HRVATSKE SPISATELJICE: Lidija Bajuk – Moja glazba i moje pisanje neraskidivo su povezani

Hrvatsku etnoglazbu od svojih početaka do danas usporedila bih s likom Pepeljuge – iako joj je plesna haljina astralna i zbog toga neponovljiva, radna joj je odjeća pohabana i pepeljava. Ozbiljno bih poradila na odnosu prema tome glazbenom žanru Ministarstva kulture i medija RH, pojedinih hrvatskih institucija i svih hrvatskih medija – kaže poznata hrvatska spisateljica, znanstvenica, kantautorica… Lidija Bajuk.

Razgovarala: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako je iza vas nekoliko knjiga, prva zbirka poezije Osmijeh je moja najbolja obrana još iz 1991., naši ljudi vas prije svega prepoznaju kao istaknutu predstavnicu suvremene hrvatske etno glazbe. Može li se onda reći kako je glazba popularnija od knjige?

Načelno da. No, neki glazbeni žanrovi popularniji su od knjige, a ima i literure koja nadmašuje popularnost pojedine glazbe. U hrvatskom javnom prostoru poznatija sam kao etnoglazbenica, nego kao književnica i znanstvenica.

Osim poezije pisali ste i prozu, poznate su vaše bajkovite priče. Odakle nadahnuće prema bajkovitim, mitskim pričama?

Sastavi su dio hrvatske usmene književnosti i mitske priče s motivikom praslavenskih odjeka. Za knjigu bajkovitih priča Kneja, objavljenu u Mozaik knjizi 1999. i nagrađene književnom nagradom “Fran Galović”, nadahnule su me međimurske predaje koje su prethodno objavljene ili sam ih čula neposredno na vlastitim etnografskim terenskim istraživanjima.

Što je uopće bio “okidač” da se uz glazbu okušate i kao spisateljica?

S glazbom sam povezana još od djetinjstva jer sam kao djevojčica pohađala glazbenu školu i učila svirati violinu. Moji prvi javni nastupi bili su na godišnjim produkcijama učenika škole, a u isto sam vrijeme počela pisati svoje prve pjesme koje su objavljene u školskom časopisu Srebrna cesta čakovečke III. OŠ. Kao tinejdžerica počela sam uglazbljivati najprije vlastite stihove, a ubrzo i stihove hrvatskih pjesnika, zahvaljujući poticaju Dragutina Tome, mojega tadašnjeg profesora hrvatskog jezika i književnosti na čijim bih satovima povremeno otpjevala 1-2 uglazbljene pjesme pjesnikinje ili pjesnika koje smo obrađivali na satovima lektire. Budući da sam osnovnoškolske praznike većim dijelom provodila u Malom Mihaljevcu i Zasadbregu, rodnim selima mojih roditelja, nadahnjuju me sjećanja na međimursko selo prije njegove urbanizacije koje je uslijedilo po   povratku gastarbajtera.

Zadnju zbirku pjesama Papirnati brod objavili ste prije 10 godina. Jeste li odustali od pisanja, ili…?

Papirnati brod je moja zadnja knjiga pjesama, a nakon nje sam objavila knjigu priča Kao ruža kao zvijer, dragi moj Flaubert, prije tri godine znanstvenu knjigu Međimurska popevka. Osim toga, suscenaristica sam dokumentarnih filmova Nagrišpane traverse 2016. i Kartolina iz Krive kale 2020. godine Ante Rozića, a prošle sam godine objavila zvučni album Pjesnolika vol. 1 na stihove 13 pjesnika koje sam uglazbila. Budući da se sada kao znanstvenica profesionalno bavim pisanjem, izlaganjem i objavljivanjem znanstvenih radova, u ladici na dovršenje još čekaju dvije znanstvene knjige, a u nastajanju su također jedan roman za mladež i jedan za odrasle te nova zbirka pjesama.

Pišete i na kajkavštini. Ali i u glazbi i u pisanju osjeća se da vam je Međimurje duboko u srcu.

U Zagrebu neprekidno živim 25 godina, no odrastanje i temeljno obrazovanje u rodnom Čakovcu, školski praznici provedeni u gornjem Međimurju neizbrisive su uspomene. Do sada sam na kajkavštini pisala sporadično, no upravo pišem svoju dijalektalnu zbirku pjesama.

Jeste li zadovoljni onim kako vam je za sve Međimurje uzvratilo?

Za svoj umjetnički i znanstvene rad ne očekujem ništa zauzvrat. No, među dvadeset i dvije književne i glazbene nagrade koje sam do sada primila su Zlatna plaketa Grada Čakovca za promicanje Međimurja u glazbi i književnosti 1998. i titula počasne građanske Međimurske županije 2021. godine. Izvan Međimurja, ali na međimurske teme nagrađena sam Franom Galovićem za najbolju knjigu zavičajne tematike 2000., nagradom Festivala kajkavske popevke Krapina za najbolje stihove 2006., Franjom Ksaverom Kuhačem HDS-a za autorske i glazbeno-istraživačke projekte na temelju glazbene baštine međimurskog kraja 2014., dvaput Porinom 2006. i 2015. te Poveljom Minstarstva kulture i medija RH zaslužnima za uvrštenje međimurske popevke na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a 2023. godine. To pokazuje da nisam sama u svojem mikrokozmosu, iako samoća nužno prethodi autorefleksiji, samorazgovoru, stvaralaštvu. Uzvraćanja bez računice katkad se dogode, iako je danas velik dio bilo kojeg podupiranja, uzvraćanja ili nagrađivanja ideologiziran, ispolitiziran, orkestriran.

Spisateljica, znanstvenica, kantautorica… Kako uopće sve stižete? Što vam odnosi najviše vremena, energije?

Vrlo sam organizirana, to je preduvjet. Kronično mi nedostaje vrijeme za izgrađujuću dokolicu, zbog čega se neprekidno preispitujem. No, bila bih silno nesretna kad bih se morala odreći sebe kantautorice, književnice ili znanstvenice. Zbog toga sam u neprekidnoj jurnjavi. Najviše vremena provodim za kompjutorom i to mi sve teže pada. Život obilježava kretanje – nasretnija sam u pokretu, bilo u nenadmašnoj prirodi, bilo u posvećenom obilaženju kulturnog nasljeđa. Raduje me terenski etnografski rad, međutim prikupljeno gradivo valja obraditi, strukturirati i pohraniti, što me opet vraća u prekomjerno sjedilaštvo.

Radili ste desetak godina u školi i onda donijeli odluku da se glazbi date cijela, da se njome bavite profesionalno. Što je presudilo?

Ta me misao počela zaokupljati nakon zapaženijih prednastupa na koncertima Johna Mayalla u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu (1987) te Joan Baez u Ljubljani i Beogradu (1989), kad me oboje glazbenika u razgovoru osokolilo pohvalama i glazbenim darovima. Neposredno nakon toga radila sam kao mlada učiteljica i knjižničarka u dvije osnovne škole, no u struci se tada nije moglo napredovati. U školskim zbornicama nisam htjela sudjelovati u ogovaranjima i žalopojkama, pa sam u jednom trenutku pomislila kako doista ne želim čitav svoj radni vijek provesti na taj način. Zatim sam se povezala s etnoglazbenicima Dunjom Knebl i grupom Legen, tri godine nakon zajedničkog koncerta Ethno Ambient Live u zagrebačkome kultnom klubu Gjuro II 1995. koju su glazbeni kritičari proglasili utemeljujućom godinom osnivanja suvremene hrvatske etnoscene – trajno preselivši u Zagreb.

Kako se kod vas manifestira dodir spisateljice i glazbenice, poezije i glazbe?

Moja glazba i moje pisanje neraskidivo su povezani i međusobno se isprepliću u leksiku, motivici, sintaksi, semantici

Odlučili ste se za hrvatsku tradicijsku glazbu i danas vas mnogi doživljavaju kao čuvaricu hrvatske etnoglazbe. Što vam to znači?

Čuvara hrvatske tradicijske glazbe ne nedostaje. Drugo je pitanje što se njezinim predstavljanjem želi postići. Kao etnoglazbenica tradicijski repertoar obradom i interpretacijom prevodim na sebi razumljiv jezik, nadajući se da će moja interpretacija prokrčiti put do mene same i do drugih koji su mi bliski. To je moj način komunikacije s drugima. I moje sito za druge. Svaka tradicijska glazba riznica je raznovrsnih značenja, pa tako i hrvatska. Najviše sam sklona nekadašnjim običajno-obrednim pjesmama jer motivikom odjekuje kristijaniziranom praslavenstvu.

Danas se uz pojam tzv. etno glazbe šlepaju mnogi, i oni koji s tim nemaju nikakve veze. Kako to objašnjavate?

Neznanjem i površnošću, formalnošću i pomodnošću, koristoljubljem i lošom namjerom.

Kakva je po vama budućnost popevke? Kao da nema mladih ljudi koji su zainteresirani za popevku. Tko će je sutra popularizirati? Etnoglazbenica – što to znači?

Međimurska županija kao najmanja županija RH broji najveći broj aktivnih folklornih društava. To međimurskoj popevki jamči budućnost. Izvjestan broj naših etnoglazbenika, dakle glazbenika koji se stvaralački odnose prema tradicijskom predlošku i na taj način pridonose njegovoj aktualnosti, u svoje repertoare redovito uvršava i međimursku popevku. Manje ih je doista upućeno u njezin sadržaji kontekst, to je potrebno propitkivati i naučiti, o tome je potrebno znati da bi interpretacija bila uspješna. Tradicijska se glazba još uvijek uči ili premalo ili isključivo formalno, zbog čega predznanja ili nema ili je manjkavo. Napose na hermeneutičkoj razini tekstovnog iščitavanja.

Što vas je “natjeralo” na doktorat koji je opet bio vezan uz Međimurje?

Vlastito podrijetlo, lokalni indentitet, glazbeni repertoar, etnološki uvidi, hipoteze.

Kada ste prepoznali vrijednost popevke kao svjetske kulturne baštine?

U Ogranku Matice hrvatske Čakovec potakla sam njezinu zaštitu 2011. godine, a u svojoj Udruzi Matapur ostvarila 2014. najprije na nacionalnoj, a zatim 2018. na svjetskoj razini. Također sam scenaristica desetominutnoga dokumentranog filma Međimurska popevka / A Folk Song of Međimurje za UNESCO. Zahvaljujući višegodišnjim terenskim istraživanjima u Dubrovačkom primorju, potakla sam i nacionalnu zaštitu ženskog kolendavanja Dubrovačkog primorja koju sam prethodno višegodišnje istraživala.

Rekoste jednom kako i umjetnici mogu doprinijeti napretku zemlje pjevajući o boljem svijetu? Nije li to u nas na neki način bijeg od stvarnosti?

Svi mi bježimo od težine stvarnosti na različite načine – jedni neprekidno, drugi povremeno da bi joj se stvaralački suprotstavili. Stvaralaštvo u povoljnim okolnostima zrcali i odjekuje, dakle i utječe na boljšanja i promjene.

Koliko po vama Hrvatska daje i pruža umjetnosti? Može li se od toga živjeti?

Od umjetnosti sam živjela trinaest godina, od 1998. do 2012. godine, istodobno i kao samohrana majka i podstanarka. Danas etnoglazbenici ne mogu živjeti isključivo od etnoglazbe. Zaposlenje u Institutu za etnologiju i folkloristiku osiguralo mi je redovite prihode i mogućnost podizanja stambenog kredita koju kao umjetnica nisam imala. No, tome je prethodilo višegodišnje profesionalno bavljenje književnošću i glazbom – zahvaljujući osobnom repertoaru hrvatskih tradicijskih pjesama i pitanjima koja sam povezano s njim sve češće postavljala, u poodmaklim tridesetima upisala sam diplomski studij etnologije i antropologije, a zatim i doktorski studij.

Kad biste mogli, što biste na tom planu mijenjali?

Hrvatsku etnoglazbu od svojih početaka do danas usporedila bih s likom Pepeljuge – iako joj je plesna haljina astralna i zbog toga neponovljiva, radna joj je odjeća pohabana i pepeljava. Ozbiljno bih poradila na odnosu prema tome glazbenom žanru Ministarstva kulture i medija RH, pojedinih hrvatskih institucija i svih hrvatskih medija.