HRVATSKE SPISATELJICE: Sara Kopeczky – Dobar pisac mora staviti u prvi plan kvalitetu, iznad vlastitog ega

Pisanje jest u centru mog profesionalnog i privatnog svijeta, ali ne živim isključivo od pisanja knjiga… Ja sam oduvijek bila tip osobe kojoj je važnije raditi ono što voli, čak i pod cijenu manje zarade, nego raditi nešto što me ne ispunjava i zarađivati više. Sve ovisi o time što je kome važno, kaže naša sugovornica Sara Kopeczky, mlada spisateljica koja je već svojim prvim knjigama uspjela pobuditi veliko zanimanje čitateljstva i javnosti. 

Razgovarala: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mladi ste, a već je nekoliko uspješnih knjiga iza vas. Ali, aktivno ste se bavili pisanjem i deset godina prije objave prve knjige. Što ste pisali?

Za deveti rođendan sam dobila bilježnicu. Bila je ružičasta i šljokičasta i sve što je jedna curica odrastajući u devedesetima mogla poželjeti. „Tu možeš pisati svoje priče“, rekla mi je prijateljica. Prokužili su me. Velikim tiskanim slovima napisala sam naslov: “Tajni dnevnik Sare K.“ ”Vidi, mama, ovo je moj tajni dnevnik koji nikako ne smiješ čitati, a nalazit će se na tajnom mjestu u prvoj polici pored mog kreveta, vidi”, rekla sam i obavila demonstraciju. Mama je kimnula i obećala da ga neće dirati. Na moju veliku žalost, održala je obećanje. Pokušala sam je navesti da se oda, da slučajno spomene nešto što je mogla saznati samo čitanjem mog dnevnika, ali nikako. Bila sam toliko frustrirana da sam počela ostavljati svoj dnevnik posred kreveta, otvoren na najsočnije stranice (o mojoj aktualnoj simpatiji), ali nitko se nije upecao. Odustala sam. U čemu je poanta pisanja tajnog dnevnika ako ga nitko niti ne pokušava pročitati?

U teenagerskom dobu pisala sam fanfiction na moje omiljene knjige i serije, uglavnom SF i fantasy žanra: Doctor Who, Star Trek, LOTR, Harry Potter itd.

Na početku faksa upisala sam radionicu kreativnog pisanja koju je vodila prof. Irena Delonga Nešić i počela pisati prve stvarnosne priče. Naučila sam da je pisanje uređivanje i da je priča bez konflikta dosadna. Isprva sam mislila da to znači dramatičnost, pa je na mojim prvim stranicama pomrlo dosta nedužnih likova. Ljudi (uža rodbina i prijatelji kojima je bilo teško reći ‘ne’ su čitali moje priče i o njima imali puno mišljenja. “Zašto ne pišeš o nečemu ljepšem? Možda o cvijeću i životinjama. Kod tebe stalno neki crnjaci”, govorili su. Iz toga sam naučila dvije vrijedne lekcije o pisanju: Ipak ne pišemo isključivo za sebe, već (i) za čitatelje. Priče ne žive u ladicama. Nikad ne možemo svima udovoljiti, i to je sasvim okej. Postala sam malo suptilnija. Pretpostavljam da je to prirodan proces odrastanja i sazrijevanja, koji se pretočio i na moje pisanje.

Kada se dogodio i kako onaj “klik”, znak da ćete se baviti pisanjem?

Iako sam pisala oduvijek, tek sam objavom svoje prve knjige počela sebe doživljavati kao pisca. Jednom kad sam vidjela svoje ime na koricama, sve je sjelo na svoje mjesto. Nastavila sam pisati i danas ne mogu zamisliti da prestanem.

Ljudima nije baš previše jasno što se sve događa kada se rađa nova knjiga. Kako biste vi to opisali?

Sve počne s idejom, odnosno okidačem za priču. Ugledate zanimljiv detalj, čujete djelić razgovora, i počnete razmišljati: što bi bilo kad…? Znatiželja i upornost ključne su osobine pisca. Pisac mora biti zainteresiran za svijet i ne dozvoliti da prema njemu postane ravnodušan. Spajanjem stvarnosti i mašte i unošenjem svoje perspektive u cijelu priču rađa se prvi obris potencijalne knjige. Nakon toga slijedi faza zapisivanja ideja, odnosno prvog drafta priče. Taj dio se piše brzo i njegova jedina zadaća je da postoji. Perfekcionizam je najveći neprijatelj prvih verzija knjiga. Jednom kad smo napisali prvu verziju, počinje urednički proces. Kažu da je uređivanje knjige proces u kojem pisac zavarava čitatelje da je cijelo vrijeme znao što radi. Urednički rad dugotrajan je proces. Prvo idu veće, strukturalne izmjene, a onda se prelazi na fine radove, poput izmjena na razini rečenice itd. Kad smo napravili sve što možemo sami, na scenu stupaju čitatelji, odnosno pouzdani alfa i beta čitatelji koji će nam dati svoje viđenje teksta. Ovisno o njihovim komentarima, opet uređujemo tekst. Nakon toga radimo s profesionalnim urednikom, ako imamo tu sreću i već smo našli izdavača, ili tražimo izdavača, odnosno odlučujemo na koji način ćemo podijeliti našu knjigu sa svijetom. Konačna faza jest prijelom teksta i biranje naslovnice knjige. Nakon toga knjiga ide u tisak. Pisac, koji je cijelo vrijeme plesao na razmeđu “ovo je genijalno” i “ovo je smeće” i pročitao svoju knjigu toliko puta da mu se čini da je zna napamet, napokon može odahnuti. Barem do iduće ideje. Ili predstavljanja knjige 🙂

Pročitao sam kako vam je majka umjetnica, harfistica, da ste uz nju proučili i naučili što sve stoji iza premijere, da je to – proces. Jeste li taj proces primijenili i u svom spisateljskom radu?

Dolazim iz umjetničke obitelji: majka je profesionalna harfistica, a otac pijanist i skladatelj. Umjetnika ima i u prethodnoj generaciji: djed je bio priznati mađarski pisac, novinar i humorist, a baka se bavila slikanjem i bila je u stanju po sjećanju naslikati izrazito vjernu reprodukciju slika koje bi vidjela u muzeju. Drugi djed također se bavio pisanjem poezije, a baka je bila strastvena čitateljica. Njen djed se, između ostalog, bavio i glumom… Moglo bi se reći da, na koju god stranu pogledam u svom obiteljskom stablu, sve je puno umjetnika, posebno glazbenika i pisaca.

Najveći utjecaj na mene je imala majka, harfistica. Od malena sam puno vremena provodila u kazalištu, slušajući koncerte, probe i premijere, i fascinirao me umjetnički proces. Većina gledatelja nije svjesna rada i truda koji stoji iza svake predstave. Umjetnici su poput labuda: svi vide samo kako lijepo izgleda rezultat, a nitko ne vidi noge koje bjesomučno rade ispod površine. Lako je mistificirati umjetnost. Misliti da je to nešto što dolazi samo, bez ikakvog truda. Ja sam od malih nogu bila vrlo svjesna da to nije baš tako, i vjerujem da je to uvelike utjecalo na moj stav prema pisanju, odnosno moju predanost radu na tekstu.

Osim talenta, koji mora postojati, što je sve potrebno izbrusiti da bi netko bio dobar književnik?

Volim reći da je najvažniji talent ljubav prema pisanju, odnosno, da biste uložili vrijeme i trud koji su potrebni da biste u nečemu postali dobri ili odlični, prvo morate to voljeti. Osim toga, dobar pisac treba biti znatiželjan, uporan, skroman i uvijek stavljati kvalitetu svog teksta na prvo mjesto, a svakako iznad vlastitog ega.

Koliko vam znači pisanje, jesu li to trenuci radosti i sreće? Koji vas osjećaji vode kada pišete?

Kad pišem, osjećam istovremeno mir i uzbuđenje. Mir, jer znam da radim upravo ono što trebam raditi, jer pisanje je jedna od rijetkih stvari za koje, kad se njime bavim, ne osjećam da trebam raditi išta drugo, a uzbuđenje, jer svakim kreativnim procesom nastaju novi svjetovi i to je uzbudljivi proces.

Je li vam teško kada u svojoj prozi, kao u knjizi “Više ne znam tko si”, slikate likove u svijetu besmisla i prolaznosti života, kada pišete o otuđenosti i raznim, ponekad dramatičnim, međuljudskim odnosima?

Tu se pozivam na onu, “čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano”, mislim da bi bilo besmisleno praviti se da teški osjećaji nisu dio ljudskog iskustva, a ako pisac želi biti uvjerljiv i zanimljiv, ne treba bježati od neugodnijih osjećaja na spektru. Iako ne bih rekla da slikam likove u svijetu besmisla – vjerujem da je njihov smisao izvire upravo iz te prolaznosti i svakodnevice, odnosno da samim svojim izborima i borbom moji likovi svojim životima daju smisao, čak i kada je to teško. Nešto kao Camusov Mir o Sizifu – spoznaja apsurnosti svijeta donosi prihvaćanje i slobodu koja nam je potrebna da nađemo radost.

Koliko ta proza korespondira sa stvarnim životom u Hrvatskoj?

“Naravno, ovo se događa u tvojoj glavi, Harry, ali zašto to mora značiti da to nije stvarno?”, rekao je Albus Dumbledore Harryju. Vjerujem da je dobro napisana fikcija stvarnija od “stvarnog života” (što god to značilo ovih dana). Iako nijedna priča nije prepisana iz stvarnosti, sve one nose neke stvarnosne elemente. Ono što fikciju čini teškom jest što, za razliku od svakodnevice, mora imati smisla. Uloga pisca jest da prenese emocionalnu istinu priče, a ne faktičku, i da izbacivanjem viškova (i dodavanjem potrebnih elemenata) osmisli priču koja djeluje uvjerljivije i stvarnije od nečega što se možda zaista i dogodilo.

Zašto ste se odlučili za naslov “Više ne znam tko si”? Možemo li, nakon što pročitamo knjigu, reći i sami sebi – stvarno ne znam tko sam?

“Više ne znam tko si”, rečenica je koju likovi u mnogim pričama izgovore ili pomisle, ili se barem to iščitava iz njihovih radnji. Zbirka je to koja prati pojedince do njihovih prijelomnih trenutaka, koji često, u životu i fikciji, prate odbacivanje dosadašnjeg identiteta i rađanje novog, ili barem prihvaćanje onog autentičnog što je odavno bilo u nama, ali smo to navikli odbacivati. Vjerujem da su se mnogi ljudi nekada u životu, zbog različitih okolnosti, našli u situaciji u kojoj “više ne znaju tko su”, bilo da se radi o prekidu odnosa, poslova, selidbi itd. Kad se dogode promjene, bilo ugodne bilo neugodne, one nas prisile na preispitivanje dosadašnjih obrazaca i tu je velika prilika za osobni rast i razvoj.

Pišete i poeziju. Objavili ste knjigu “Kamen, školjka, papir”. Je li to iskorak iz proze, ili namjeravate i dalje povremeno biti i pjesnikinja?

Jako mi se sviđa kako ovo zvuči, odnosno ideja da budem povremena pjesnikinja. Mislim da bih se mogla poistovjetiti s ovime. Čak i ako ne budem pisala poeziju 🙂 Šalu na stranu, imam još nekoliko neobjavljenih pjesničkih rukopisa i nadam se da ću ih u budućnosti i objaviti.

Gdje se lakše pronalazite, u pjesmi ili prozi?

Pravo pitanje nije gdje se lakše nalazim, već gdje se lakše gubim, odnosno puštam u igru kreacije 🙂 A to ovisi od projekta do projekta. Neke ideje su pjesme, a neke su proze. Obično mi je vrlo jasno što treba biti pjesma, što priča, što roman a što drama. Vjerujem da to dođe s iskustvom.

Pišete i drame. Kako ste se odlučili na taj način izražavanja, nakon proze i poezije?

Urednici mojih proznih tekstova više puta su isticali da je u mojim pričama vidljiv snažan osjećaj za dramaturgiju. Volim minimalizam, jasan i pročišćen izričaj i scene s dijalozima, tako da mi nije bilo teško “prebaciti” se u dramski format, iako dok nisam upisala radionicu pisanja drame kod Tomislava Zajeca, iz čiste znatiželje, nikada nisam planirala pisati drame. Pod njegovim vodstvom, inspirirana jednom od priča iz “Više ne znam tko si”, napisala sam novu priču u dramskom obliku, “Ona moja”. S obzirom da mi je to bila prva drama u životu, osjećala sam se vrlo počašćenom i zahvalnom što je drama pohvaljena na ovogodišnjem natječaju Marina Držića za najbolju dramu.

Vaša knjiga “Priče iz Drugozemske” namijenjena je djeci. Jeste li i sebe tražili u toj knjizi? Odakle inspiracija?

„Priče iz Drugozemske“ moja je prva knjiga za djecu, objavljena prošle godine. Radi se o zbirci priča fantasy tematike namijenjenoj djeci nižih razreda osnovne škole, ali je mogu čitati i stariji. U svakom kutku Drugozemske skriva se nova priča: od Maštograda na sjeveru, preko Grada zaboravljenih stvari, sve do Grada vječnog sunca na jugu. Junaci priča raznoliki su kao i njihove pustolovine. Ova knjiga ima posebno mjesto u mom srcu iz više razloga: sjećam se s kolikim guštom sam ja u tom uzrastu čitala slične knjige i koliki je to utjecaj imalo na moj životni put. Također mi je važna zbog malih čitatelja: prve priče čitala sam djeci svojih prijatelja i članova obitelji, a zatim i djeci u bolnici KBC-a u sklopu projekta „Tete i barbe pričalice“. Vjerujem u ljekovitu moć pisanja i kreativnosti općenito, a vjerujem i da su djeca najiskreniji kritičari. Upravo me je pozitivna kritika djece najviše ohrabrila da knjigu i dovršim i odlučim objaviti, a i dan danas mi je od svih nagrada najdragocjenije kad mi neki roditelj kaže da mu je dijete, primjerice, ostalo duže budno jer je čitalo moju knjigu.

Zapisujete li ideje, detalje, neke slike, poneki stih, ili naprosto sjednete i pišete?

Zapisujem svašta, najčešće u bilješke u mobitelu, pa ih onda kasnije sređujem. Ali ništa bez “sjedanja i pisanja”. Možemo imati najbolje ideje na svijetu, ali ako ih ne materijaliziramo na papiru i pretvorimo u priče, nitko nikada neće saznati za njih.

Volite glazbu, majka vam je glazbenica, i vi ste svirali violinu… Ima li vaš spisateljski rad dodira s glazbom?

U osnovnoj i srednjoj školi svirala sam violinu, i iako sam išla na natjecanja i ostvarivala dobre rezultate, oduvijek sam osjećala da su moj put ipak riječi i književnost, a ne glazba. Nešto sam morala presjeći. U životu možemo sve što zaista želimo, ali ne možemo sve odjednom, a meni glazba ipak nije bila profesionalni prioritet. Violinu danas sviram za sebe i bliske ljude. U nedavnom projektu sam po prvi put spojila svoju ljubav prema glazbi i pisanju i napisala pjesmu “Moja si bura” za klapu Sveti Florijan. Pjesma se snima i premijerno izvodi ovo ljeto na Kaštelanskom điru.

Profesorica ste, ali živite kao spisateljica. Što znači biti spisateljica u Hrvatskoj? Može li se od toga živjeti?

Pisanje jest u centru mog profesionalnog i privatnog svijeta, ali ne živim isključivo od pisanja knjiga: također se bavim uređivanjem, kreativnim marketingom i držanjem različitih radionica. Od čega se i kako može ili ne može živjeti ovisi o osobnim prioritetima: ja sam oduvijek bila tip osobe kojoj je važnije raditi ono što voli, čak i pod cijenu manje zarade, nego raditi nešto što me ne ispunjava i zarađivati više. Sve ovisi o time što je kome važno.

Kada je riječ o kolegama piscima, jesu li žene u nas s njima ravnopravne, ili vidite na tom planu probleme?

Mislim da Split (pa i Hrvatska općenito) obiluje mladim autoricama koje ne zaostaju za svojim muškim kolegama po pitanju književnih nagrada, tako da osobno ne vidim neke velike probleme na tom planu. Vjerujem da dobra knjiga nađe svoj put bez obzira je li je napisao autor, ili autorica.

Je li mladom čovjeku težak put do izdavača?

Nije ako ima dobru knjigu 🙂 Šalim se, sve je uvijek kombinacija upornosti, rada i malo sreće. Ono što je dobro jest što kod nas postoje mnogi književni natječaji namijenjeni prije svega mladim autorima, što je odlična prilika za mlade koji su još izvan književnog svijeta. Osim natječaja, danas postoje i različite opcije za objavljivanje knjige, bilo da se radi o e-izdanjima ili vlastitoj nakladi, puno je opcija, svaka ima svoje prednosti i nedostatke, ovisno o individualnim ciljevima.

Vrlo ste aktivni u književnim radionicama. Što biste poručili mladima koji bi se željeli ostvariti u književnosti?

Mladima bih poručila da ne odustaju i da nauče primate kritiku. Dobar pisac mora biti dovoljno skroman da stavi dobrobit svoje knjige iznad vlastitog ega. To je jedna od ključnih vještina koje se uče na književnim radionicama. Pazite, čitanje svog teksta, nečega što ste vi stvorili, ispred nepoznatih ljudi, za mnoge je jedan od strašnijih trenutaka u životu. Tad ste ogoljeni. Da ne govorimo tek o tome da drugi ljudi često imaju puno toga za reći o tome što nije u redu s vašim tekstom! Jedino pisac koji nauči slušati kritiku, izvagnuti je i odlučiti što je usvojiti, a što možda ipak neće, i spreman je raditi na tekstu dok on ne postane najbolji što može biti, je pisac pred kojim stoje velike stvari.
S polaznicima različitih književnih radionica koje smo vodile Ružica Gašperov i ja oformile smo književni klub “Pisci za pisce”, a nedavno i istoimenu udrugu, čiji je cilj upravo promoviranje kulture pisanja i književnosti.

Što sada radite? Što možemo očekivati u skoroj budućnosti?

Trenutno se, iskreno, više bavim tuđim rukopisima nego svojim, ali nadam se da ću u skoroj budućnosti završiti roman na kojem već duže vrijeme radim, a u planu je i nova zbirka priča.

Od novih projekata izdvojila bih i priručnik kreativnog pisanja, koji sam napisala zajedno s Ružicom Gašperov i Lucom Kozinom, a čije se objavljivanje također uskoro očekuje.