HRVATSKE SPISATELJICE: Ljerka Car Matutinović – Hrvatsko društvo ne brine puno o onima koji stvaraju književnost

Nosila sam svoje pjesme “na ogled” i bilo je teško dokazivati se pjesmama. Nisam imala zaleđe i tzv. “škvadru… Riječi su to sjećanja na svoje početke sjajne hrvatske pjesnikinje, prozaistice, književnice za djecu, esejistice i prevoditeljice, Ljerka Car Matutinović, koja je ostvarila bogat književni opus, ali ne staje. Otkrila nam je kako priprema novu pjesničku zbirku s provokativnim naslovom “Gdje mi to živimn?”

Ratgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dugo ste u svijetu knjiga. Kada danas pogledate na vrijeme kroz koje ste prošli, što se u tom svijetu bitno promijenilo?

To je pitanje koje u sebi ima ironijski otklon. Zapravo se ništa bitno nije promijenilo.Ljudi se rađaju, troše se nemilice u potrazi za himerom, a onda odlaze ne znajući kamo. I to je definitivno najteže pitanje pod zvijezdama na koje dosad još nitko nije uspio odgovoriti. Usprkos tehnološkim inovacijama i ponavljanim žudnjama za svemirskim prostranstvima u kojima su Mars i Jupiter imaginativne mete. Čovjek – jedinka trajno je opsjednut svrhom i smislom svoga zemaljskog bivstvovanja. To je začarani krug u kojem valja ispoštovati mijene, jer one su stvarnost.

Kako ste počeli, postoji li neki okidač, nešto što vas je posebno ponukalo da počnete pisati?

Ja sam počela pisati u u četvrtom razredu osnovne (pučke !) škole. Moja mama, koja je voljela čitati, hrabrila me u tom nastojanju i poklonila mi notes u koji sam bilježila svoja stihovanja. Iz toga razdoblja ostala mi je u sjećanju pjesma tjeskobna i da tako kažem socijalno orijentirana: “Kiša pljušti, kiša pada/ na ulici sve je mokro/ za jadnoga siromaha/ TO JE VRLO GORKO.”

Vrijeme moga školovanja tražilo je od mene žrtve. Iz Crikvenice koja je bila moj dom krenula sam u svijet: mučno sjećanje na neimaštinu studentske menze i trajna čežnja za domom. I tada sam obnovila svoju žudnju za pisanjem, iako su uvjeti bili nezamislivo teški.

Žena spisateljica u Hrvatskoj – jeste li osjetili i taj teret? Je li vam bilo teže probijati se, dokazivati, nego li muškim kolegama?

Kad sam postala profesoricom trebalo je udovoljiti zahtjevima struke, a vrijeme za pisanje trebalo je “loviti”. Osjetila sam to kao teret, ali nisam odustajala. Nosila sam svoje pjesme “na ogled” i bilo je teško dokazivati se pjesmama. Nisam imala zaleđe i tzv. “škvadru”. Dečkima je svakako bilo lakše, osobito onima kojima je Zagreb bio dom. I tako sam “hvatala” trenutke za pisanje i pjesme su bile tjeskobne pa i one ljubavne. Malo sam odahnula, kad mi je 1983. objavljena zbirka “Odiljat se”. Objavljeno je 14 recenzija i prikaza o toj knjizi. Književni kritičar Saša Vereš istaknuo je u svom napisu da se i Krleža pohvalno izrazio o tom mom odiljanju.

Iza vas je bogat književni opus?

Dosad sam (uz prozu i kritike i dječju prozu) objavila dvadeset zbirki pjesama. Zbirka “Dok su ti ruke u pokretu”(2017.) inspirirana je mojim životom, jer sam radila na “tri razboja”. Tako mi je valjda bilo “zapisano”. I silno sam žudjela da se posvetim pisanju. Zbirka “Sve moje ljubavi” (2020.) koja na četiri jezika (hrvatski, talijanski, španjolski, portugalski) govori o izazovima života, o ljepoti stvaranja (“Kad već postoji planina”) i o nepotrošivoj ljubavi. Posebno ističem intervju glavnog urednika “Vijenca”, Gorana Galića, u tekstu “U dodiru s pjesmom sve je moguće.”(“Iskustvo lijepih riječi”, 2023.).

Pisci imaju razna vremerna kada im dolazi inspiracija, kada ih nadahnjuju muze. Kako je to kod vas? Zapisujete li ideje, ili naprosto pišete odmah kada dođe neka ideja, nadahnuće?

Što se tiče “gospođe Inspiracije” često sam zapisivala u posebnu bilježnicu ideje i stihove koje bih kasnije upotpunila. Kako od 2005. imam svoju kolumnu u “Vijencu”, intenzivno sam se posvetila zbirkama svojih pjesničkih kolega i kolegica tražeći u njihovim pjesmama smisao i dobrodošlu poruku. Mjesečno bih pročitala dvije knjige i onda bih odabirala stihove koji su “nositelji” poruka. Važna mi je bila poanta. Sad već, zahvaljujući svome predanom radu, imam petoknjižje: pet knjiga kritika. Za knjigu “Vijenac odabranih”, 2013. dobila sam nagradu “Julije Benešić”.

Ne smijemo zaboraviti i da se sa zadovoljstvom sjećate vremena kada ste predavali hrvatski jezik u zagrebačkoj V. gimnaziji. Postoji li neka žal za tim vremenom?

Svakako moram naglasiti moj nastavnički rad u Petoj zagrebačkoj gimnaziji. Bila sam doslovce posvećena književnosti i jeziku i taj svoj entuzijazam prenosila sam na svoje učenike. Sjećam se tišine u razredu, kada bih govorila o pjesnicima. Tražila sam od učenika da uče naizust odabrane pjesnike. Bili su to Matoš, Vidrić, Tadijanović, Cesarić, Krleža. Sve “školski” pisci, ali njihove pjesme su bezvremenske. I učenici su to osjetili. Često mi se jave da bi izrazili svoju zahvalnost za moja nastojanja da zavole književnost, da zavole čitanje.

Voljeli ste i Firencu, gdje ste neko vrijeme proveli kao lektorica za hrvatski jezik na tamošnjem sveučilištu. Kakve se uspomene bude kada prizovete ta sjećanja?

Moj dvogodišnji boravak u Firenci (1971.-1973.), kad sam bila lektorica za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci bio je plodonosan i kreativan. Firenca je grad umjetnosti i pružio mi je bogatstvo duha i stvaralaštva. Tamo sam proširila svoje prevoditeljske domete. Prevela sam Danteova pjevanja iz “Pakla”, Petrarkine sonete i genijalne priče Giovannia Boccaccia. To su bili trenuci istinskog nadahnuća.

Okušali ste se i kao urednica na radiju?

To je važno razdoblje iz moga stvaralačkog života. Bila sam dvadeset godina urednica književnih emisija na Radio Zagrebu (Hrvatskom radiju). Bili su to razgovori s hrvatskim književnicima, promicanje njihovih djela. Pisala sam oglede o novim knjigama naših pjesnika, ali su i talijanski pisci bili u fokusu. Danas je to zaboravljeno. Vidim po tome što me nitko s Hrvatskog radija ne zove da predstavim svoje nove knjige. Kao da me nema.

Osim što pišete i volite pisati, često u središte svog življenja stavljate obitelj, bavljenje unucima i praunucima. Vaši unuci Marko i Luka, inače blizanci, junaci su i vašeg romana Duplići Ma i Lu. Kako su vas natjerali da pišete knjigu o njima?

Da, ne smijem zaboraviti knjigu za mlade “MA i LU” (“Mladost”, 1989.). Bila je to lektirna knjiga objavljena u pet tisuća primjeraka. Kasnije je obnovljena po naslovom “Duplići MA i LU” (Funditus). Književnica Ljerka Toth Naumova prevela ju je na makedonski jezik i ušla je u lektiru.To je knjiga apoteoza sretnog djetinjstva, veselja i radosti. Inspirirali su me moji unuci Marko i Luka. Njima bih čitala priče kako su nastajale i oni su ih s radošću slušali i poticali me da pišem dalje. To je bilo prekrasno razdoblje. Sada već i mali Kai Matias, (moj ljubljeni praunuk!) čita meni te priče (polazi prvi razred!) i zajedno se smijemo i uživamo!

S obzirom na veliko iskustvo, samo u najnovijoj vašoj knjizi kritika obuhvaćene su 34 knjige poezije i 23 knjige proze, kako ocjenjujete hrvatski književni trenutak?

Moram naglasiti, zahvaljujujći svome čitateljsko- spisateljskom iskustvu, da smo mi zemlja pjesnika, iako se od književnosti ne može živjeti. Međutim, objavljuju se knjige pjesama, jer je osjećaj objavljene knjige najljepši na svijetu. Književnici se snalaze i objavljuju knjige o svom trošku. Ima sve više romansiera. I romani niču kao gljive nakon kiše, posebno se ističu književnice. I to treba pozdraviti.

Kakvo je vaše mišljenje o tome brine li hrvatsko društvo, naša kulturu, dovoljno o književnosti i onima koji ju stvaraju?

Naše hrvatsko društvo ne brine se puno o onima koji stvaraju tu književnost. Nešto bi svakako trebalo promijeniti. Jer, tko kreira javno mišljenje: nekolicina tzv. podobnih, paradoksalno samouvjerenih? Oni se usuglase s istomišljenicima i protežiraju svoju “škvadru”. Stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca. U ovom svijetu, koji je već dobrano potrošen i opsjednut netolerancijom, dogmama i nasiljem, teško je biti “prorok”. Postoje tzv. “Dežurni nazlobnici”( Saša Vereš), urušena je komunikacija i sve podsjeća na tzv. circulus vitiosus u kojem se izlaz ne nazire.

I na kraju, spremate li nam nešto novo?

Radim na novoj zbirci pjesama s provokativnim naslovom „Gdje mi to živimo?“