SVE JE MANJE VJERE: Zašto su Hrvati sve nezadovoljniji članstvom u EU?

Pet godina nakon ulaska Hrvatske u EU povjerenje hrvatskih građana u tu međunarodnu organizaciju država je sve manje. Stručnjaci smatraju da Hrvati nisu osjetili boljitak u svojoj zemlji pa masovno iseljavaju.

Najnovije istraživanje o raspoloženju stanovništva Europske unije prema toj asocijaciji, tzv. Eurobarometar, nije rezultiralo pozitivnim spoznajama kad je posrijedi najmlađa zemlja članica. Štoviše, kako je objavljeno prije nekoliko dana, u većini članica prosječno raste naklonost prema EU-u, dok u Hrvatskoj osjetno pada. Primjerice, ukupno čak 60 posto građana u svih 28 članica EU-a smatra da je to članstvo poželjna te, iz njihova kuta, svrsishodna činjenica. No u Hrvatskoj danas tako razmišlja svega 36 posto ljudi, što predstavlja pad od punih sedam postotaka u odnosu na podatke obrađene u isto doba prošle godine.

Osim toga, indikativan statistički pokazatelj je i onaj koji otkriva da 49 posto hrvatskih ispitanika ima neutralan odnos prema istom pitanju. To otprilike znači da je približno pola građana indiferentno spram članstva svoje zemlje u EU-u, ili da ga doživljavaju kao stanje podjednako dobro i loše. Ipak, sljedeća nedvojbeno poražavajuća bilješka Eurobarometra pokazuje da visokih 46 posto anketiranih građana Hrvatske vjeruje kako se prilike u EU-u razvijaju u lošem smjeru. Sveukupno, razlog je to da se zapitamo otkud tako sumorno stajalište hrvatske javnosti ili, preciznije kazano, da o tome zatražimo mišljenje pojedinih znanstvenika.

Logična razočaranost i nepovjerenje

„Pad povjerenja u odnosu na EU nije ni najmanje iznenađujuća vijest“, konstatirao je Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On tumači da se osjećaj pripadnosti i uzajamnosti s nekom širom zajednicom stvara ponajprije kroz ekonomski i socijalni kanal: „EU ne funkcionira tako u praksi, ne osigurava nam kvalitetnije npr. zdravstvo i obrazovanje ili socijalnu skrb, naprotiv. Zdravstvo se već godinama urušava, dok o obrazovanju samo pričamo, a umirovljenici podnose sve gori životni standard. Ako solidarnost od nekoga jačeg ne dobivate, ne može se zauzvrat očekivati ni iskaz pripadnosti s njim. No to je samo jedan dio problema.“

Drugi problematičan aspekt, po razmišljanju ovog politologa, tiče se suodlučivanja o važnim političkim pitanjima i vlastitoj sudbini u okviru EU-a. Hrvatski građani nisu niti u svojoj zemlji naviknuti na zadovoljavajuću razinu demokracije, ali EU je to još i srozao. „Očito je da je Bruxelles izmaknuo mehanizme odlučivanja podalje od naroda, nipošto samo u Hrvatskoj“, nastavlja Šalaj, „jer se Europarlament ne pita ništa bitno, i zato su ta razočaranost i nepovjerenje logični. To je dobar odgovor svima koji se čude zašto u Hrvatskoj raste popularnost jedne tzv. euroskeptične stranke koja zagovara izlazak iz EU-a, bez obzira na njezine kompetencije.“

Narod glasa migracijama

„Hrvatska, pa i dobar dio EU-a, trenutno se nalazi između tehnokracije i populizma. Između ekspertnih i distanciranih pojava poput Macrona, recimo, a koje naređuju smanjenje radnih prava i rezanje potrošnje, tvrdeći kako alternativa ne postoji, i – s druge strane – struja nalik onima kakve su upravo došle na vlast u Italiji“, rekao je Berto Šalaj za Deutsche Welle. A na pitanje gdje je tu pozicija hrvatske znanosti, dobili smo od njega odgovor da je više istraživanja o efektima EU-a bilo u vrijeme prije ulaska Hrvatske u članstvo. To je samo naoko paradoksalno, jer treba znati da je u Hrvatskoj tada bilo i više novca za znanost.

„Neću bježati ni od naše vlastite odgovornosti u akademskoj zajednici“, dometnuo je ovaj politolog, „ali objektivno smo u sustavu financiranja znanosti izgubili onaj srednji dio koji se bavi ozbiljnim projektima na koje ne treba potrošiti godine i godine. Iz domaćih izvora i EU-fondova financiraju se uglavnom mali radovi, ili oni veliki, kompleksni, dugotrajni.“ No sljedeći naš sugovornik, sociolog ekonomije Toni Prug, drži kako se razlog inertnosti hrvatskih znanstvenika u odnosu na teme iz EU-konteksta krije u još jednom specifičnom političkom faktu, točnije prešutnom konsenzusu značajnog dijela javno-intelektualne scene.„Liberalna inteligencija ne upušta se u kritiku EU-a zbog straha od rasta nacionalizma i, pod dva, zato što ipak vjeruje u vrijednost što otvorenijeg tržišta koje promiče Bruxelles. No ta slamka spasa je sve gorča, i probleme koje donosi bit će sve teže skrivati. Za početak, narod glasa migracijama, a povijesno je utemeljeno da se na migracije ljudi ne odlučuju bez teške nevolje“, kaže Prug. On je pritom mišljenja da su i standardni statistički pokazatelji razvijeni kako bi – gotovo marketinški– prikrili mane kapitalističkih ekonomija. Sve je dosta jasno, na primjer, kad se veli da hrvatski građani troše oko 29 posto kućnog budžeta na hranu.

Loš model integracija

„Jer, znamo da je prosjek te stavke u EU-u samo 12 posto, a cijene hrane u Hrvatskoj su na 91 posto od prosjeka EU-a. Budući da su hrvatska primanja niska, logično je što ostajemo bez gotovo trećine plaće s tim troškom, dok prosječan stanovnik EU-a jedva prelazi jednu desetinu. Ali kako da shvatimo statistike o troškovima za stanovanje koji su najveći teret svake naše obitelji koja ga nije riješila nasljedstvom“, pita se ovaj neovisni analitičar. „Danas u Hrvatskoj“, odmah i nastavlja on, „Zagrebačka banka, recimo, sad oglašava stambene kredite s kamatom od 3,72 posto. Njezin vlasnik, talijanski UniCredit, u Italiji nudi istu vrstu kredita s 1 do 2 posto kamate.“

Toni Prug ukazuje na loš model integracija koji produbljuje nejednakosti: „Kako da parovi ulaze u kredite kad smo i nakon ulaska u EU još izrazitije među zemljama s najvećom podzaposlenošću? Treba li govoriti o odlasku kadra školovanog javnim financijama? Kao što onkologinja Vesna Ramljak ovih dana upozorava – Engleska i Irska imaju male kvote za specijalizaciju jer znaju da će im doći specijalisti s istoka, pa zašto bi trošili na obrazovanje svojih.“ Nesporno je, pritisak u Eurobarometru nije slučajno ove godine još bliži točki pucanja, bar u Hrvatskoj koja je imala objektivnu nesreću da u EU pristupi u najtežem trenu.