HRVATSKE SPISATELJICE: Ružica Martinović Vlahović – Sve se više piše, a od pisanja sve manje se može živjeti

Književnost me slijedila kao neka životna sjena, dok me nije sustigla i prisilila da joj se okrenem, pogledam u lice i prihvatim je; dapače da se sprijateljim s njom. U početku prisutna samo po rubovima mojega profesionalna i društvena života, postupno me je tijekom proteklih dvadeset i pet godina sve više zaokupljala, a nakon što je liječnica morala u mirovinu, zaposjela je sav njezin prostor.

Riječi su to Ružice Martinović Vlahović, liječnice i književnice iz Slavonskog Broda, koja uz dugogodišnji književni rad, za koji je višestruko nagrađivana, objavljuje i stručnu kao i popularno znanstvenu literaturu iz područja medicine i bioetike.

Razgovarala: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Oni koji vas predstavljaju često kažu – pjesnikinja, prozaistica, esejistica i liječnica. Kako se dogodilo da liječnica zakorači u svijet književnosti?

Gledajući sada unatrag, čini mi se kako nisam imala baš puno izbora – kao da mi je bilo suđeno. Potreba za pisanjem neprestano je nadirala i vraćala se uporno, sve intenzivnije i na mahove, a ja sam uvjeravala samu sebe kako to nije za mene: niti ja trebam pisanje uz tolike obaveze koje sam imala, a pogotovu književnost ne treba mene pokraj tolikih drugih koji već to rade puno uspješnije i bolje od mene. No unatoč tome, pjesme i zapisi curili su neprestano u rukopise razasute po papirima i bilježnicama, a ponajviše u dnevnike koji su mi tada često  kompenzirali spisateljsku prazninu.

Književnost me slijedila kao neka životna sjena, dok me nije sustigla i prisilila da joj se okrenem, pogledam u lice i prihvatim je; dapače da se  sprijateljim s njom. U početku prisutna samo po rubovima mojega profesionalna i društvena života, postupno me je tijekom proteklih dvadeset i pet godina sve više zaokupljala, a nakon što je liječnica morala u mirovinu, zaposjela je sav njezin prostor.

Ali, još prije nego spisateljica i liječnica bila sam dobra čitateljica. Oduvijek sam imala afinitet za literaturu i knjige, voljela sam lektiru. A da umijem i sama literarno promišljati, osjetila sam već kao maturantica i studentica. Kažu, pisanje je jako samotan posao. Ali nisi u tome sam! – meni je riječ uvijek bila dobro društvo – stalno je stajala uz mene kao vjeran i dobar prijatelj.

Najprije ste se javili poezijom još kao mlada djevojka. Što vam je bio poticaj?

Bila su to, pretpostavljam, dva jaka životna iskustva: Prvo, dolazak na školovanje u Zagreb početkom sedamdesetih i drugo, dvadesetak godina kasnije, Domovinski rat kojega sam doživjela relativno izbliza. Naime Slavonski Brod bio je mjesecima svakodnevno gađan projektilima: granatama, raketama, bombama. A trebalo je ići na posao i obavljati sve ostalo.

Pjesme sam počela pisati dolaskom u Zagreb, pri kraju gimnazije.  Pretpostavljam kako je više uzroka tome. Promjenom sredine iz ruralne u urbanu, s mediteranskog juga na kontinent, iz bliskosti zavičaja u otuđenost velikog grada – u tom srazu nastao je procijep koji sam emocionalno mogla premostiti samo poezijom.  Usto, bila sam opčinjena i ljepotom Zagreba, kulturnom i nacionalnom poviješću naše hrvatske metropole kao i tolikih rodoljuba i velikana Duha, pa i samim ulicama i fasadama, ljubičastim zagrebačkim večerima Šimićeva, Vidrićeva i Matoševa grada.

Prva objavljena pjesma bila je Psalam ili Tvoj Duh me obavija 1974. u studentskom biltenu Jordan, koja je ubrzo potom i uglazbljena. Po njoj sam puno kasnije, kada sam ponovo propisala ovdje na ratnoj granici,  naslovila i svoju prvu zbirku pjesama, nastalu u poslijeratnom razdoblju, a objavljenu 1998. Potom su uslijedile i ostale autorske knjige poezije i proze, njih do sada četrnaest.

Kada je o poeziji riječ nit vodilja vam je često kršćanska misao da biste nakon dužeg rada objavili i zbirku “Nasmijane zvijezde” s isključivo sakralnom tematikom, jer knjiga je posvećena Majci Božjoj. Kako se rađala ta zbirka? Koje ste poruke željeli poslati?

Ideja o toj knjizi postojala je dulje vrijeme i pjesme sabrane u zbirci nastajale su kroz dulje razdoblje. U njima je pjesnički izraz prožet intimnim vjerskim doživljajem kojim se željelo iskazati hvalu te izreći bliskost i nježnost između Bogorodice i njezina sina; između nje i nas ljudi.

Prije desetak godina objavila sam sličnu knjigu Vrata Božića također sakralne tematike, a za obje knjige činilo  mi se kako su  ostvarenje jednog željenog sna. Ustvari, svaka knjiga jedan je takav san i njegovo ostvarenje, u početku nedostižna i daleka, potom sve bliža dok se konačno ne probudi i oživi pred tvojim očima. Ali na žalost, nova knjiga jako brzo ostari i nekako padne u zaborav.

Pjesme posvećene Majci Božjoj nisu ništa neobično. Marijanska lirika nije rijetkost i ima svoj kontinuitet kroz povijest. Hrvatska marijanska pjesma nastajala je dvojako, rekla bih, kao pučka pobožnost i autorska umjetnička pjesma. Kao pučka pobožnost javlja se već u 14. st. (Šibenska molitva). Pa i božićne pjesme nastaju u 14. stoljeću kao što je ona, svima nama od djetinjstva poznata, U se vrime godišća koja je uvrštena u pavlinsku pjesmaricu Cythara octochorda, nastalu početkom 18. st. Sve božićne pjesme ustvari su i marijanske, što sam i sama iskusila.

A autorsku umjetničku pjesmu možemo pratiti od Marka Marulića u 15. i 16. st. (Divici Mariji, Molitva suprotiva Turkom, itd), pa kroz renesansu, ponajviše kod dubrovačkih pjesnika poput Menčetića, Nalješkovića i drugih, te meni ponajdražeg samotnog pjesnika, benediktinca Mavra Vetranovića  i njegove marijanske pjesme Pjesanca šturku, tako nježne i prepune kozmičke samoće. Tu su kasnije, među inima, i Kašić, Palmotić, Kuhačević, Kanižlić itd. Potom mnogi drugi u prošlom stoljeću među kojima se ističu Đuro Sudeta, Izidor Poljak, Dragutin Domjanić (Pri Kamenitih vrati), Milan Pavelić, Vladimir Nazor (Stella Maris), Anka Petričević i toliki drugi. Pa i Tin Ujević ima stih upućen Mariji: „Blažena Gospo moje sjede majke / Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja.„

Ta je vaša knjiga i nagrađena. A kako su je primili čitatelji?

Da, radi se o nagradi “Fra Martin Nedić”, koju sam dobila u lipnju prošle godine.  Ova ugledna književna nagrada nosi naziv po prvom bosanskom ilircu, franjevcu Martinu Nediću  rodom iz Tolise, a dodjeljuje je zavičajna kulturna udruga Zaklada Terra Tolis, te daleko nadilazi lokalne okvire Bosanske Posavine.

Sama zbirka Nasmijane zvijezde / pjesme (o) Mariji opremljena je lijepim fotografijama poznatih umjetničkih slika s motivima Bogorodice, a pažljivo i s ukusom uredio ju je Ivan Rodić,  te je ugodna za prelistavanje i prečitavanje: po nekoliko pjesama, ne svih odjednom. Knjiga je imala dobar odjek, ne samo u lokalnim već i u nacionalnim medijima, kao i u susjednoj BiH,  više puta na radiju i televiziji, na portalima i u stručnim časopisima.

Iz osobnog kontakta čula sam od čitatelja pozitivne dojmove. Naravno, prodaja i dostupnost nove knjige druga je i duga priča. Ali što se tiče čitatelja, sigurno već znate, to je uvijek najteže i najpresudnije pitanje, odnosno odgovor na njega. Čitateljska recepcija trebala bi biti krajnje mjerilo u procjeni i sudu o nekoj knjizi, iako je i ona, mislim ta recepcija, često uvjetovana s više čimbenika, kao što su: dostupnost knjige koja uvelike ovisi o izdavačkoj kući i njenom marketinškom i distribucijskom potencijalu, o promidžbi, o medijskoj i društvenoj podobnosti, o senzacionalnosti i provokativnosti, o mainstreamu. Sve to doprinosi popularnosti autora što je na kraju krajeva često presudno i ponajviše utječe na čitateljski izbor.  I tako nastaje začarani krug.

Naravno, različiti su i čitatelji: od onih savršenih, likove kojih nam donosi Italo Calvino u jednom od svojih posljednjih djela – ujedno i jednom od najznačajnijih romana uopće u prošlom stoljeću  – u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, a koji čitanje doživljavaju kao „umnožavanje života“, dakle od takvih istinski posvećenih čitatelja pa do onih površnih, pa  i voajerskih knjiških tipova koji knjigu uzimaju u ruke tek iz puke znatiželje, zabave ili dokolice.

Negdje sam pročitao da se vaše pjesme iz te zbirke mogu čitati i kao molitve?

Tako piše u predgovoru knjige: “Nasmijane zvijezde jesu pjesme Mariji i o Mariji. One su i hvalospjev i molitva. Neka tako budu i čitane.” To su riječi nedavno preminulog biskupa Valentina Pozaića, tog velikog i dobrog čovjeka.  Mislim da su pogođene, jer su pjesme u toj knjizi često nastajale iz molitvenih razmišljanja pa i liturgijskih ugođaja.

Kakvim, iz svog kuta, ocjenjujete današnji hrvatski trenutak religiozne i duhovne književnosti?

Rekla bih da se budi. To pokazuju brojni susreti i natječaji za duhovno književno stvaralaštvo kao i novi soj kritičara koji vrednuje i cijeni takvo stvaralaštvo, kao što su Sanja Nikčević, Vladimir Lončarević, Božidar Petrač, Zdravko Gavran i drugi. No sve je to još nedovoljno. Kako kaže Mirko Ćurić u jednom svom tekstu, zapravo u pogovoru moje zadnje knjige Tri ptice i jedan grad: „Svaki autor/autorica i ove naše male kulture, čak i ako pripada  zajednici u kojoj se golema većina kršćanski deklarira, unaprijed pristaje na to da će ga izbjegavati književna kritika, veliki nacionalni mediji, a niti jedna „ozbiljna“ književna nagrada neće ni u uži izbor izabrati djelo u kojem „Bog nije mrtav“.

Ovo sam i sama iskusila više puta. Rukopis knjige Nasmijane zvijezde poslala sam nekolicini izdavača i dobila od njih negativan odgovor. Osjetila sam blago razočaranje koje se onda prenijelo na pisanje, na književnost općenito. Ipak, bila je to moja trinaesta autorska knjiga i imala sam izvjesnog iskustva i nekakvu književnu prošlost. Književnost me razočarala  – dobar naslov za svoju knjigu eseja prije koju godinu izabrala je književnica Marina Šur Puhlovski. A kad se čovjek malo bolje upita – zbog čega? Razočaranje, mislim. Očekivati od svojeg književnog rada ikakvu egzistencijalnu sigurnost, to je kod nas iluzorno. A priznanja ili nagrade – bilo bi pomalo infantilno i ne baš dostojanstveno. Usto, književne nagrade, a možda i ostale, sve više se lokaliziraju ili centraliziraju. A oni između ostanu nezamijećeni. Svugdje su prisutne određene elite, klanovi, grupe i grupice – „vrhovništva i poglavarstva“ kako bi rekao sv. Pavao – koji priječe put do cilja. Ali zato ne i do Izvora! Do Izvora je put uvijek slobodan svakome. I koji ga traže u skrovitosti i uporno, on će se kad-tad otkriti i sve im to nadoknaditi.

Kad je o pjesništvu riječ objavili ste i knjigu “Božur pod prozorom” gdje ste se okušali u haiku poeziji, uz koju su i haibuni prozne cjeline kombinirane s haikuima. Otkud zanimanje za haiku?

Ima jedna knjiga koja je poput uljeza ušla među sve ostale: to je ova dvojezična zbirka haikua i haibuna na hrvatskom i engleskom, objavljena 2015. pod naslovom Božur pod prozorom / Peony under the window. U njoj su sabrane haiku pjesme iz prethodnih desetak godina, nastale na tragu tradicionalne  japanske haiku poezije, koja me je u to vrijeme privukla. Jer od svojih početaka pa do danas haiku teži ljepoti i jednostavnosti, ali nipošto ne lakoći i površnosti nego baš suprotno: osobitoj produhovljenosti i dubini poimanja same biti stvari. Nastao u sklopu tradicionalnog japanskog pjesničkog izraza renga još u srednjem vijeku kao njezin uvodni dio hokku, kasnije se izdvojio u samostalnu cjelinu od 17 slogova, odnosno japanskih ideograma. Tako je nastao haiku (iako je taj naziv dobio istom krajem 19. st.), a na višu literarnu razinu izdigli su ga haiku majstori šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, posebice Matsuo Basho (1644-1694) u drugoj polovici 17. stoljeća. Danas je proširen i omiljen oblik pjesničkog izražavanja u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj osobito, ponajviše zahvaljujući japanologu, matematičaru i akademiku Vladimiru Devidéu.

Devidéova knjiga Japanska haiku poezija iz 1997. i mene je zaintrigirala i pomogla mi uobličiti inspirativni poticaj za tim pjesničkim izrazom koji sam u sebi ranije već bila osjetila. Iako se, osobito u zapadnoj kulturi, već dugo uz tradicionalni haiku javlja i suvremeni ili moderni haiku oblikovan drukčijim načinom života i društvenom situacijom, osobno i dalje preferiram tradicionalni haiku ili barem njemu blisku formu, a pišem i dalje haiku pjesme i objavljujem ih u samoborskom haiku zborniku Matice hrvatske. Čak pomišljam na još jednu dvojezičnu haiku zbirku.

Pišete i pripovijetke, romane, eseje… I vaš roman “Smaragdna rijeka” temelji se na kršćanskoj etici. U njem progovarate i o svom zavičaju, spajate na neki način jadransku i panonsku Hrvatsku. Što vas je vodilo kroz roman koji ima i elemente ljubića, gdje se iznose i određeni ljubavni osjećaji?

Roman Smaragdna rijeka prvenstveno je ljubavna priča, ali i puno toga uz nju: i zavičajna, i obiteljska, i prijateljska, i duhovna, no prije svega priča o jednoj rijeci kao simbolu ljepote i  nadahnuća i još uvijek žive prirode. Vez ljubavi prolazi kroz sve te stranice i drži ih na okupu. U tkivo romana upleteni su i esejistički i filozofski elementi a samo jezgro romana čini poglavlje Knjiga pečata – skup malih pisama-eseja koji su spoj ljubavi, mudrosti i vjere njihova pisca, njegova svojevrsna misaona oporuka.

Taj svoj prvi roman posvetila sam zavičajnoj neretvanskoj dolini, obrubljenoj brdima i morem,  u kojoj sam odrasla i ljudima s kojima sam živjela. Odlaskom od tamo i s vremenskim odmakom sjećanje i nostalgija sve više su podebljavali emocije. Nikada mi zavičaj nije uspio postati običan, svakodnevan te mi je bio i ostao nepresušna literarna inspiracija koju svake godine odlaskom dolje obnavljam. Pisanje i jest pokušaj  emancipacije od čežnji i sjećanja, od vezanosti za pojedina mjesta i ljude, od prošlosti. Nešto od toga konačno sam i uspjela ostvariti napisavši roman Smaragdna rijeka u kojem sam, ne raščistila, već otkupila dio svoje zavičajne i živote prtljaga. A ljubav, kao što i u životu obično biva, osobito u njegovu mladenačkom razdoblju, prožima sve i daje miris svemu. U ovom romanu likovi iznose cijelu lepezu ljubavnih  osjećaja i doživljaja.

I u romanu “Sunce u garaži” držite se ljubavi, slikajući ljubav između profesorice Barbare-Katarine i pisca Velimira. Uz to ste i njegov kratki roman “Od tada mu je sve krenulo” utkali u knjigu, pa je nastao roman u romanu. Što vas je navelo da toj romansi priđete na taj način?

Željela sam prikazati unutarnji i vanjski svijet proživljen kroz likove, poput koncentričnih krugova uloženih jedan u drugi.  Kroz vanjski okvirni roman donijela sam jednostavnu ljubavnu priču dvoje mladih ljudi, porijeklom iz Metkovića, smještenu manjim dijelom u Zagrebu, a većim dijelom ponovo uz Neretvu, ovaj put i na samom ušću rijeke u more, obuhvativši također i važan događaj za nas dolje Maraton lađa u kolovozu. A unutarnji kratki roman u romanu, smješten je na pomalo fiktivnoj samotnoj mediteranskoj lokaciji, također u blizini one prve, te donosi unutarnji tijek misli i osjećaja muškarca srednjih godina, umjetnika slikara, koji se nakon gubitničkog životnog razdoblja prihvatio oslikavanja jedne samotne kapelice  kako bi na osami malo razmislio o svemu. Kroz umjetnost i vjeru on pronalazi izlaz iz svojeg pakla.

Kako se osjećate kada pišete pjesme a kako kada stvarate roman? Koliko je teško skakati iz pjesme u roman i obrnuto?

Ponekad su to dva odvojena stvaralačka procesa, a drugi put opet teku istovremeno ili se prelijevaju jedan u drugi. Često se dogodi da jedan misaoni ili meditativni tekst odjednom prijeđe u pjesmu u prozu ili u stihove. Ipak, postoji razlika. Pa ako radim na poetskoj zbirci, izbjegavam  paralelno raditi i na proznoj. Nakon duljeg  poetskog promišljanja sve čega se misao dotakne pretvara se u poeziju i obrnuto. Stoga, pravi istinski pjesnici ostaju uvijek samo pjesnici.

”Zemaljski i nebeski grad” zbirka je vaših eseja, ogleda. Koju poruku šaljete naslovom i što karakterizira tu zbirku?

Upravo kao što kaže i sam naslov, knjiga sadrži dvije cjeline: u prvoj eseje različite profane tematike, te u drugoj eseje sakralne tematike. Eseji se bave životnim, egzistencijalnim i esencijalnim temama čovjeka i njegova postojanja. Dobar dio ovih eseja nagrađen je na susretima duhovnog književnog stvaralaštva u Križevcima „Stjepan Kranjčić“, pa me je i to ponukalo da ih okupim zajedno u knjizi. Pridodan je na kraju i jedan popularno-znanstveni esej Obitelj modernog doba, žanrovski nešto različit od ostalih.

Upravo taj spoj zemaljskog i nebeskog želi ukazati na njihovu nedjeljivost i cjelovitost. Duhovna i materijalna stvarnost supostoje zajedno u realnom svijetu i iako je ova prva nevidljiva, nije zato manje bitna. Stoga  trebamo računati s njom, neprestano je tražiti, otkrivati i uvećavati u našem životu kako bismo osmislili svoje postojanje i ostvarili se kao ljudi te mogli djelovati i stvarati iz punine života. U svakom čovjeku postoji ta prvotna i duboka praznina, neutaživa čežnja, slikovito rečeno „crna rupa“, koju može nadjačati i ispuniti samo Stvoritelj sam. Zemlja je okrenuta licem prema nebu, a čovjek je upućen na Boga.

Vaša najnovija knjiga je zbirka pripovijedaka “Tri ptice i jedan grad” u kojoj je 19 pripovijedaka. Zašto su u “igri” tri ptice a grad je jedan?

Radi se o mojoj najnovijoj knjizi u izdanju Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, objavljenoj u ožujku ove godine.  Dobar dio pripovijedaka u njoj bavi se urbanom tematikom grada u kojem živim  pa je taj „jedan grad“ Slavonski Brod. Htjela sam se, na neki način, odužiti i svojem drugom zavičaju u kojem sam provela veći dio života i čitav radni vijek. A zašto tri ptice? Brod je do unazad dvije godine imao slavni par bijelih roda Malenu i Klepetana čiju su ljubavnu priču pratili mediji, brojni posjetitelji i promatrači kroz dva desetljeća. Naime, Malena zbog ranjenog krila nije mogla letjeti u toplije krajeve, a Klepetan joj se svake godine uvijek iznova vraćao iz Južnoafričke Republike u Brodski Varoš kroz dugih dvadeset proljeća. Kroz to vrijeme taj vjerni par roda imao je preko šezdeset ptičjih potomaka. Poželjela sam i sama sačuvati im uspomenu ovim dvjema pripovijetkama i jednim naslovom. A treća ptica nije roda, nego čaplja koja resi grb grada Broda.

Kao liječnica objavljivali ste i stručnu kao i popularno znanstvenu literaturu iz područja medicine i bioetike. O kakvim je temama riječ?

Prva knjiga koju sam uopće napisala nema veze s književnosti nego je popularno znanstvene tematike i nosi naslov: Prirodno planiranje obitelji, Simptotermalna metoda, a obrađuje tematiku ljudske spolnosti i plodnosti, te primjenu bioloških datosti plodnih i neplodnih razdoblja u ženinom ciklusu u svrhu odgađanja ili postizanja željene trudnoće.  Kao katolička liječnica bila sam dugogodišnji predavač na zaručničkim tečajevima priprave za brak u Slavonskom Brodu, ali i drugdje.  Naravno, kao edukator, trebala sam se najprije i sama educirati – ta se tematika ne uči u redovnom udžbeničkom gradivu – koristeći literaturu, najčešće na engleskom i pohađajući razne tečajeva,  jedan čak u Melbournu u Australiji, koji je kolijevka Billingsove metode reguliranja plodnosti.

Kasnije, u vrijeme i nakon Domovinskog rata, moj profesionalni angažman specijalistice fizikalne i rehabilitacijske medicine bio je fokusiran na liječenje i rehabilitaciju ranjenika i invalida, vojnih i civilnih, a na žalost, potreba za tim javljala se na svakom koraku u ovom našem gradu koji je mjesecima bio izložen gotovo svakodnevnom granatiranju, a ranjenici su, usto, neprestano pristizali i s bojišnica. O rezultatima toga rada, zajedno s kolegama objavila sam više stručnih radova.

Kako je kod vas tekla transformacija od spisateljice u liječnicu i obrnuto?

Postoji i treća sfera – ona obiteljska. Moja brojna obitelj tražila je punu posvećenost, pažnju i vrijeme, u čemu zasigurno nisam posve uspijevala. No pokušavala sam, ponajviše metodom „od praga do praga“.  Prelazeći kućni prag, ostavljala sam liječničke i voditeljske preokupacije iza sebe,  a dolazeći ujutro na posao, sve obiteljsko nastojala sam ostaviti kod kuće. U svijet književnosti ulazila sam, pak, iz jedne i druge stvarnosti, iz svijeta posla do kućnog praga, ali i onog preko njega uz povremene društvene aktivnosti, koliko se moglo.

U ovih tridesetak godina, koliko se gotovo samouko literarno opismenjujem, književna riječ bila mi je i ostala uvijek blizu srcu i mislima. I onda kada sam spriječena aktivno joj se posvetiti i dijalogizirati s njome, ona se pritaji i strpljivo čeka svoje vrijeme.  Ovo sveto spisateljsko središte u meni je uvijek živo i vatra se na njemu ne gasi. I po tome se osjećam pjesnikinjom, spisateljicom, svećenicom riječi, kako već hoćete da se izrazim.

No, trebam prihvatiti istinu. Počela sam pisati kasno u svojim četrdesetim, a svjesna sam i svojih skromnih mogućnosti, bolje reći nemogućnosti. Za utrku više nisam – utrkivati se nisam  voljela ni u najboljim danima. Prvo, tu su godine. Iako se godine formalno poštuju – „sijeda glava“  koja se danas u žena rijetko i vidi, ugled i stečeno znanje – „starci“ ipak najčešće ostaju izvan igre, a dalje trče mlađi ili barem nešto mlađi. Drugo, ne biti prisutan i nedovoljno utjecajan na kulturna zbivanja, što nije samo posljedica života u provinciji jer se i usred  metropole može biti provincijalan u kulturnom i općenito duhovnom smislu, a u provinciji naravno još i više – drugim riječima biti na rubu zbivanja. Dakle, to su dovoljni razlozi što ne mogu, pa onda ni ne trebam a zapravo ni ne želim, pratiti mainstream trendove u književnosti i kulturi.

Ali pisati i dalje želim, dapače moram. Pa kuda onda da usmjerim svoje pisanje? Naprijed ne mogu – budućnost mi se rapidno svakim danom skraćuje, a natrag ne želim. Preostaje mi još jedino put uvis. Usmjeriti se put nebesa i nebu poklanjati svoje riječi. Pa neka se nebo smiješi nasmijanim zvijezdama! I neka se odrazi u ponekom čitateljskom osmijehu.

Je li vam poziv liječnice pomogao u literaturi?

Liječnici i književnici imaju više dodirnih točaka. I inače među liječnicima ima dosta onih koji se bave umjetnošću, bilo glazbom, književnošću, likovnom umjetnošću i slično. S književnošću medicina je povezana u nekim stvarima, od kojih bih izdvojila samo nekoliko:

Cjelovito prihvaćanje čovjeka – oboje se bavi tajnama tijela i duha čovjekova što je daleko od pragmatizma, a bliže ljudskosti i spoznajnoj čaroliji. Čovjeka se sagledava izvana, a prilazi mu se iznutra. Humanost – čovjeka osloboditi boli, božanski je, čuli smo već to u medicini. U književnosti je također ili bi trebala biti na tragu ljudskosti oplemenjivanje čovjekova duha i oslobađanje od duševne bole. Čovjeku se i ovdje želi dobro. Iskustvo – i jednom i drugom u središtu je čovjek, jedinstven i univerzalan istodobno. U svojem liječničkom radu možda više nego u bilo kojem drugom, uspjela sam biti na samo, licem u lice, s tolikim osobama koje su, tražeći pomoć za sebe uglavnom istupale iskreno i bez maski, dakle u tom radu od četiri desetljeća imala sam priliku upoznati tolike sudbine, osobne priče, njihove obiteljske priče, i nikad me nije napuštala zadivljenost tolikim osobnostima, tolikim različitostima, osebujnostima pojedinaca, imena, fizionomija itd.

Kako biste ocijenili današnji trenutak književnosti u Hrvatskoj i položaj spisateljica u tom svijetu?

Moglo bi se reći kako nikada do sada nije bilo lakše doći do knjige i objaviti vlastitu knjigu s jedne strane, a istovremeno nikada nije bilo teže doprijeti do čitatelja i do šire javnosti s druge strane. Veliki broj pisaca objavi novu knjigu za sebe i svoj uski profesionalni krug, te ispada kako se sve svodi na mali privatni posao. Još jedan paradoks jest da svakodnevno iz tiska izlazi sve veći broj naslova, a broj čitatelja se smanjuje.  I da se sve više piše, a od pisanja sve manje se može živjeti.

Ipak, svi ovi razlozi, a sigurno ih ima još i puno više, zapravo sve prepreke može lako preskočiti, odnosno premostit samo jedno – genijalnost! Neki, odnosno neke su u tome uspjele. Pogledajmo one dostojanstvene sijede nobelovke, majke kraljice riječi! Poput Doris Lessing, Alice Munro, Herte Muller, a treba spomenut i ove recentno nagrađene: Svjetlana Aleksijevič, Olga Tokarczuk, Louise Glück i Annie Ernaux. Izgleda kako se broj nobelovki rapidno povećao posljednje desetljeće pa bi se po tome moglo reći da se i status spisateljica u svjetskoj književnoj percepciji značajno poboljšao. Njihov broj svakako jest, i kod nas i u svijetu. No je li to pravo mjerilo stvarnosti?

A genijalnost koju sam spomenula jako je rijetka roba i skrojena je po mjeri stoljeća i nacija. No i ono malo što imamo, ako nam je darovano, treba oplemeniti znanjem, iskustvom, marljivošću i poniznošću. To će nas dovesti do istine o sebi, a samo takve osobe i u takvom stanju mogu se približiti umjetnosti, pa makar i ne bila ona vrhunske kvalitete. Čak i osrednjeg dosega, pa i onog s posve malo sjaja, bit će vrijedna, jer njezina srž je od izvornog i autentičnog materijala. Tako nekada i mala djela, možda i neugledna, traju u svojoj postojanosti te zadrže smirenu i pomalo pritajenu ljepotu, ako i nemaju onu vidljivu već na prvi pogled. Stoga treba slijediti svoj mali put i uporno tragati za onim istinskim u stvaralaštvu. Ono produbljuje postojanje i na tragu je božanskog jer implicira stvaralački impuls, a on je bit samoga života.