HRVATSKE SPISATELJICE: Luiza Bouharaoua – U pisanju ima puno sumnje, a nagrade su ohrabrenja

Luiza Bouharaoua, književnica i prevoditeljica iz Splita, ne krije svoju sreću što je uspjela, kako kaže, živjeti od onoga što želi raditi, o čemu kaže: ” Uspijevam u tome već nekoliko godina, zahtjevna je to cirkuska točka u kojoj balansirate bez zaštitne mreže”. Poznata je i po projekta koji ima sjajan odjek, gdje se kroz organizaciju Skribonauti posjećuju kaznionice i provode književni i umjetnički programi za zatvorenike. 

Piše: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dugo ste pripremali svoju zbirku priča “Jesmo li to bili mi”, a kad je objavljena uslijedili su komplimenti, nagrade… Kako to da ste tako dugo pisali, čekali na objavljivanje?

Zbirku sam dugo pisala jer nisam imala vremena za pisanje. Njezin zametak pojavio se negdje pri kraju mog studija, ali sve ostalo nastalo je u periodu nakon diplome koji je u mom životu bio obilježen prekarnim radom: radila sam honorarno za više poslodavaca, na više lokacija, po čitav dan, sve da bi sebi osigurala osnovnu egzistenciju. Vremena za pisanje nije bilo, zbirka je čekala i nastajala u rijetkim trenucima predaha.

Nekolicina kolega/ica me nagovarala da se javim na Prozakov natječaj s pričama koje imam, ali nisam htjela, htjela sam završiti taj rukopis, ispisati svoju ideju do kraja. Jednom kada sam to napravila, posalala sam rukopis na natječaj zadnji dan, bilo je to na Staru godniu oko 8 sati navečer.

Iako je knjiga najprije zbirka priča, može se doživjeti i kao roman. Mnoge su priče povezane istim likovima… Jeste li namjerno pobjegli od romana?

Možda baš zato što je dugo nastajala, “Jesmo li to bili mi” je organski rasla. Pojavile su se prve priče, vrlo brzo sam shvatila da su povezane istim likovima i čim samo to prepoznala dala sam sebi zadatak da napišem knjigu koja će funkcionirati na dva nivoa: s jedne strane bit će zbirka priča, a sve će te priče zajedno pričati nadpriču o tri centralna lika, biti fragmentarna kronika njihovog odnosa.

Koliko vas ima u knjizi, koliko ima vašeg života. Vas u ljubavi, u međuljudskim odnosima?

Gledajući s vremenske udaljenosti rekla bi da me ima jako puno – svega onoga što ja jesam, ali i svega onoga što nisam, a što sam vidjela u drugima. Autor/ica je uvijek prisutan/na u svojoj knjizi, ona uvijek govori nešto o nama čak i onda kada se uopće ne bavi nama.

Neki tu vašu knjigu nazivaju ljetnom. Zašto?

Moguće da je to zato jer u njoj ima jako puno mora, a ništa na svijetu nije zavodljivije od mora.

Pripremili ste i jedno veliko iznenađenje – Olja Savičević Ivančević je suurednica. Kako je došlo do toga?

Olja je postala moja urednica na inicijativu Krune Lokotara. On me jedan dan nazvao i rekao: Vas dvije imate puno toga zajedničkoga, pitao sam Olju da uredi tvoj rukopis, ona je pristala. Kruno nam se onda pridružio u zadnjoj fazi rada na tekstu.

Poznato je da ste pohađali školu pisanja priča kod književnika Zorana Erića. Zašto baš kod njega?

Radionicu kretaivnog pisanja Zorana Ferića u Booksi pohađala sam prije više od deset godina, tada je to bila jedina škola kreativnog pisanja, i bilo mi je to jedno zaista krasno iskustvo.

Što ste tamo naučili? Ne primjećuje se njegov utjecaj u vašim pričama, ili?

Radionica me naučila slušati – na radonici smo jedni drugima čitali svoje tekstove i potom ih analizirali. I dan-danas mi je to zadnja i najučinkovitija faza rada na tekstu: kada mislilm da sam gotova, pročitam tekst naglas, preslušam snimku i odmah me u uho ubode ono što ne funkcionira.

Što vas najviše raduje u pisanju? Jeste li nekog odabrali kao uzor dok ste iščitavali tuđa djela?

Mene raduje koncipiranje, priča, glas, lik, detalj, perspektiva, zapravo sve osim samog procesa ispisivanja teksta, on mi je pomalo mukotrpan jer sam u njemu dosta nezadovoljna jer je u naravi jezika da se ne povija pred našom imaginacijom. Jednom kada to preživim, radost se ponovo rađa – uređivanje teksta, krčenje, brisanje, sve mi je to veliki užitak.

Pročitala sam kako kažete da ste neopisivo mnogo energije uložili u to da biste našli načina da živite od onoga što želite raditi. Uspijevate li u tome i uz kakva odricanja?

Uspijevam u tome već nekoliko godina, zahtjevna je to cirkuska točka u kojoj balansirate bez zaštitne mreže. Prvo čega se odreknete su sigurnost i predvidivost, plus je tu stalna opasnost od iskliznuća u siromastvo ako, iz bilo kojeg razloga, ne možete raditi.

U jednom ste trenutku odučili otići iz Dalmacije i stigli u Zagreb. Što je odlučilo?

Potreba da budem u sredini u kojoj veći broj ljudi dijeli moje interese, u kojoj mogu učiti i rasti na poljima koja me zanimaju.

Stojite iza projekta koji ima sjajan odjek gdje ste kroz organizaciju Skribonauti posjećivali kaznionice i provodili književne i umjetničke programa za zatvorenike. Otkud ideja, poticaj, kakva je bila nakana?

Moj rad sa Skribonautima traje već više od 10 godina – mi i dalje posjećujemo zatvore i kaznionice i provodimo kulturne i umjetničke programe. Želja nam je bila (i ostala) dovoditi umjetnost i književnost tamo gdje ljudi jesu, učiniti je dostupnom svima, posebno onima koji su u institucijama, i tako pokazati da su književnost i umjetnost važna, formativna i transformativna sila u životu svakog čojeka.

Na osnovu rada na radionicama sa zatvorenicima nastala je i zbirka od 12 priča pod naslovom “Nastavi priču”. O čemu se točno radi?

Nastavi priču je kolaborativna zbirka priča u kojoj je 12 suvremenih spisateljica uzelo za inspiraciju fragmente koje su na radionici kreativnog pisanja napisale polaznice našeg književnog kluba u Ženskoj kaznionici u Požegi.

Članica ste feminističkog kolektiva fAKTIV. Jeste li ljuti na muškarce? Ima li omalovažavanja, izguravanja… Jeste li nailazili na teškoće samo zato što ste žena?

Ideja da su feministkinje žene koje su ljute na čitav muški rod je smiješan stereotip. Naravno da sam nailazila na poteškoće kao žena – one se kreću od omalovažavanja do neželjenih dodira u javnosti.

Jeste li zadovoljni prisustvom žena u suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Trenutno na književnoj sceni, kako našoj tako svjetskoj, postoji ogroman broj sjajnih autorica, koje su literarno hrabre i čiji su tekstovi uzbudljivi, promišljeni, izvor životne i književne inspiracije, i to me baš veseli.

Koliko po vama naše društvo drži do književnika, koliko im pomaže?

Milsim da je Hrvatsko društvo pisaca jako dobro u tome da podrži inicijative svojih članova kada su u pitanju razni projekti koji za svoj cilj imaju promociju pisaca/spisateljica i njihovih knjiga. Tu tvrdnju temeljim na svom isustvu suradnje s društvom na realizaciji tribina Spisateljice u dijalogu. Voljela bih recimo vidjeti više inicijative od samog društva, posebice kada su u pitanju važne društvene teme ili razvoj dijaloga i prostora za dijalog među članovima/icama.

Dobitnica ste mnogih nagrada. Što vam one znače?

Svaki put kada osvojim neku nagradu čini mi se kao da mi je netko rekao: Dobro ti je ovo, ustraj. U pisanju ima puno sumnje, takva ohrabrenja su ljekovita, posebice kada ste na početku.

Na čemu sada radite? Hoćemo li uskoro vidjeti novu knjigu?

Trenutno radim na cijelom nizu projekata i savladavam brdo zadataka ne bi li se krajem godine vratila svom romanu o ženama, moru i selidbama, zajedno sa svojom ilustratoricom Lucijom Bužančić uglancala slikovnicu Jajo i Strašni Strah te nastavila raditi sa svojom producenticom na scenariju za filmsku adaptaciju “Jesmo li to bili mi”.