HRVATSKE SPISATELJICE: Maja Klarić – pjesnikinja, putnica, prevoditeljica

Mislim da pišući o putovanjima zapravo mogu pisati o svemu – o sebi, o svijetu, o drugim ljudima, o domu, o tuđini, o prirodi. Jasno, ima pjesama i koje nemaju veze s putovanjima, ali moram priznati da imam najviše inspiracije onda kad se krećem, kaže Maja Klarić, koja piše poeziju i prozu i koja je zaljubljena u putovanja, pa ne čudi što i njezina prva knjiga nosi naslov “Život u ruksaku”.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Što biste ukratko rekli onima koji ne znaju tko ste?

U najkraćim crtama – pjesnikinja, putnica, prevoditeljica – redoslijedom koji najviše odgovara mojim sklonostima.

Kako je došlo do toga da se odlučite za pisanje? Zašto uopće pišete?

Nisam se odlučila za pisanje, ono je oduvijek bio moj poziv. Knjigama i pisanjem okružena sam čitav svoj život, studirala sam komparativnu knjževnost, napisala 6 knjiga, prevela preko 60. Jedino za što mogu reći da sam se zaista “odlučila” jest to da ću pokušati živjeti od pisanja, ne raditi neki uredski posao u kojem bih bila primorana boraviti na jednom mjestu i koristiti uvijek prekratke godišnje odmore. Živjeti od pisanja uspijeva mi, evo, već preko jednog desetljeća, no to ne znači da živim samo od svojih autorskih tekstova već i od svih projekata i događanja koja organiziram u području književnosti i kulture.

Vaša prva knjiga nosi naslov “Život u ruksaku”. Otkud taj naslov? Je li to vaš život u ruksaku i kako na njega gledate iz ruksaka?

Moja prva knjiga “Život u ruksaku” nastajala je tijekom prvih godina studija u Zagrebu, kad sam tek maštala o dalekim i dugim putovanjima i odlazila na kraća, jednostavnija putovanja po Europi. Bilo mi je fascinantno (a i danas jest) to što zapravo sve što ti treba za život stane u jedan omanji ruksak – nužne potrepštine, malo odjeće, higijena, pokoja knjiga, bilježnica. Čovjeku zapravo ne treba puno više od toga, samo mislimo da nam treba jer smo time okruženi kod kuće. Ali na putu je dovoljno to malo, i sve stane u ruksak. Da, to je moj život u ruksaku o kojem pišem, promatran s perona, autobusnih kolodvora, s irskih hridina, obala europskih rijeka. I dan danas, gdje god da putujem, sve što mi treba, čak i za višemjesečna putovanja, stane u jedan planinarski ruksak. Ako se gleda “iz ruksaka” život se doima jednostavan, kretanje je njegova okosnica, pomicanje s jedne točke na drugu, slobodan si, lutaš, svugdje ti je dom, taj tvoj ruksak koji nosiš sa sobom. Knjiga “Život u ruksaku” (AGM, 2012.) i dalje je jedna od mojih najtraženijih knjiga, ali teško se više može pronaći u slobodnoj prodaji, jer je rasprodana. No zato je nedavno objavljena u e-izdanju i može se besplatno skinuti na stranicama BEK-a (www.elektronickeknjige.com).

Iza toga su redom izlazile knjige koje pripadaju tzv. putopisnoj poeziji. Zašto putopisna poezija, koje su njezine značajke i po čemu se razlikuje od da ju nazovemo obične poezije?

Tijekom svih svojih putovanja vodila sam dnevnike u kojima sam zemlje koje sam posjećivala i iskustva koja sam doživljavala opisivala u formi poezije. Tako su nastajale te moje poetske razglednice, kitice iskustava, stihovi impresija. Te su knjige moji fotoalbumi, uspomene na putovanja. Putopisna poezija nije žanr koji sam ja izmislila, daleko od toga, ali u hrvatskoj književnosti nije (bila) baš zastupljena stoga sam u njoj pronašla svoju nišu. O putovanjima se pisalo samo u prozi, pa sam ih ja odlučila opisati u poeziji. Od ostale vrste poezije razlikuje se po tome što je često narativna, puna toponima, možda i izraza koje je potrebno pojasniti u fusnotama kako bi pjesma bolje funkcionirala. Još jedan razlog zbog kojeg sam počela pisati putopisnu poeziju jest taj što sam znala da mali broj ljudi općenito čita poeziju pa sam kroz tu svima zanimljivu temu – putovanja – htjela “podvaliti” i malo poezije, privući nove čitatelje.

Jedna od njih je, zasad zadnja u takvom nizu, zbirka “Četiri elementa”, koja po vama ima i aktivističku crtu. Predstavlja aktivistički angažiranu književnost. Što ste željeli poručiti?

Aktivizam u književnosti je nešto što me zanima još od fakultetskog doba, tada sam organizirala međunarodni festival aktivističke poezije “Art Attack.” Što se zbirke “Četiri elementa” tiče, aktivistički moment najizraženiji je u poglavljima Brazil/vatra i Grčka/voda. U vrijeme kad sam boravila na stipendiji u Brazilu u svjetskim se medijima mnogo govorilo o požarima koji pustoše Amazonu. Ta se bura stišala nakon nekog vremena, ali Amazona i dalje gori, i dalje malo-pomalo nestaje. Kroz neke sam pjesme nastojala osvijestiti taj problem, opisati bol planeta u plamenu. U poglavlju iz Grčke u nekoliko sam pjesama nastojala obraditi temu migranata koji stradavaju u tom Egejskom moru koje sam ja, mirno, iz svoje luskuzne pjesničke rezidencije, promatrala i u njemu uživala. Počašćena sam time što će se dio tih pjesama naći u zborniku Ekokritika: između prirode i kulture (ur. Goran Đurđević, Miranda Levanat Peričić i Suzana Marjanić) koji će uskoro objaviti Sveučilište u Zadru.

Jednim je dijelom knjiga posvećena i vašoj sestri koja nas je mlada napustila. U knjizi je tako skriven peti element za koji se uopćeno misli da je eter, praznina… Što je on za vas u toj knjizi?

Ovo je možda prvi put da me netko to pita, imam osjećaj kao da se na čitanjima i u razgovorima izbjegava taj moj peti element, vrlo rijetko i čitam tu pjesmu javno. Ljudi misle da mi je teško o tome govoriti pa me ni ne pitaju što je za mene peti element. Možda je on nešto što se podrazumijeva, i kod njih i kod mene, ta praznina koja (ne) postoji, taj sveobuhvatni eter, to “nešto” što je u svakoj religiji različito a opet isto, ono iza i nakon svega. Moja sestra je za mene taj peti element, taj thanatos koji je postao sastavnim dijelom moga života, smrt koja me prati još od njezine smrti i kojom se bavim i u svojim mislima i u knjigama koje su kasnije uslijedile (“Približavanje zore: Put 88 hramova”, “Nedovršeno stvaranje”, čak i u novim knjigama koje pišem). Smrt je, kao i život, nepresušna tema, malo o njoj znamo. O smrti još manje nego o životu, jer je ne posjedujemo kao iskustvo. Tek što dođe, više nas nema. Stoga je izvor inspiracije, ali ne i straha. Tako je i ta pjesma na neki način razgovor sa smrti, suočavanje s njom, zauzimanje kakvog-takvog stava i mišljenja. Ona nije pozdrav sa sestrom, kako zauvijek pozdraviti nešto što je stalno s tobom, kako se maknuti iz etera? Nikako.

Zbog putopisne poezije prati vas i nadimak putopjesnikinja. Je li to neko posebno određenje, neka misija?

Možda i jest! Ne znam, to je jednostavno smjer kojim sam krenula i koji mi se jako sviđa. Mislim da pišući o putovanjima zapravo mogu pisati o svemu – o sebi, o svijetu, o drugim ljudima, o domu, o tuđini, o prirodi. Jasno, ima pjesama i koje nemaju veze s putovanjima, ali moram priznati da imam najviše inspiracije onda kad se krećem.

Mnogo ste putovali, očito ste zaljubljeni u putovanja. Je li to znatiželja, strast, ili…?

I znatiželja i strast i potreba i spoznaja da su putovanja jedan od najljepših načina učenja o sebi i o svijetu. Koliko god bio bogat naš unutarnji život na mjestu u kojem stalno živimo, on će uvijek biti manje bogat u odnosu na sve što smo mogli vidjeti i doživjeti da smo se pomaknuli samo milimetar dalje, otputovali dalje od svakodnevnog sebe.

Što biste istaknuli kao vaše putovanje s avanturističkim dijelovima? Volite li avanture i kako ih povezujete s poezijom?

Ne bih rekla da su moja putovanja avanturistička, nigdje nisam išla grlom u jagode, riskirala glavu, koračala u nepoznato. U Brazilu sam bila na umjetničkoj stipendiji, u Španjolskoj i Japanu sam pratila hodočasničke puteve kojima su prošle tisuće ljudi prije mene… Nisu to bile avanture klasične vrste, nisam popela nikakve nove vrhove, niti otkrila nešto što netko prije mene već nije otkrio. Pustolovina se za mene sastoji u otkrivanju nečeg meni novog, pa makar se radilo i o otkrivanju šačice novih lijepih prizora. Na koncu, najveća je pustolovina otkrivanje samog sebe na putu, radi toga putujem.

Bili ste u Brazilu, Japanu, Grčkoj… a oduševio vas je Iran. Rekoste da je to zemlja poezije, pomalo neobično… Otkud takav zaključak?

Nije nimalo neobično, samo je možda malo nepoznato svijetu izvan Irana. Iz Irana potječu neki od najvećih i najboljih pjesnika svih vremena – Rumi, Hafiz… U Iranu se u mnogim prigodama ljudi međusobno darivaju stihovima i knjigama poezije. Omiljena mjesta okupljanja ljudi svih uzrasta su upravo mauzoleji u kojima su pokopani veliki pjesnici, recimo u Shirazu, u Hafizovom mauzoleju, gdje ljudi predvečer šeću, pjevaju, druže se. U takvoj zemlji lako je prepustiti se misli da je poezija dio svakodnevnog života i vidjeti je u svakoj keramičkoj pločici na prekrasnim džamijama, vidjeti je u praznini pustinje. Iran je tako najpoetskija zemlja u kojoj sam boravila.

Pjesme su vam prevedene na nekoliko svjetskih jezika, a onda zahvaljujući boravku u Iranu, i na farsi. Kako je došlo do toga?

Po povratku iz Irana, pjesme koje sam tamo napisala poslala sam pjesniku Enesu Kiševiću na poklon, jer sam znala da se i njemu svidjela ta zemlja koliko i meni, i da često o njoj piše. On ih je proslijedio gospodinu Ebtehaju Navaeyu iz Hrvatskog-iranskog društva “Irandustan” u Zagrebu koji ih je preveo na farsi i objavio u Iranu. Tako je započelo naše prijateljstvo i suradnja koja i danas traje, upravo pripremamo jedan zanimljiv projekt, prijevod zbirke iranske pjesnikinje Meimanat koji će uskoro biti objavljen u sunakladništvu izdavačkih kuća Fraktura, i moje vlastite, Kolibri.

Je li vas taj vaš duh putovanja “natjerao” da ostvarite ideju i za bookmobil? Putujući promovirate književnost i ljubav prema poeziji. Kako?

Bookmobil je nastao iz dvije moje velike ljubavi – one prema putovanjima i one prema knjigama, on je spoj ta moja dva najveća sna. Putujem po čitavoj zemlji i organiziram besplatnu razmjenu knjiga u Bookmobilu, a uz to najčešće i neko popratno događanje – čitanje poezije, radionice pisanja, gostovanja drugih autora i sl. Tri sam godine putovala po Hrvatskoj Bookmobilom (a i dalje ću) i od zvučnih zapisa koje sam pritom snimala pripremila radiodokumentarac “Bookmobil – knjige na kotačima” koji je nedavno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija (urednik Nikica Klobučar) i koji se i dalje može poslušati u slušaonici na njihovim internetskim stranicama. On najbolje prikazuje što Bookmobil jest i što sam sve s njime doživjela.

Kako reagiraju ljudi na sve ono što im nudite uz bookmobil?

Bez imalo lažne skromnosti i s puno ponosa na dosadašnja iskustva, još se nisam susrela s nijednom osobom koja nije bila oduševljena Bookmobilom.

Vozite kombi sami? Jesu li ta putovanja naporna? Putujete li sami? Gdje spavate? Pišete li na putovanjima?

Da, sama vozim kombi. Putovanja mi nisu naporna, nisu mi bila naporna čak ni kad sam u 8. mjesecu trudnoće vozila Bookmobil po otocima. Putujem sa svojim partnerom, sa svojim sinom, s prijateljima, kad god mogu ili kad je njima zgodno. Ali na događanja koja organiziram zasad ipak najčešće idem sama. Spavam ili kod prijatelja po putu ili u kombiju – on nije samo putujuća knjižara već i mala kuća, ima sve što mi je potrebno za ugodan boravak i spavanje.

Kako na sve reagiraju muški kolege kada vide spisateljicu koja radi brdo poslova?

Jedini moment koji bih u tom smislu povezala sa svojim spolom jest činjenica da ja, sitnog rasta, iza velikog volana vremešnog kombija s krutim mjenjačem izgledam pomalo smiješno, taj dio ljudima bude impresivan i duhovit, iako mene čini radosnom voziti ga. Za sve ostalo nije bitno to što sam žensko, ne znam što kažu muški kolege, znam što kažu kolege općenito, kako reagiraju – dočekuju me s osmijehom i zagrljajima, daju mi svoje knjige za besplatnu razmjenu, pomažu mi i promoviraju moj rad.

Pjesnikinja ste, putnica, prevoditeljica, urednica… Može li se živjeti od tog rada?

Može, da, ali treba raditi stalno, biti prisutan u medijima, prijavljivati se na svakojake natječaje, tražiti uvijek nove poslovne prilike, odgovarati na dugačke intervjue!

Kako biste ocijenili pjesnički trenutak Hrvatske? Događa li se po vama nešto posebno na tom planu?

Iskreno, ne mislim da se događa ništa posebno, ali smatram da je situacija generalno dobra. Ima puno mladih i starih pjesnika koji redovno objavljuju svoje nove zbirke, nastupaju, idu po festivalima, organiziraju čitanja. Pjesnička je scena živa i ima svoju publiku.

Koliko po vama država, njezine institucije, pomažu književnicima i književnosti?

Mislim da pomažu onoliko koliko je djelatnicima u kulturi dovoljno da prežive, ništa spektakularno.