IGOR RUDAN: Isječak iz kratke priče o noćnim dežurstvima na ginekologiji
Doista može biti neugodna, noć. Polako te lišava vidnih podražaja te ostaješ svjestan samo prostora osvijetljenog tinjajućom žaruljom pod kojom se nalaziš, navodi u sjećanju na svoja noćna dežurstva Igor Rudan, naš ugledni znanstvenik, autor više od 400 znanstvenih radova.
Njegovu zanimljivu priču “krademo” s Facebooka:
SJEĆANJE NA NOĆNA DEŽURSTVA
Evo, u 2:40 ujutro, točno kao i u ovom sjećanju, jedna slučajno pronađena, a davno zapisana uspomena – isječak iz kratke priče o noćnim dežurstvima na ginekologiji, koju sam onomad zapisao, prije nekih 20 godina, još kao tek diplomirani liječnik na stažu. Bebe ne biraju doba dana (ili noći) kada će se roditi, pa netko uvijek mora biti u pripravnosti. Posvećujem kolegama koji i u ovim našim godinama još uvijek negdje dežuraju, pa možda zbog toga u 2.40 ujutro vise na FB-u… ljudi, svaka vam čast! 🙂
* * *
Nešto kasnije, sjedeći s njima u sestrinskoj sobi i čekajući na nov porod, pomislih kako noć vjerojatno može biti ugodna onima koji je imaju razloga probdjeti, raznim ljubavnicima i zanesenjacima kojima doba dana i nije važno. No, noć može biti i prokletstvo bačeno na nesretnike koji je moraju izdržati protiv svoje volje, neka vrsta tihe i pouzdane hidrauličke preše. Bližio se treći sat iza ponoći, a u našem uobičajenom ponašanju, usvojenom provođenjem gotovo svog vremena zajedno još od prvih dana studija, počele su se nazirati neke nove pukotine. U tijesnoj smo prostoriji, izvaljeni na dugačkim i neudobnim klupama s presvlakom od umjetne kože. Dinko je zapalio jednu, fatalistički, što danju ne čini pred svjedocima. Edo je odbio ponuđenu cigaretu, povinjavajući se uputama sustava o štetnosti pušenja, jasno istaknutima na kutiji. To je uvijek činio, jer on je jedini među nama još uvijek želio vjerovati u sustav, mada se u njega razočarao više puta no nas troje zajedno.
Doista može biti neugodna, noć. Polako te lišava vidnih podražaja te ostaješ svjestan samo prostora osvijetljenog tinjajućom žaruljom pod kojom se nalaziš. Gube se i zvuci, nestaje pozadinske buke, zanimljivog ili prostačkog prepiranja s ulice, zahrđalog zvuka tramvaja koji usporava pred stanicom, komešanja nervoznih ljudi na bolničkim hodnicima, zvonjave telefona u rađaonici, tuđih glasova i pjesme s radija, svega. Nitko te ne gura niti se može očešati o tebe, nepoznatih lica više nema u blizini. Time tvoja svakodnevna gluma gubi motiv, nestaje potrebe za pretvaranjem, svako samozavaravanje gubi smisao. Noć ti sve to polako oduzima ostavljajući te jasnije suočenog sa srži svoga bića, s onim što zaišta jesi, ali o tome tijekom uvježbanog dnevnog rituala ne želiš ili jednostavno nemaš vremena razmišljati. Tada postaješ nervozan. Prijatelji od kojih nikada nisi i nećeš imati bolje, ali s kojima već satima dežuraš po sili zakona, odjednom ti smetaju. Povećavaš napetost, ne povlađuješ im, postavljaš se osorno, braniš svoje stavove, suprotstavljaš se njihovu mišljenju. Srećom, i tako neispavan još uvijek razumiješ da sutra ne bi mogao bez njih, pa zato iznenada ustaješ i bez objašnjenja izlaziš na hodnik.
Neonska svjetla porazmještena su na prevelikim udaljenostima, po sredini plafona, pa se oba kraja hodnika gube u mraku. U noćnoj tišini hodnik se čini duljim i užim. Dobijaš poriv da ga prohodaš, iako nemaš koga susresti i znaš da se udaljuješ od jedine sobe u kojoj bi morao biti naiđe li nadslužba. Što dulje hodaš, osjećaš kako sve dublje toneš. Došavši do neke vrste kraja, u polumraku zatičeš stepenice i prazno dizalo u čijem ogledalu ugledaš vlastiti lik u bijeloj kuti i sličiš sam sebi na duha, ispijena blijeda lica, crnih podočnjaka. Ulaziš u lift, biraš prizemlje, metalna se vrata zatvaraju. Hvata te nelagoda. Jedini si budan u čitavom krilu bolnice, zbog čega se osjećaš užasno samim. Izlaziš u prizemlju i ponovo želiš hodati, ali više ne dugim, tihim hodnikom pregrađenim nizovima širokih staklenih vrata. Treba ti nešto još neugodnije.
Silaziš zamračenim stepeništem u podrum, stepenicu po stepenicu, namjerno polagano i pridržavajući se rukohvata, te otkrivaš neistražen sustav katakombi i napokon čuješ neobične, tihe zvukove u brojnim pocinčanim cijevima podno plafona koje se protežu čitavom dužinom tih podzemnih prolaza. Hodaš čitava tri kata ispod sestrinske sobe, potpuno sam, pri slabom svjetlu i njušeći formalin, a gumene pete cipela neugodno škripe dok koračaš. Nailaziš na poznata vrata garderobe za studente koju si s ovim istim prijateljima koristio prije nepune dvije godine. Ulaziš u tu malu prostoriju i prisjećaš se rasporeda zaključanih metalnih ormarića, vijugaš među njima ne paleći svjetlo, te se još jednom s nelagodom prisjećaš ove noći, krikova boli, neugodnih mirisa, plača mališana, potočića krvi koji se slijevahu između raširenih nogu one žene i krvave posteljice u kanti, zalegle u njenom kutu kao neki stari tuljan nakon duga i naporna života. Dan je bio tako dug da ti se počinje činiti kako san nije ni potreban, da je on tek pitanje osobnog izbora svake večeri, samo točka na liniji manjega otpora, navika lijenih.
I tada, naslonivši se na jedan ormarić u mraku, umalo zaspeš na nogama. Prestrašiš se pomisli kako bi te teško pronašli ako slomiš koji kralježak pri padu pa se trgneš, protrneš, pljusneš se nekoliko puta po obrazima i vraćaš pocupkujući, kružeći rukama po zraku punim opsegom, opisujući njima kružnice sa središtem u ramenom zglobu, podižući bedra što više u zrak, kao da marširaš uz zvuk koračnice koju odmah potom i začuješ negdje u glavi. Lijeva, dva… Lijeva, dva… Lijeva, dva… Sve do drugog kata. U dubini hodnika, u blizini sestrinske sobe, ugledaš njih troje kako nešto smjeraju.
[fb_pe url=”https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1792685750743807&set=a.313509515328112.87973.100000071998864&type=3&theater” bottom=”30″]