IGOR MANDIĆ: Narod tegli, a boriti se i buniti ne zna jer ga nema tko povesti
“Mi državu nemamo, nismo suvereni, jer nemamo fiksirane granice, nemamo kapital i vraćamo se u Austro-Ugarsku”, kaže Igor Mandić, naš poznati književnik, književni kritičar, esejist i kolumnist.
“Austrija nam drži banke a Mađarska tehnologiju, naftu, plin, željezare… Prema tome, to je točno podjela po sistemu Austro-Ugarske, i mi države nemamo. To su bile iluzije mitomana 90-ih da će pukim drečanjem u jednom podrumu: »Mi raskidamo sve veze…«, da će dobit’ državu. E, to ne ide tako, tek se onda počinje krvariti, kad prođe stanovito vrijeme”, rekao je Mandić u razgovoru za Novi list.
“Prvi šok euforije je kriv za sve krvave posljedice koje su nastupile 10, 20 godina nakon toga. A iseljavanje? Svijet se stalno seli. I mi smo se doselili ovamo i pola Europe odselilo je u Ameriku… To je jedan neminovni proces razmjene naroda, gena, plemena. Dakako da oni koji su time pogođeni mogu zbog toga žaliti, očajavati, ali država je tu nemoćna jer nema mehanizma da zadrži dovoljan broj ljudi da bi se stvorila kritična masu stanovništva za formiranje prave države. Mi imamo Sabor, a nemamo državu”.
Na konstataciju kako su ključne imovinske poluge prodane, Mandić odgovara: “Da. Najprije je počela rasprodaja domaćim kriminalcima, kao dar za njihovu euforiju i za podržavanje mitomanske retorike o sretnoj Hrvatskoj kad se otcijepi od Jugoslavije. Najprije je tima koji su najviše drečali, za koje mi čak i ne znamo, nego znamo samo za onih desetak najistaknutijih, rasprodano nacionalno državno i društveno vlasništvo, ili dato budzašto, kao polog za njihovu vjernost, a nakon toga je došla prekupnja svih važnih strateških resursa ove zemljice, jer je to i bio cilj zapada, da razbije sve što je bilo istočno i što se usuđivalo nazivati socijalističkim. To je trebalo zatrti do zadnje trunke prašine”.
A na pitanje kako će sve to završiti, Mandić kaže: “Loše. Svaka povijest završava loše, svaka povijesna epoha završava loše. Nema sretne povijesti. Što je bilo nakon tridesetogodišnjeg rata, stogodišnjeg rata? Opet nesreća koja se perpetuira u nekim lažnim mirovnim sporazumima, ali se sve svaljuje na leđa jadnoga naroda koji tegli. Boriti se i buniti ne zna jer ga nema tko povesti”.