I KAVANE SU, NAŽALOST, SMRTNE: “Kavanska generacija” doznaje da obnovljenog “Kavkaza” neće biti!
Donosimo zanimljivu objavu našeg poznatog sociologa i sveučilišnog profesora Slavena Letice, koji je progovorio nekoliko riječi o tome kako kavane nestaju i pokazuju da su i one smrtne.
Ovo je objava Letice na Facebooku:
I KAVANE SU, NAŽALOST, SMRTNE!
Darko Bekić objavio je na svom virtualnom spomenaru (facebooku) ovu fotografiju o našem današnjem kafićkom (ne kavanskom!) druženju i divanu u zagrebačkom Charlie-u.
Uz to je spomenuo i – za našu kavansku generaciju – tužnu i žalosnu vijest da šaptom pada posljednja od kultnih zagrebačkoh kavana, Kazališna kavana, poznatija po skraćenici KAVKAZ.
Darko i njegova žena, briljantna poklisarka Andrea Bekic, podijelili su s nama vijest da se umjesto “obnovljenog KAVKAZA” – o kojem je javno govorio vlasnik tog prostora poduzetnik Tomislav Rajić (http://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/ponovno-se-otvara-kultna-zagrebacka-kavana-obnovljeni-kavkaz-u-novom-ruhu-stize-krajem-godine/5873862/) – otvara vele-dućan Spar ili Interspar.
Andrea, Darko i Goga (Gordana Cerjan-Letica) smatraju kako je eutanazija KAVKAZ-a pod okriljem noći strašni kulturni skandal i sramota, a ja zapravo ne znam što bi o tome mislio i napisao.
Možda ovo: Kavane (Hrvatska enciklopedija ovako ih opisuje: “kavana: tur. kahvehane, od kahve: kava i hane < perz. ẖāne: kuća: javni ugostiteljski prostor u kojem ljudi provode vrijeme u razgovoru, čitanju novina i časopisa, slušanju glazbe, uz kavu, pića, slastice i sl.) i kavanski život odlaze u povijest kao i brojne druge društvene, umničke i kulturne institucije.
Pokazuju da su smrtne. Njihova mjesta zauzimaju kafići, internet kafići, žderionice brze i spore hrane, šampanjski i ini barovi, Smoothie-svratišta, trgovine raznih oblika, pa i SPAR-ovi.
Upravo zbog toga fotografija koju je snimio mladi konobar Caffe bara Charlie na kojoj se nalazimo (s lijeva na desno) Darko Bekić, Ante Žužul, Gordana Cerjan-Letica, Miroslav Ćiro Blažević, Andrea Bekić i Branko Lustig (tajanstveni muškarac sa šeširom za susjednim stolom) ima stanovitu povijesnu vrijednost: mi smo “kavanska generacija” čija su djeca pripadnici “kafićke generacije”, a unuci – tko zna.
Za one moje spomenarske prijateljice i prijatelje koji misle da je umiranje kavana pretužna vijest dajem poveznicu na uglazbljenu pjesmu Dobrice Cesarića “Mala kavana”: