HRVATSKE SPISATELJICE: Renata Zlatković – Često čujem da smo mi kulturnjaci paraziti, da samo trošimo, a ništa ne privređujemo

“Ako sudbinom nazivamo splet okolnosti, onda to odista jest sudbina”, kaže naša poznata spisateljica iz Dubrovnika Renata Zlatković, kad ju podsjećamo kako danas radi kao knjižničarka, a njezin prvi roman, i to roman za tinejdžere „Kakva frka, čovječe“, vezan je baš za knjižnicu. Od te 1998. do danas Renata Zlatković objavila je jedanaest romana, devet slikovnica, tri zbirke priča i jednu zbirku dramskih tekstova.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Htjeli ste medicinu, završili kao psihologinja i pedagoginja. Kako se to dogodilo?

Oduvijek sam, i još je uvijek tako, imala mnogo različitih interesa. A kako me u ono doba kad se trebalo upisati u srednju školu jako privlačila biologija i sve povezano s njom, odabrala sam Medicinsku školu. Tad sam se vodila i mišlju da, ako već moram nešto raditi trideset ili četrdeset godina, neka to onda bar bude nešto korisno. Otprilike na pola studija medicine shvatila sam da me ipak najviše zanima psihijatrija, i tako sam – priznajem, prilično ishitreno – odlučila sebi i olakšati i udovoljiti, pa sam promijenila studij. Možda sam pogriješila, a možda i nisam. Da sam postala liječnica, vjerojatno se nikad ne bih upustila u pustolovinu pisanja. Na kraju sam diplomirala ne samo psihologiju (što sam željela), nego i pedagogiju (koju sam dobila neplanirano), jer su se u to vrijeme te dvije discipline usporedno izučavale na istom odsjeku Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Jeste li u tom svom poslu našli inspiracije za pisanje?

Svakako, iako u toj struci, dakle prije Knjižnice, nisam bila predugo. Naime, radila sam kao odgajateljica u Muškom učeničkom domu u Dubrovniku, a prije toga u  Međunarodnoj organizaciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca u psiho-socijalnom programu namijenjenom prognanicima i izbjeglicama. Zatim sam bila honorarni stručni suradnik – savjetnik za djecu hrvatskih branitelja pri Ministarstvu obrane RH, a volontirala sam i u projektu Otvoreni telefon Društva Naša djeca. Onda je na red došlo petogodišnje volontiranje na Odjelu za djecu i mlade Narodne knjižnice Grad, gdje sam se poslije i zaposlila. I zahvaljujući čemu se ponovno našla na fakultetu, ovaj put na studiju knjižničarstva. Rad na svim tim mjestima je, naravno, bio raznovrstan, ali najvažnije je bilo to što sam se stalno, na ovaj ili onaj način, sretala s djecom i mladima. To je doista bio nepresušan izvor inspiracije, i lako je moguće da sam upravo zbog toga i ušla u svijet književnosti kao autorica koja se obraća upravo toj populaciji. Kad sad razmišljem o tome, čini mi se da je sve teklo nekako prirodno. Odnosno, da je tako trebalo biti.

Počeli ste rano, barem pokušavali. Kako je to izgledalo?

U drugom razredu osnovne škole počela sam pisati ni manje ni više nego roman! Zamislite osmogodišnju djevojčicu, olovku i bilježnicu koju od korica do korica pokušava popuniti rečenicama koje je sama smislila i koje neće podsjećati ni na što što je ranije pročitala. Nisam znala kako se piše roman, naravno. Pitanje je znam li i sad J. Znala sam samo da ta moja knjiga mora biti „debela”, to jest mora biti onakva kakve su „prave” knjige u knjižnici, jer inače nije knjiga. Da, morala je imati i lijepu, šarenu sliku na omotu. Ne mogu se sjetiti što me potaknulo na pisanje, i zašto sam uopće poželjela zapisati djeliće te priče koja mi se oblikovala u glavi. Bio je to zaista krupan zalogaj. Prekrupan. Moji vršnjaci su se u to vrijeme još borili sa sastavima iz Hrvatskog dugim petnaestak redaka, pri čemu im je bilo najvažnije ne napraviti rukom „uho” na donjem rubu papira. A ja sam naumila napisati knjigu! Taj romančić, tu bajku, naravno, nikad nisam dovršila. Onda sam dvije godine poslije počela pisati drugi, s novim likovima i novim zapletom. Nažalost, i taj je doživio istu sudbinu. Za njega sam čak bila izradila omot i nekoliko ilustracija. Nažalost, ne znam gdje su te dvije bilježnice završile, ali voljela bih ih prelistati.

Danas radite kao knjižničarka, a vaša prva knjiga ime vaze baš s knjižnicom. Je li to sudbina?

Ako sudbinom nazivamo splet okolnosti, onda to odista jest sudbina. Sve je počelo jednom lutkarskom predstavom za Božić, za koju moja prijateljica i kolegica s Odjela za djecu i mlade Zlatka Mustahinić i ja nismo uspjele pronaći adekvatan tekst. Preciznije, neki koji bi nam se svidio i koji bi se mogao prilagoditi prikazivanju na sceni. Želeći okončati očito uzaludnu potragu, za koju su možda bili krivi i naši visoki kriteriji i prevelika očekivanja, odlučila sam nam sama nešto napisati. Zlatki se svidio moj atipični tekst naslovljen „Nema darova?!” (za ilustraciju, Djed Mraz se u jednom trenutku pretvara u repera), a nedugo nakon održane premijere, rekla mi je krajnje ozbiljno: „Tebi ovo dobro ide. Zašto ne bi napisala nešto veće?“ To nešto veće bio je roman za tinejdžere „Kakva frka, čovjče“ – napokon jedan dovršeni! – koji je prije točno 25 godina objavilo Znanje. Iskreno, nisam se ničemu nadala kad sam im poslala rukopis. Da jesam, sigurno se ne bih bila obratila samo jednom izdavaču. A onda je stiglo pisamce iz Zagreba. U kuverti, s markom – u to vrijeme smo se još dopisivali snail-mailom – od Dubravke Težak, tadašnje glavne urednice Biblioteke Hit junior, koja je u mom rukopisu prepoznala kvalitatan tekst. Poslije sam objavila i „Nema darova?!“ u knjizi „Zimska trilogija”, zajedno s još dva nova dramska teksta, nastavcima „Darova“.

Bila je 1998. kad ste objavili roman „Kakva frka, čovječe”. O kakvoj se „frci” radilo?

„Frka” je, u osnovi, kriminalistički roman za mlade, sa šesnaestogodišnjim bubnjarom heavy metal benda kao glavnim likom. Možda će nekome zazvučati nevjerojatno to da je nastao u nekih mjesec i pol dana, ali ne i onima koji me poznaju. Ja sam, naime, jako disciplinirana i odgovorna osoba koju, kad u nešto zagrize, vodi strast. To je samo dokaz da sam već onda na pisanje gledala kao na ozbiljan posao. Bila  sam si zacrtala da ću pisati svaki dan najmanje tri-četiri sata, a toga sam se i držala. A kakva je to frka bila… Ukratko, riječ je o želji za afirmacijom i potvrdom identiteta, ali i slučajnoj upletenosti u kriminal. Nisam upala u zamku i od svojih junaka učinila savršene detektive koji će riješiti slučaj, na što često nailazimo u romanima za djecu i mlade. Ovi moji su bili tek svjedoci i promatrači. Drugim riječima, bilo mi je važnije prikazati senzibilitet ondašnjih adolescenata, uz naglašenu karakterizaciju likova, nego stvoriti nekog novog, maloljetnog Herculea Poirota. Policijski posao i otpetljavanje frke sam prepustila pravom inspektoru.

Ne znam jesam li dobro izbrojio, ali dosad ste objavili deset romana, sedam slikovnica, tri zbirke priča i jednu zbirku dramskih tekstova. Kako se pripremate za pisanje romana? Kako pronalazite teme?

Jedanaest romana i devet slikovnica. Kako volim baratati činjenicama i volim vladati materijom o kojoj govorim u djelu, uvijek dugo i pomno istražujem prije negoli počnem pisati. Za to je vjerojatno odgovorna moja dominantna lijeva moždana hemisfera, ona analitička i logička, koja mi istodobno i otežava i olakšava posao. No, time prije svega pokazujem čitatelju da ga poštujem i da pokušavam biti ozbiljan pisac. Uostalom, nikad ne znam na što zanimljivo, a možda čak i ključno za radnju – osobito kad je o krimiću riječ – mogu naletjeti proučavajući literaturu, a da o tome uopće nisam razmišljala, ili jednostavno ne poznajem to područje otprije, ili ga ne poznajem dovoljno. Tako čitam enciklopedije i stručnu literaturu, gledam dokumentarce koji se bave temom koja me zanima, posjećujem portale sa znanstvenim člancima, razgovaram s ljudima koji ne moraju nužno biti stručnjaci u određenom polju… Kad osjetim da sam prikupila potrebno znanje, odnosno da je došao trenutak da sve to pretočim u fikciju i utkam u fabulu, počnem pisati. Kad sam odlučila napisati roman o anoreksiji, nisam se predugo pripremala jer sam se s tim pormećajem već bila srela studirajući psihologiju. Ne samo u teoriji nego, nažalost, i u praksi, jer je jedna kolegica s godine imala tu dijagnozu. Međutim, krimići su mi oduzeli više vremena jer su zahtijevali čitanje literature iz forenzike, kriminalistike i sudske medicine. Mislim da se i time može objasniti moje brzo pisanje: takvo je baš zato što pripreme, to jest ono što prethodi tom „fizičkom“ dijelu posla, dugo traju. A teme… obično ih unaprijed odaberem, znam o čemu želim govoriti, ne čekam nešto izvana što će me nadahnuti. Ali to ne znači da se ne zna dogoditi da neka sitnica, riječ, slika, emocija, impresija, neko lice koje slučajno vidim na ulici, odmah ili čak nakon nekoliko godina pokrenu priču koja se poslije zakotrlja i naraste, a da to uopće nisam planirala.

Otkud poticaji za krimiće?

I to je jedan od interesa koji se kod mene prilično rano razvio. Klinci obično otkrivaju kriminalistički žanr uz romane Agathe Christie, a ja sam počela s inspektorom Maigretom. Vjerojatno odatle i potječe moja potreba za naglašavanjem psihičkog i psihološkog, iako moji kriminalistički romani nisu ni melankolični ni pesimistički poput Simenonovih. Dapače, prožeti su humorom. Na stranu sad ti „pravi” krimići namijenjeni odraslim čitateljima, ali kako maloprije rekoh, i „Kakva frka, čovječe” je u osnovi krimić, isto kao i „Zlatni pečatnjak”, još jedan teen roman u kojemu se pojavljuje isti inspektor kao u „Frci“. U romanima „Kao moj brat”, „Atletičar” i „Zagonetna slika” također postoje tajne koje treba istražiti i razriješiti, pa uvjetno rečeno, i oni posjeduju krimi-zaplet. Imaju ga i dvije priče iz zbirke „Priče spajalice”, objavljene u Italiji. Ona je rezultat mog sudjelovanja u jednom međunarodnom projektu koji je djeci i mladima nudio saznanja o povijesnoj i kulturnoj baštini sredina koje sa svojim roditeljima turistički posjećuju s obje strane Jadrana. U konkretnom slučaju, riječ je o Dubrovniku i Termoliju u regiji Molise, koji su višestruko povezani još od 13. stoljeća.

Volim dobar, klasičan detektivski roman koji podrazumijeva inteligentnog i pronicljivog protagonista, pa je takav i moj glavni inspektor Marinović. Volim držati čitatelje u napetosti, tjerati ih da ne ispuštaju knjigu iz ruku, navoditi ih na krivi trag, uvoditi naoko beznačajne detalje koji će dovesti do rješavanja slučaja. Jako me zabavlja pisati krimiće, jer, vjerovali ili ne, čak ni ja ne znam kako će se radnja razvijati i što će se na kraju dogoditi. Tako, pišući, uvijek dođem do točke od koje dalje mogu krenuti u 4-5 različitih smjerova, a koji ću odabrati ovisi o trenutnom raspoloženju, ali i mogućnostima daljnjeg zapetljavanja fabule. Volim krimiće i zato što u stvarnosti, nažalost, ne pobjeđuju pravda, istina i poštenje, niti je zločin primjereno kažnjen. Ako uopće jest. Pa kad već tako nije u pravom životu, neka onda bar bude u mojim knjigama. Ipak, dogodilo se nešto neobično: svojim sam krimićima, nenamjerno, donekle izišla iz okvira žanra, budući da su neočekivano prerasli u satiru zahvaljujući Marinoviću i njegovim zajedljivim i oštroumnim komentarima naše aktualne društveno-političke zbilje.

Za kakve ste se poruke odraslima odlučili u svojim djelima?

Odraslima ne bi trebalo slati poruke upravo zato što su odrasli. Jer, odraslost podrazumijeva određene značajke, kapacitete i kvalitete. Ipak, poručujem im da bih oko sebe željela više inspektora Marinovića. Više poštenih, karakternih i iskrenih ljudi, koji nikad ne odstupaju od svojih visoko postavljenih standarda, kako na poslu, tako i inače. Istina, on viče, psuje, podbada i provocira, ciničan je, ironičan i spreman za psine, ali ispod tog štita, tog njegova obrambenog mehanizma, te njegove društvene neprilagođenosti koja ga možda čak čini antijunakom, krije se dobra i brižna osoba koja itekako mari za druge i svijet koji je okružuje. Ali, kako to već žanr zahtijeva, dala sam mu i osobine koje su ga učinile superpolicajcem: inteligentan je, intuitivan, pronicljiv, erudit, poznavatelj ljudske psihologije… Pitaju me čitatelji je li Marinović stvarna osoba. Kad im odgovorim niječno, dodaju kako bi im bilo draže da ga nisam izmislila, jer bi ga voljeli upoznati.

Budući ste psihologinja, djeluju li neke vaše knjige terapeutski na čitatelje?

Mislim da to nema veze s mojom strukom. To je u meni, jednostavno pišem na taj način. A moje slikovnice i priče koje spadaju u kategoriju terapeutskih zasigurno djeluju. Zapravo, svaka kvalitetna priča za djecu je potencijalno i terapeutska, jer biblioterapija u širem smislu podrazumijeva takozvano vođeno čitanje. Da pojasnim: baveći se određenom temom, takva priča rješava neki konkretni problem, upoznaje dijete s različitim emocijama, pomaže mu da se suoči s teškom situacijom, objašnjava mu što se događa i kroz kakva iskustva prolazi, uči ga kako treba reagirati, motivira ga i hrabri da se suoči s onim što ga muči, a na kraju nudi i rješenje. Smatra se da već i samo slušanje čak i neterapeutske priče, budući da jača koncentraciju i pamćenje i razvija maštu i sposobnost vizualizacije, djeluje iscjeljujuće. Stoga djeci doista treba što prije početi čitati, nije to puka parola projekta „Čitajte im od najranije dobi“ koji je 2004. pokrenula Komisija za knjižnične usluge za djecu i mlade Hrvatskog knjižničarskog društva.

Terapeutski djeluju, bar se nadam, i moja djela namijenjena tinejdžerima. Mislim u prvom redu na roman „Kalorije” koji govori o poremećajima hranjenja te roman „Kao moj brat” čiji je protagonist visokofunkcionirajući autist i pisan je u prvom licu, što mu daje dodatnu težinu. Naime, čitatelj promatra svijet iz perspektive osobe koja živi s neurološkim poremećajem, odnosno one koja se morala poistovjetiti s njom dok je pisala roman. A to mi je, priznajem, predstavljalo izazov. Prva knjiga je ušla u najuži izbor za Nagadu „Grigor Vitez” za 2015., a druga mi je 2021. donijela Pohvalu te nagrade „za izvrsnu umjetničku obradu i primjereno predstavljanje djeci i mladima složene teme Aspergerova sindroma”. Oba romana su mi poslužila kao poticaj i osnova za edukativno-psihološke radionice koje provodim u dubrovačkim osnovnim i srednjim školama, čime sam im produžila život. Veseli me što su te radionice uključene u školski preventivni program, i što se romani čitaju kao lektira, iako sebe nikad nisam mogla zamisliti kao „lektirnog pisca”.

Želim još jednom naglasiti da nikad svjesno ne namjeravam napisati terapeutsku priču ili roman, nego se to njihovo svojstvo iskristalizira samo od sebe, u procesu nastajanja.

Čini mi se kako se posebno volite baviti psihologijom suvremenih tinejdžera, u djelima koja su njima namijenjena?

Da, vjerojatno zato što sam od samih početaka svog profesionalnog djelovanja, znači još i prije Knjižnice, bila okrenuta toj populaciji i dobro je upoznala. To se nastavilo i u Knjižnici, jer sam petnaestak godina, što kao volonter, što kao zaposlenik, radila na Odjelu za djecu i mlade. Iako sam sad u ogranku čiji su najbrojniji korisnici umirovljenici i ljudi srednjih godina, i dalje intenzivno komuniciram s djecom i mladima zahvaljujući Slagalici te radionicama i „susretu s piscem“ po školama. Spomenula sam maloprije da ja i jesam započela spisateljski put upravo kao autorica za tinejdžere. Tako u romanima i pričama namijenjenima tom uzrastu, a ta su moja djela najkompleksnija i najraznosvrsnija, ocrtavam senzibilitet i psihologiju suvremenih tinejdžera oba spola. Zapravo, u svim svojim djelima uvijek insistiram na psihološkoj karakterizaciji likova. Olakotna okolnost je to što se uspijevam identificirati s različitim skupinama adolescenata pa im, na njima blizak i razumljiv način i koristeći jezik kojim se oni služe, pokušavam pomoći da razviju vlastiti identitet temeljen na humanim vrijednostima. Isto tako im nastojim pokazati da svaki problem ima rješenje. Sad smo se vratili na vaše prethodno pitanje o terapeutskom djelovanju mojih knjiga.

Pišete i za djecu, slikovnice… Je li teško učiniti taj odmak u pisanju za odrasle i malu djecu? Što je po vama teže, odgovornije?

Točno, pišem za sve uzraste, pa volim za sebe reći da sam pisac opće prakse. Ipak, podjela na djela namijenjena određenim starosnim kategorijama mojih čitatelja je samo uvjetna, budući da ono što napišem za djecu često, uključujući čak i slikovnice, čitaju i odrasli. Što je izvrsno. I ne, nije mi teško učiniti taj odmak, nekako se lako prebacim s jednog načina pisanja na drugi. Možda i zato što, usuđujem se reći, imam dar koji mi omogućava da shvaćam i poznajem način na koji djeca i mladi razmišljaju i osjećaju. Kad pišem za najmlađe, znači za one kojima namijenim priču koja će postati slikovnica, koristim kraće, jednostavnije rečenice, biram riječi koje će im biti razumljive i bez dodatnih objašnjenja, izbjegavam pretjerano korištenje pridjeva i, napose, metafora. A tu su i ilustracije koje im pomažu u razumijevanju teksta. Onima malo starijima, onima koji su već savladali vještinu čitanja uvijek, za svaki slučaj, nudim i pregršt bilješki, jer su i tekstovi namijenjeni njima malo složeniji. Ali i tad pazim da jezik naracije bude tečan, jasan i jednostavan, i standardno besprijekoran. Kod pisanja za djecu treba imati na umu jedno: bitno je usmjeriti se na emocije, jer su emocije ono što ona lako mogu prepoznati i razumjeti. S tinejdžerima je malo drukčije, tu si dam više slobode i u formi i u sadržaju, ali opet vodim računa o njihovoj psihologiji, interesima, znanjima, jeziku koji koriste, kao i da ne pretjeram sa svojim ciničnim humorom po kojemu sam prepoznatljiva… Najlakše je pisati za odrasle, ali je meni, kao odrasloj osobi, to i najmanje zanimljivo. Pitali ste što je odgovornije. Pisanje za djecu, nesumnjivo. Jer, treba paziti što i kako govoriš, baš zato što su danas izložena svemu i svačemu. Ali bar mi spisatelji im možemo pokazati da postoje bolje, plemenitije, poticajnije i ljepše stvari od onih s kojima se svakodnevno susreću i kojima su izložena.

Koliko je važna suradnja s ilustratorom kada se radi o slikovnicama?

Ne smijemo zaboraviti da je slikovnica takva vrsta knjige u kojoj su ilustracije jednako važne kao sam tekst, sama priča. Slika ga mora podupirati i pratiti, ali svejedno ne smije poremetiti sklad koji zahtijeva poetika ovog žanra, a to je zaštita primata riječi u njezinoj komunikaciji s djetetom. Dakle, suradnja obaju autora je jako važna. Ako nisu na istoj valnoj duljini i nemaju istu viziju, ili ako prevlada jedan ili drugi ego, slikovnica neće biti kvalitetna i neće ispuniti svoju zadaću. Meni nije teško surađivati s ilustratorom, jer ne samo da spadam u vizualni tip osobe koji razmišlja u slikama, nego i sama tu i tamo ponešto ilustriram. Dosad sam radila sa Sandrom Sekulić, mladom dubrovačkom slikarskom dizajnericom. Ponekad njoj posve prepustim odluku o tome koje će dijelove teksta oslikati, prvenstveno zato što sam zadovoljna njenim rješenjima i vjerujem joj kao umjetnici, a volim i da me iznenadi. Ponekad podijelim tekst u manje cjeline sugerirajući joj time što bih ja voljela prikazati slikom. Uglavnom, dogovaramo se i razgovaramo dok traje cijeli proces, a rezultat toga je uvijek dopadljiva slikovnica. To je idealna situacija. Često se događa da spisatelj ne može utjecati na izbor ilustratora ili oblikovatelja omota, nego nakladnik angažira umjetnika kojega on želi. U tom slučaju konačni proizvod ne mora odgovarati zamislima autora teksta, što je problematično.

Koliko je u slikovnicama i na koji način naglašena edukativna uloga?

Rekla bih, ne samo u slikovnicama. Vratimo se na krimiće: inspektor Marinović, kako rekoh, posjeduje enciklopedijsko znanje koje mu pomaže u rješavanju slučaja. Ali, zahvaljujući svojoj erudiciji on također svjesno poučava mlađu generaciju – čiji je predstavnik njegov pripravnik i pomoćnik Šikić – i to ne stoga što je prosvjetiteljski tip, nego zato što ga beskrajno iritiraju i nerviraju indolencija i neznanje. Isto tako, u svim knjigama bez obzira na to je li riječ o onima za djecu ili odrasle, uvijek kroz fabulu – nadam se, vješto – provlačim niz činjenica i informacija koje onda dodatno objašnjavam u brojnim bilješkama. Time im olakšavam čitanje i razumijevanje pročitanog, a ujedno ponešto i nauče.

Što se tiče slikovnica, u njima je taj edukativni momenat još uočljiviji i prisutniji. Sve slikovnice bi već po svojoj prirodi, odnosno uzrastu čitatelja kojima su namijenjene trebale imati to svojstvo, a osobito one koje spadaju u takozvane edukativne. Kao što im i samo ime govori, ta vrsta slikovnica prenosi određeno znanje. Drugim riječima, one informiraju i poučavaju dijete o onome što je nužno za njegovo uspješno funkcioniranje u svijetu.

Osnovali ste i udrugu Slagalica, koja je do sada izdala brojne naslove. Potičete i kulturu stripa. Kako vam ide?

Slagalica je mala nakladnička kuća koja postoji deset godina. Dosad smo objavili 32 naslova, što baš i nije impozantan broj. Ali s obzirom na skromna financijska sredstva kojima raspolažemo i činjenicu da smo neprofitna organizacija, i to je velik uspjeh. Mogu reći da nas samo entuzijazam i ljubav prema čitanju, knjizi i stripu tjera naprijed. Osim izravno izdavaštvom, i ostalim smo aktivnostima usmjereni na poticanje i promicanje čitanja, čitalačkih navika i vještina te populariziranje knjige i stripa i povećavanje njihove participacije u odgojno-obrazovnom radu s djecom i kulturnom životu uopće, tako da dosta surađujemo s osnovnim i srednjim školama. Suradnja se ostvaruje putem radionica i projekata, ali i natječaja kojima potičemo mlade pisce i ilustratore na stvaranje. Rezultati toga su veoma opipljivi – riječ je o knjigama čiji su oni autori, a do danas ih je bilo pet: četiri knjige i jedan strip. Baš sam prije nekoliko mjeseci u dvije osnovne škole održala radionicu o stripu. Završila je obradom moje znanstvenofantastične priče, točnije, priče izišle iz pera svestranog inspektora Marinovića J,  koju su učenici pretvorili u strip. Radove smo izložili u središnjoj dubovačkoj knjižnici, Narodnoj knjižnici Grad. I mogu reći da smo otkrili nekoliko talenata, čini mi se da se jedan lanjski osmaš ove školske godine čak upisao u Umjetničku školu.

Opća je ocjena kako se u nas sve manje čita. Kako vi to vidite okom knjižničarke?

Ne bih rekla da se manje čita. Čini mi se da se situacija nije bitno promijenila u odnosu na onu od prije pet ili deset godina. Zanimljiva se stvar dogodila 2020., kad je počela pandemija COVID-a. Knjižnica je bila zatvorena mjesec dana, a prvi dan kad smo ponovno počeli raditi, u nepunih prvih pola sata radnog vremena posjetlo me tridesetak ljudi. To je velik broj za jedan tako mali ogranak. Ne mogu vam opisati ni svoje zaprepaštenje ni oduševljenje i sreću tih ljudi što napokon opet mogu posuđivati knjige. I to u vrijeme kad su se mnogi već i prije pandemije bili prebacili na čitanje e-knjiga. Tad sam se uvjerila da knjiga, knjižnica i čitanje ipak nisu u krizi. Doduše, trebalo bi provesti istraživanje na reprezentativnom uzorku i analizirati rezultate, i onda bismo doista mogli s manjom ili većom sigurnošću zaključiti čita li se ili ne. Moje zapažanje kao knjižničarke, kao čovjeka s terena, je sljedeće: djeca vole čitati dok su malena, bolje je reći, vole da im se čita. Nakon te faze uslijedi druga, kad se interes za knjigu naglo smanji. Krivac je ili lektira neprilagođena današnjoj djeci i njihovim potrebama, ili to što klinci ne žele ispasti štreberi i biti ne-cool, pa pred vršnjacima jedni samo glume da ne čitaju, a drugi doista ne čitaju. Poslije toga se oni pravi čitatelji, oni koji nisu ni znali da su takvi, vrate knjizi. Moram sad citirati jednog korisnika, šezdesetogodišnjaka: „Dok sam išao u školu, nisam pročitao nijednu knjigu. Počeo sam čitati tek kad sam maturirao.“

Kako gledate na to što je u medijima sve manje mjesta za knjigu, za autore, za kritiku?

Vremena su se, nažalost, promijenila. Vrijednosti su se, nažalost, promijenile. Bolje je reći, poremetile. Koga zanimaju knjige, književnici i kritičari i tko uopće ima vremena za te bezveznjake i njihove bezvezarije, kad treba trčati za novcem, puniti apartmane i klanjati se turistima? Nisam samo književnica, čak i radim u ustanovi u kulturi, i nemali broj puta sam čula da smo svi mi kulturnjaci obični paraziti, da samo trošimo, a ništa ne privređujemo. To zbilja sjajno zvuči i baš može usrećiti čovjeka koji predano i pošteno obavlja svoj posao. I u vašoj su se struci dogodile promjene. Danas se samo klikovi računaju, pa prevladavaju tračevi i senzacionalizam. Treba pisati o odmetnutom princu, i dvanaestogodišnjim influencericama, i silikonskim umecima, i brojiti mrtve u nesrećama i tragedijama, i ulagivati se političarima… A tu sigurno nema mjesta za dobitnike književnih nagrada i eseje o sličnostima i razlikama Sartreovog i Camusovog egzistencijalizma.

Je li teško u nas biti žena spisateljica? Mislite li da je muškarcima lakše?

Mislim da nam je, zbog ozračja koje vlada u nas a o čemu sam upravo govorila, jednako teško. Teško je i zato što pišemo na malom jeziku, za malo tržište. Teško je i zato što je naš pisac uglavnom prepušten sam sebi, što nema tim ljudi koji se brine za njega i njegovu knjigu i odrađuje onaj dosadni, prozaični, nekreativni, ali neophodni dio posla. Pisanje vani je ozbiljan biznis, pa mu tako i pristupaju. Uzmite u ruku bilo koju knjigu stranog pisca: na kraju čak i najtrivijalnijeg ljubića su uvijek zahvale. Dvije stranice popunjene imenima ljudi koji su sudjelovali u stvaranju te knjige. Vani pisac radi ono što najbolje zna – sjedi doma i piše. U nas sve mora, bar većina nas, činiti sam. Srećom, ne živim od pisanja, i ne moram se zamarati time hoću li najnovijom knjigom zaraditi dovoljno za plaćanje računa. Tako da zbilja ne znam prolaze li spisatelji, bar u tom materijalnom pogledu, bolje od spisateljica. Ne znam ni je li im lakše naći izdavača i jesu i više cijenjeni kao umjetnici. Ako jesu, neka o tome razmišljaju i neka se crvene oni koji podcjenjuju spisateljice. Pročitala sam jednom članak koji govori o tome kako je jedna američka književnica redom dobivala odbijenice šaljući rukopis nekolicini izdavača. A onda se dosjetila i potpisala ga muškim imenom. Ispalo je da je on bio mnogo bolji pisac od  nje. Ne znam događa li se to i u nas. No ono što znam je da se dječja književnost ne vrednuje dovoljno i da se pisci za djecu često omalovažavaju. I moram se zapitati kako oni koji imaju takav stav ne shvaćaju da ta „manje vrijedna književnost“ predstavlja prvi dodir djeteta s knjigom, i da ga priprema i odgaja za „ozbiljnu“ književnost koju stvaraju „ozbiljni“ pisci. Ja bih se, na primjer, osjećala jako zakinutom da nisam pročitala „Pipi Dugu Čarapu“, „Blizanke“ i „Šegrta Hlapića“. Možda bi bilo bolje da ste me pitali je li lakše spisateljima u metropoli ili onima iz provincije, bez obzira na spol. Možete naslutiti odgovor, zar ne?  Nažalost, toga sam postala svjesna već nakon objavljivanja „Frke“. Kad ju je trebalo predstaviti, rekli su mi: „Uh, promocija u Dubrovniku je malo nezgodna. Znate, još nismo imali pisca iz daljine.“ Čuvši to, pomisila sam: je l’ ja to živim u Kuala Lumpuru, ili što?

Što biste poručili mladima koji bi se željeli okušati u pisanju?

Neka svakako pokušaju. Nema ljepše stvari od kreiranja svijeta, svog svijeta, i likova koji u njemu žive. To ponekad može biti mukotrpno, može ih zbunjivati, može ih frustrirati, ali moraju ustrajati. Tražeći prave riječi i slažući ih u rečenice ne stvaraju samo priču, nego istodobno upoznaju sebe i otkrivaju ono što bi možda zauvijek ostalo skriveno ili prigušeno negdje unutra. Volim reći da je književnost putovanje, i čarolija koja se ostvaruje bez čarobnog štapića. I da može liječiti i izliječiti, oplemenjivati i pročišćavati. I zato, neka pišu. Neka postanu dio tog univerzuma, makar nikad ništa ne objavili. Jer, bavljenje bilo kojom umjetnošću oslobađa i obogaćuje. I tjera nas da se igramo i onda kad odrastemo. A nema bolje i ljepše stvari od toga.

Ima li nešto novo zanimljivo što spremate?

U pripremi je još jedna terapeutska slikovnica koju sam ovaj put sama ilustrirala. I komedija na dubrovačkom govoru koja će biti objavljena u istoj publikaciji s kratkim pričama najstarije članice Slagalice, umirovljene učiteljice Marije Đanović, koje su također na dubrovačkom. Nadam se da će te dvije knjige izići do kraja ove godine, pa će se Slagalica moći pohvaliti s ukupno 34 naslova. I zbirka mojih terapeutskih bajki je gotovo spremna, nedostaju ilustracije i, nažalost, sredstva, pa ćemo njeno objavljivanje malo odgoditi. Trebala bi biti objavljena još jedna moja priča u obliku slikovnice, ovaj put u izdanju Doma Marina Držića. O Držiću, naravno.