HRVATSKE SPISATELJICE: Sanja Pilić – miljenica mladih koju knjige vole

Dugo bi nam trebalo da pobrojimo sve knjige koje je do sada napisala Sanja Pilić, istaknuta hrvatska spisateljica, svakako jedna od najčitanijih i najnagrađivanijih, koja je sjajno prihvaćena među mladima.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sanja je vedra osoba, voli slobodu i šalu, pa kad ju pitate što bi valjalo učiniti da se ljude potakne da više čitaju, kaže da bi se to možda dogodilo kad bi se uz svaku pročitanu knjigu dobilo pet kilograma najfinijeg praška za rublje! Kaže kako malo žena živi samo od pisanja, kao i da je im je lakše dok im neki muškarac sa statusom čuva leđa.

Ništa čudno da netko tko se zove Sanja kao mala sanja i što će biti kada odraste. Rekoste kao i mnoge djevojčice – glumica i pjevačica. A onda krenete kao fotografkinja?

Da. Gledala sam film Blow-Up i poželjela postati fotografkinja. Pomislila sam kako se s fotografijom puno toga može otkriti. A već prije sam počela fotografirati sa smiješnim malim foto-aparatom “Smena”. Rado sam odlazila I kod fotografkinje Nikić koja je imala fotografsku radnju u Trnskom gdje sam stanovala s mamom. Upisala sam se u Primijenjenu i voljela sam fotografirati ljude. Odlazila bih na tržnicu i fotografirala kumice, starice, kupce. Često bih kasnije izradila te fotografije i onda im odnijela. Ipak, kasnije sam se predomislila, ha, ha… Ustvari, nisam imala svoj laboratorij, a izrada fotografija u kupaonici me iscrpljivala… Uostalom to je tada bio puno više muški posao. I onda sam se počela baviti crtanim filmom, točnije trik snimanjem.

Dolazite iz obitelji poznatih književnica – prabaka Zofka Kveder, a majka Sunčana Škrinjarić. Je li vas to na neki način odredilo da izaberete pisanje?

Vjerojatno da. Iako mislim da pisanje ima najviše veze s osjećajem nepripadanja, usamljenosti. Barem u početku. Naravno, bila sam okružena knjigama, družila sam se s pjesnicima, razgovaralo se o književnosti, živjela sam u začaranom svijetu u kojem baš i nije bilo drugih tema osim umjetnosti.

Kako ste zapravo počeli? I je li majka pregledavala prve radove?

Počela sam povremeno pisati priče za odrasle. Tada su postojali mnogi književni časopisi i onda bi one tamo bile objavljene. Mami nisam davala priče na čitanje: ni sada svoje tekstove ne dajem nikome osim uredniku. To baš i nije dobra navika, ali nekako mi se ne gnjavi ljude unaprijed.

Krenuli ste s pripovijetkama, a prva knjiga bila je zbirka od tridesetak kratkih priča pod nazivom “Ah, ludnica”. Zašto ludnica?

Knjiga je naslovljena po priči “Ah, ludnica” koja je 1981. godine dobila drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču. Radi se o ženi koja odlazi u psihijatrijsku bolnicu, u Raj za luđake. Iako uopće nije sigurno nalaze li se luđaci izvan ili iza bolničkih vrata. U jednom trenutku počinje rat i naša junakinja se pokriva bijelom plahtom i ostaje u svojoj sobi. Danas “ludnica” u žargonu označava nešto dobro, ludo, zabavno. Moje priče u toj knjizi su uglavnom sumorne i bave se ljudima koji se ne snalaze u životu

Pisali ste za odrasle, ali ipak mnogo više za djecu. Što je po vama teže, odgovornije?

Ne znam što je teže, vjerojatno pisanje romana za odrasle, pogotovo ako se u njemu obrađuje neko dulje razdoblje, ima puno likova, zapleta i slično. Ipak, odgovornije je pisati za djecu jer ona još nemaju razvijenu osobnost, svijest, pa se trudim da su mi romani, kao i glavni junaci uglavnom pozitivni, konstruktivni, duhoviti, a rečenice pitke, elastične, u nekom zgodnom ritmu… Pokušavam im razviti suosjećanje prema drugima, ali i podučiti raznim vrijednostima, pa sve to nekako zapetljam u zgodnu priču koja se lako čita.

Otkud ta silna ljubav prema djeci, ta privrženost i razumijevanje za djecu, kojoj ste podarili velik broj rado čitanih knjiga?

Nemam pojma, možda i zato što je jedan dio mene ostao i dalje dijete, pogotovo onaj koji vjeruje u čuda i nada se čudu. U životu su mi se nekoliko puta dogodila čuda, ali prava. Osim toga imam zgodnu odraslu i duhovitu djecu, i četvero unučadi, a svi su super. I ovi već veliki i oni mali. Zatim na susretima sa školskom djecom često mi prilaze klinci, pogotovo manji pa žele da se grlimo. Jednostavno su dražesni, svaki na svoj način.

Objavili ste mnoge knjige, biste li ih bili u stanju nabrojiti?

Bih, ali bi potrajalo dok se sjetim. Međutim na Wikipediji sve piše. Google mi je vrlo dobar prijatelj, ha, ha…

Često ste na gostovanjima pred djecom. Je li vam draže kada sami čitate svoja djela ili kada to čini netko drugi?

Zapravo, volim sama čitati svoja djela. Ali također volim kada djeca zajedno s učiteljicom pripreme kakav igrokaz po mojim pričama. Ili se pretvore u voditelje pa mi postavljaju pitanja. Obično se radi o djeci koja su članovi novinarskih grupa. To im je dobra prilika za nešto naučiti, a takvi nastupi su zanimljiviji i gledateljima.

Kako pronalazite teme i u čemu kada pišete osjećate svoju najveću snagu?

Teme pronalazim svuda uokolo sebe, u svakidašnjici. A najveću snagu dobivam kada živim u miru i sigurnosti, a još je dan sunčan i topao. Volim kada se ništa posebno ne događa i kada su moji najmiliji sretni i zdravi. To me nadahnjuje. Duhoviti ljudi također.

Kada danas pogledate iza sebe, što biste posebno istaknuli u svom književnom radu?

Sposobnost komunikacije s mladim čitateljima koja već traje tridesetak godina. Nije to mala stvar, ha, ha… Morala sam im se prilagođavati, a opet sačuvati svoj stil… Neprestano se apdejtati i stalno dodavati nove aplikacije u svoj um da bih ostala svježa i njima bliska…

Neka vaša djela saživjela su i u kazalištu koje volite. Što vam znači taj novi i drukčiji kontakt s djecom?

Kazališna predstava, ako je dobra, pravi je blagoslov. Drukčiji pogled na tekst, oživljavanje likova me uvijek razveseli, a i djeca mogu usporediti roman s predstavom. Kazalište je drugi medij i volim kada su u mogućnosti vidjeti tu razliku. Bila sam nekoliko puta incognito u kazalištu, jer me zanimalo koji im se dijelovi u predstavi najviše sviđaju.

Možete li reći što je za vas vrhunac koji ste do sada dosegnuli?

Za mene je vrhunac to što sam doživjela ove godine i prevalila mnoge nedaće za koje nitko ne zna, da imam zgodnu obitelj i da se još nisam pretvorila u namrgođenu rospiju. To prvo. A onda, naravno, dolazi i pisanje na red, gomila knjiga i nagrada koje sam dobila. Vrlo me je obradovala kandidatura za Andersenovu nagradu za 2024 god., jer je i sama nominacija veliko priznanje.

Kako ocjenjujete žene spisateljice u muškoj konkurenciji? Osjećate li se koji put neravnopravnom?

Ženama je jednostavno život teži nego muškarcima i to je tako. Ne zamaram si glavu s tim. Ne osjećam se neravnopravnom jer sam sama izabrala način na koji ću živjeti. Volim slobodu i ne pripadanje ikakvim društvima, klanovima, svjetonazorima, grupacijama, partijama i slično, iako bi bilo zgodno imati svoje pleme. Praktično je. Dečki su puno organiziraniji. A organiziranost donosi rezultate na svim poljima.

Žena spisateljica u Hrvatskoj? Blagodati i muke?

Na svu sreću malo ih je koje žive samo od pisanja. Tako da obično imaju redovne prihode od zanimanja s kojim se bave. A i autoritet, ako su npr. profesorice. Kad su generacijski povezane s muškom braćom, onda obično imaju i njihovu potporu. U svakom slučaju im je lakše dok im neki muškarac sa statusom čuva leđa. Bio on brat, otac ili suprug. Ali, inače, nije im lako. Ipak sve uživaju pišući. Barem one koje ja poznajem. A to je blagodat.

Kako ocjenjujete ukupno književni trenutak Hrvatske? A kako stanje u svijetu hrvatske kulture?

Kompleksno pitanje. U svakom slučaju imamo puno dobrih pisaca svih vrsta. Na žalost, pišemo na malom jeziku, prijevodi su skupi, komplicirani,  nismo prepoznatljivi u inozemstvu, pa se onda može reći da u našoj maloj bari ima dosta lijepih i dobrih riba, ali teško će one uspjeti baru zamijeniti jezerom, ili čak morem. Što se ostalih grana umjetnosti tiče uvijek se nađe odličnih izložbi, dokumentaraca, kazališnih predstava ali hrvatski film je i dalje, uglavnom, negledljiv kao i domaće serije. Nekoć sam pratila seriju “Odmori se, zaslužio si” i moram priznati da mi nedostaje.

Često se govori i piše kako je kulture uopće premalo u medijima. Jesu li po vama i književnici zapostavljeni?

Na svu sreću imamo Hrt 3, program koji rado gledam i tamo ima dosta emisija iz kulture. U dnevnom tisku je baš i nema, a ni na portalima, iako bih rado čitala intervjue s književnicima i ostalim umjetnicima koji djeluju u Hrvatskoj. Obično subotom i nedjeljom čitam Jutarnji list i Večernji list jer tada ima zanimljivih članaka iz kulturnog miljea. Književnici su zapostavljeni, u odnosu na slavnija zanimanja kao što je redatelj npr. Ali to je tako.

Što mislite da bi valjalo učiniti kako bi ljudi više čitali?

Važno je okruženje. Kada bi se čitanje generalno više cijenilo, više bi se i čitalo. Zato smatram da su učitelji i nastavnici najvažniji stvaratelji novih mladih čitatelja. I mediji bi tome doprinijeli u svojim tiskovinama. Mislim da i razna kviz druženja potiču na čitanje, zatim neke igre, glumačka društva. Ne znam, ha, ha. Možda da se uz svaku pročitanu knjigu dobije pet kilograma najfinijeg praška za rublje?

Kada, u koje vrijeme najradije pišete? Postoji li neki posebni ritual uoči početka ili nastajanja novog djela?

Ne postoji ritual. Ali volim biti dobre volje, kad je sunčano i kada je sve u redu. Pišem preko dana. Obično u krevetu, u poluležećem stavu, s laptopom na presavijenim nogama, u totalno nezdravom položaju. Glava na jastuku. S vremenom se ukočim…

Što biste poručili mladima koji pokušavaju zakoračiti u svijet književnosti kao autori?

Preporučila bih im da izaberu neko bolje zanimanje, ha, ha… Ali ako su baš zapeli, e onda neka pišu, objavljuju, puno čitaju, pronađu svoj stil, nadahnjuju se svime čime stignu, neka pišu o onome što poznaju, što im je blisko…

I za kraj, ostaje li dovoljno vremena za obitelj, za još neki hobi?

Naravno. Imam preslatku obitelj, živimo blizu jedni drugih, svi članovi se također bave umjetnošću, ne gnjavimo se međusobno, svi smo za sada zdravi i zdrave pameti. To je najvažnije. Hobi su mi pijenje kava, druženje s prijateljima, putovanja, kazalište, gledanje filmova, čitanje i zaboravljanje onoga što sam pogledala i pročitala… To u zadnje vrijeme.