HRVATSKI FENOMEN: Roditelji treneri – u obiteljskom “inkubatoru” stvarali su velikane sporta

U hrvatskoj javnosti, ali i diljem svijeta, dovoljno je spomenuti prezimena obitelji Kostelić, Vlašić, Pereglin…, pa da se svi iznova prisjete svojevrsnog hrvatskog fenomena, pravog sportskog obiteljskog “inkubatora” u kojem su roditelji treneri koji su stvorili i stvaraju sportske velikane koji su zadivili svijet.

Piše: Tomislav Pašiček

Kostelić i Vlašić su prije svih pokazali svijetu i nekim stručnjacima u sportu, kao i znanstvenicima koji se bave psihologijom i sociologijom sporta, kako su oni doista nešto posebno i ne odgovaraju niti jednom njihovom stereotipnom obrascu. Na primjer onom po kojem je Jon C. Hellstedt, koji se bavi psihologijom sporta prepoznao tri tipa roditelja u sportu – pretjerano angažirane, umjereno angažirane i neangažirane roditelje.

Jer, Ante Kostelić Gips i Joško Vlašić i mnogi drugi koji su odlučili raditi sa svojom djecom i stvarati od njih vrhunske sportaše nisu ništa od toga. Oni su svoji. Prije svega i zato što su samo rijetki roditelji sposobni za ulogu trenera vlastitoj djeci. Oni su roditelji, treneri, pedagozi, psiholozi, sociolozi… Gotovo da i nema istraživanja na području psihologije sporta koje u prvi plan ne stavlja veliku važnost roditeljske potpore u razvoju uspješne karijere sportaša. Neka istraživanja u SAD-u su pokazala kako čak 70 posto djece odustaje od bavljenja sportom već do svoje navršene 13. godine. I u Hrvatskoj je sve više prisutan taj trend.

Uspješna formula roditelj-trener time dobija još više na važnosti, jer sva istraživanja i analize pokazuju da su u toj kombinaciji odustajanja vrlo minimalna. Jer onaj koji želi postati dobar, vrhunski sportaš od trenera uvijek traži najveću stručnost, a od roditelja svesrdnu i stalnu podršku. A u obiteljskom sportskom “inkubatoru” ima i jedno i drugo. Polazi se od toga kako roditelj zna što bi bilo najbolje za njegovo dijete, ali se mora i reći da dvojna uloga roditelj-trener donosi sa sobom i neke nove velike izazove, pa će struka kazati da ovaj fenomen uz vrlo pozitivne ima i svoje negativne strane.

Psiholozi koji se bave sportom upozoravaju na velik broj zajedničkih sati koje provode treneri-roditelji s djecom, pa se teško odvaja ono obiteljsko od sportskog. Kažu i kako roditelji koji treniraju vlastitu djecu, u želji da budu najbolji i savršeni, mogu doći i u situaciju kada prema njima provode spartanske metode, koje nikada ne bi primijenili na tuđoj djeci. No, kroz sport roditelj stvara s djetetom još dublji odnos i tako može još više unaprijediti njegov sportski razvoj.

U jednom su istraživanju sinovi primjerice rekli kako su njihovi očevi bolje razumjeli njihove sposobnosti od drugih trenera. Od roditelja su primali više uputa, ali i dobivali više pohvala. Ali, od roditelja je bilo i više kritika, više pritiska za bolje rezultate, kao i raznih, ponekad teških rasprava kod kuće.

Naravno, za postati i biti uspješni roditelj-trener nema ni recepta a ni magične formule. U stvaranju sportaša jedna od najvažnijih karika je – obitelj. To potvrđuju i izjave Ante Kostelića-Gipsa o mukotrpnom usponu do zvijezda njegove kćeri Janice i sina Ivice. Svakako da u mlađim dobnim kategorijama razvoj sportaša ovisi o treneru i talentu djece, no u tom razdoblju važnu ili možda najvažniju ulogu ima obitelj. Bez podrške i često financijske potpore obitelji napredovanje sportaša izostaje, a postignuti rezultati ne ukazuju da se u tim osobama krije potencijal iz kojeg izrastaju vrhunski sportaši i osobe.

Na tom je tragu i Joško Vlašić, bivši desetobojac i državni rekorder, koji je napornim radom iznjedrio sjajnu skakačicu u vis, svoju kći Blanku Vlašić, osvajačicu mnogih svjetskih medalja, ali i sina Nikolu Vlašića uzdigao do hrvatskog nogometnog reprezentativca.

Poznate tenisačice Iva Majoli i Mirjana Lučić, plivačka rekorderka Mirna Jukić, nositelji brojnih odličja u samostrelu, brat i sestra Valentina i Domagoj Pelegrin, kao i mnogi drugi naši istaknuti sportaši izašli su iz obiteljskog sportskog “inkubatora”.

Svi oni nose i neke svoje posebnosti, jer uspjeh u sportu koji se financira iz obitelji, iz roditeljskog doma, otkidajući čak i od vlastitih usta, a posebno svjetskih uspjeh, vrijedan je svakog divljenja. A o tome najbolje svjedoče riječi našeg skijaškog velikana Ivice Kostelića.

“Moelltaler je bio naša baza u najtežim danima besparice od 1990. do 1996… Visoko gore na 3000 metara, u hotelu bez televizije, u sobama bez prozora, spavali smo na podu i jeli špek i luk za 50 šilinga dnevno”.

Sve te uspjehe od nule, taj hrvatski fenomen sportaša koji su “projekt” obitelji, komentirao je i naš poznati sociolog Dražen Lalić, koji kaže:

“Hrvatska je sportska i turistička zemlja. Po sportu smo najpoznatiji u inozemstvu. Mi smo sportska nacija. Mislim da je obitelj motor svega. Nama je obitelj amortizer siromaštva. Hrvatske obitelji su i modernisti i tradicionalisti u isto vrijeme. Ti naši sjajni sportaši koji su uspjeli jako su vezani uz obitelj. Zato su i uspjeli. To su prave vrijednosti. Recite mi tko je uvijek stajao iza naših uspješnih sportaša? Je li to možda bio neki minister, ili predsjednik Vlade? Nije. Ni država, ni itko drugi, osim obitelji.

Uspjesi hrvatskih sportaša? Zahvalimo njihovim obiteljima, trenerima, genetici i tradiciji.

Mi možda ulažemo u sport, ali nedovoljno, za razliku od drugih država. Pa pogledajte bizaran primjer. Mi nismo u stanju nogometni stadion izgraditi, a nakon svega što su Vatreni postigli u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

A na pitanje koliko je društvo zahvalno tim sportašima i obiteljima, Lalić odgovara:

“Sport je, očito je to, jedno područje koje jako zanima građane Hrvatske. Nema prezira prema uspješnim hrvatskim sportašima i njihovim obiteljima. Ti su ljudi pošteno zaradili svoj novac. Među običnim ljudima postoji poštovanje spram tih uspješnih obitelji. Poštuju ih i mediji. Pozitivne su to priče. Ljudi iz tih obitelji su “celebritiji”.

*Serijal je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti