HRVATSKE SPISATELJICE: Sonja Manojlović – Nemam ja poluga moći, vladam svojom mačkom, a i ona se opire

Sjajna pjesnikinja, Zagrepčanka Sonja Manojlović, objavila je svoju prvu knjigu kad joj je bilo samo 17 godina, odmah je dobila i značajnu nagradu, a od tada svojim nebrojenim knjigama poezije dodiruje same poetske vrhunce, kako u zemlji tako i u svijetu.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Poezija je vaše glavno oružje, dugo pišete, iza vas je velik broj objavljenih knjiga, mislite da ste već postigli svoj vrhunac ili još dalje tragate?

U svakoj sam knjizi postigla svoj vrhunac tog časa. Poštujem čitatelje, i  ne bih željela objavljivati nedovršene pjesme. Naravno, očekujem i da čitatelj sudjeluje svojim senzibilitetom, predznanjem i čitateljskom osobnošću u onome što bismo mogli u trenutnom nedostatku preciznijeg izraza nazvati “dovršavanjem pjesme”, ali to ne znači da ću pred njega mirno sasuti gomilu jezične šute i općih mjesta očekujući da on to umjesto mene prosijava.

Iz današnjeg trenutka, kada pogledate unatrag, kako ocjenjujete svoj početak?

Sve mi je bilo normalno –  zanimale su me knjige, zanimali su me ljudi – vrlo brzo sam otkrila zadovoljstvo u pisanju o ljudima.

Što se zapravo zbilo u vama da ste počeli pisati?

Nisam se bojala biti drugačijom. Prepoznala sam poredak svojih prioriteta. Znala sam od početka da mi je stalo do nečega što drugima ne mora biti jednako važno.

Koje su vas teme najviše okupirale i zašto? Postoje li neka posebna raspoloženja koja vas potiču na stvaranje?

Jedina moja tema su ljudi, naše tajne. Stalno sam u nekom poluraspoloženju, pa ponekad nešto od toga i bude.

Je li bilo teško probijati se i u čemu najteže?

Uopće ne bih to mogla nazvati probijanjem. Što sam napisala i objavila sa 15 i 16 godina, ušlo je u moju prvu knjigu objavljenu sa sedamnaest. Odmah potom dobila sam tada važnu nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” i odmah bila primljena u Društvo hrvatskih književnika. Sve mi je to bilo normalno. I željela bih da i drugima bude, ako ima pokrića, a ne da se moraju baviti kojekakvim zakulisnim paraknjiževnim igrama .

Ne čini li vam se da je i danas poezija na neki način u drugom planu kod čitatelja, pa i kod izdavača?

Ali poezija se i piše za one koji je hoće čitati, njih ne treba prisiljavati na to, čak mi se i sviđa ekskluzivitet poezije. To su naše igre, a izdavači imaju i dodatne.

Kako biste ocijenili sadašnji književni trenutak Hrvatske? Ima li dovoljno kvalietete, novih mladih pisaca i novih ideja?

Mislim da je opća pismenost mladih pjesnika značajno porasla, a ako i ne bude na kraju istaknutih pjesničkih osobnosti, bit će bar dobrih čitatelja. Hrvatska ima mnogo pjesnika i pjesnikinja, a nekolicina njih zaista su zanimljivi, i sve bolji iz knjige u knjigu.

Što biste rekli o odnosu društva, pa i same države prema kulturi u nas, posebno prema književnosti, prema piscima?

Sporedno je sve to za našu državu. A o stručnom i tankoćutnom odnosu prema književnosti i piscima najjasnije vam govore nekakvi  zahtjevi o samobodovanju…za koji cent, ne bi li knjiga ušla na listu “izvrsnih”, kao da ne postoje kritičari koji bi znali to procijeniti.

Što znači biti pjesnikinja u Hrvatskoj?

Kako god to shvatite. Što učinite od toga. Što izaberete – aktivizam ili lebdenje. Ponekad dovijanje, uz sporedne poslove koji su ustvari glavni u očima onih koji “boduju”.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

Ne bih rekla. Moj pokušaj prepun je uredničko – organizatorskih kompromisa.

Mnogo ste putovali, bili na prestižnim svjetskim festivalima poezije. Kakva su iskustva? Možete li usporediti odnos prema književnosti i piscima vani i kod nas?

Ovisi o čemu razgovaramo: o institucionalnom odnosu prema književnosti i piscima od zemlje do zemlje (recimo, Kina ili Rusija), ili o odnosu publike prema napr. pjesničkim festivalima – od tisuća prisutnih u Nikaragui ili Kolumbiji do šćućurenih grupica po raznim europskim knjižnicama, klubovima i kafićima. Itd. Ipak, internet i video-snimci polako mijenjaju cjelokupnu sliku.

Osvojili ste mnoge domaće i inozemne nagrade. Što vam one znače, postoji li najdraža?

Lijepo je dobiti nagradu na nekom pjesničkom festival samo zato što su pročitali ili čuli na licu mjesta vašu pjesmu, a ne zato što su iza vas nekakve interesne skupine. Nagrada kaže nagrađeniku: Ma što povremeno mislio i osjećao, ipak nisi početnik.

Jedna od najdražih, najdraža, svakako mi je Goranov vijenac – iako se on daje za životno djelo, i kao da se time kaže da je opus završen – budući da i dalje objavljujem nove  knjige, možda je to nagrada koja pokriva i budućnost…

Kako objašnjavate da su mediji uglavnom manje zainteresirani za pisce, da je osim u specijaliziranim časopisima teško naći književnu kritiku?

Imati medijski upotrebljivu priču nije baš specijalitet pisaca, a ni književna kritika sigurno nije ta vrsta priče. Šteta je znatna, a mjeri se gubljenjem orijentira i kriterija.

Što mislite o književnim kritičarima? Jesu li vas znali naljutiti, obeshrabriti?

Ne može vas nitko ni naljutiti, ni obeshrabriti ako dajete od sebe najbolje što možete tog časa. Mogu vas ne razumjeti, krivo shvatiti, pogrešno interpretirati, pa, što?! –  imaju pravo na svoju interpretaciju.

Volite li govoriti javno svoje stihove, ili vam je draže kada to radi netko drugi?

Za svaku riječ koju napišem tražim njezino nezamjenjivo mjesto, po ritmu i smislu, i nastojim to pročitati tako da se to čuje i shvati  pri slušanju. Neki to prepoznaju – drag mi je na primjer način na koji to prepoznaje Josipa Lisac kad pročita neku moju pjesmu na svojim koncertima, a pokazala je to savršeno razumijevanje ritma i smisla i na  promocijama mojih knjiga.

Kako uspostavljate komunikaciju sa svojim čitateljima?

Genetski. Dijelimo u različitim omjerima ono što nam je zajedničko. U to se uzdam. O tome pišem.

Kada, u koje vrijeme, najradije pišete. Zapisujete li ideje pa im se vraćate ili odmah radite na cjelovitoj pjesmi?

Ovo je ustvari prikriveno pitanje o onome što se nekad starinski zvalo inspiracijom. I to se s protokom godina mijenjalo. Nekad bih potrošila noć na doradu pjesme, a sada se pjesmama vraćam mjesecima.

Što radite kada ne pišete, kada niste vezani uz svoje ili tuđe knjige?

Moji su interesi raznoliki, vezani uz ljude, putovanja, životinje, filmove, izložbe – sve je građa, u nadi da se neće na kraju pokazati kao šuta.

Negdje sam pročitao da pripadate najmoćnijim ženama hrvatske kulture. Osjećate li se tako i u čemu je ta moć?

Nemam ja nikakvih poluga moći, osim ideja. Vladam samo svojom mačkom, a i ona se opire.

Sa svojim silnim iskustvom, što biste poručili mladima koji su već zakoračili ili žele u svijet pjesnikinja i pjesnika?

Čemu davati savjete paušalno? – pa i sami znaju da treba živjeti, ćitati, težiti savršenstvu, ma kako to pretenciozno zvučalo.