaj odgovornosti prema ljudima i riječi koju sam dala. Zbog dane riječi građanima, pred 4 godine sam krenula od nule. Zajedno sa skupinom okorjelih entuzijasta kojima je obraz bio važniji i od egzistencije osnovala sam stranku GLAS i krenuli smo ispočetka, umjesto da se uvalimo u prljavu koaliciju s HDZ-om. Nije lako i još uvijek se mučimo, ali mirno spavamo i to nema cijenu.

Jednom sam, još na fakultetu, tri dana i tri noći crtala jednu izuzetno detaljnu perspektivu i pred sam kraj dogodila se nezgoda i preko nje se razlila čaša soka od naranče. Bila sam očajna točno dvije minute, a onda sam krenula iz početka i napravila još detaljniju i još precizniju perspektivu. To je moj karakter i tako se uvijek ponašam.

Kakva je podrška obitelji, prijatelja, susjeda…?

Bez svih tih ljudi ne bih mogla. I obitelj i prijatelji i susjedi i nepoznati ljudi koji mi pišu o svojim problemima i idejama ili me zaustave na ulici, svi mi oni daju snagu da nastavim. Znam da je nekome važno da se trudim i onda mi je sve lakše.

Vaša poruka biračima?

Prvo i najvažnije – izađite na izbore. Znam da to stalno govorimo, ali razmislite dobro. Bandića je, zbog slabe izlaznosti, a snažne motiviranosti njegovih birača, na funkciju postavljalo oko 15 posto Zagrepčana. I drugo – razmislite o tome tko zaista može voditi grad. Promjena dolazi, ovaka ili onakva. Pitanje koje si svi moramo postaviti je tko je najkvalificiranija i najiskusnija osoba na ovim izborima da Zagreb zaista vodi tako da se otresemo loše prošlosti i živimo jedan novi, bolji grad.