HRVATSKE SPISATELJICE: Julijana Matanović – Ne vjerujem u žensku lojalnost i međusobnu podršku

“Mene su u životu svi lako ostavljali. Nisu mi puno ni objašnjavali. Svi su oni (i roditelji, i sestre, i partneri, i kolege…) imali nešto zajedničko; bili su uvjereni kako ja to mogu izdržati. Jaka sam i pametna. Govorili su oni. A ja sam pristajala na to i tješila se da mi nikada ne može biti tako loše da od toga ne bih profitirala. Točnije, da to jednog dana ne bih iskoristila u vlastitoj literaturi… Moje čitanje, i kasnije moje pisanje, bio je bijeg u jedine moguće svjetove. Tamo me nitko nije zaboravljao, nitko nije bio ljubomoran, nitko nije sumnjao, nitko nije izdavao”. Riječi su to naše poznate i višestruko nagrađivane književnice Julijane Matanović, koja nam je otkrila neke potankosti o svom putu do uspjeha.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Književnica i sveučilišna profesorica, to svi uglavnom napišu uz vaše ime. Biste li mogli biti samo spisateljica, ili samo profesorica? Čega biste se lakše odrekli?

Prvo pitanje, pa teško. Kako profesorica više nisam, bilo bi za očekivati da ću reći kako bih voljela više biti ono što mi je sada jedino ostalo; književnica. Uloge profesorice sam se morala odreći. Kako i zbog čega, puno sam puta već o tome govorila. Možda bih zbog vaših čitatelja trebala to ponoviti, ali – vjerujte mi – svako podsjećanje izaziva mi i neku mučninu, a i tugu. Ima u toj odluci o odlasku u prijevremenu mirovinu i puno moje nepromišljenosti, ali i navijačkih dionica mojih donedavnih kolega i prijatelja. Iskreno, bila sam malo drukčiji profesor od ostalih; vjerovala sam da je briga o studentima i nagovaranje na književnost također dio nastavničkog posla. Nisam u predavaonicama, onako s visoka, provjeravala svoja znanstvena istraživanja i nisam se čudila kako mlade buduće kolege ne znaju za trinaesti stih poeme izvankanonskog pisca, ili svaku repliku Šenoine Ljubice, i to ne znaju baš u trenutku dok ja novo čitanje jedinog Šenoina dramskog teksta spremam za stručni kongres na jadranskoj obali. Voljela sam jako učionicu, ali ne i hodnik svog Fakulteta. I kako su moja čitanja književnih tekstova uvijek bila rezultat prvog lica jednine, u očima svojih suradnika, a i onih koji su odlučivali o mom znenstvenom napredovanju, nisam bila dovoljno ozbiljna. Pozicija MI, vjerovali su oni, uozbiljuje i podiže stručne rečenice na neku višu razinu. Voljela sam književnost, nije me bilo stid to priznavati i upisivati u interpretacije. I studentima sam dopuštala da jasno iskažu svoje sumnje u objektivne analize književnog teksta. Dobar broj mojih današnjih čitatelja, ili bolje je reći čitateljica, moje su bivše studentice. Susrećem ih na književnim večerima po našim knjižnicama, odazivam se njihovim pozivima i gostujem na satima hrvatskog jezika po srednjim i osnovnim  školama. Razveseli me svaki put kad mi povjere da su sretne u učionicama i da su, idem to tako reći, prihvatile moj model prenošenja ljubavi prema književnom štivu i piscima. A kako mi je tek drago kad kažu da me čitaju i da – dok čitaju moju prozu – čuju poznati glas iz predavaonice. Ne bih se, da ipak malo skratim, mogla odreći tog razgovora, tog kontakta i jako sam zahvalna na svakoj rečenici koju mi upute.

Spominjali ste kako je književnost vaša najbliža obitelj i da vam je ostala partner. Što zapravo želite reći?

U pravu ste. To sam čak i zabilježila u predgovoru knjige Kao da smo otac i kći. Prošlo je od toga dva desetljeća. Moja je biografija, mnogi su u to upućeni, dosta zahvalna za literarnu obradu. “Obradila” sam jedan dio, ali u postotcima to je još uvijek jednoznamenkasti broj. Znam da je većina čitatelja uvjerena kako pišem isključivo iz svog života. Jednim su dijelom u pravu. Sitnica iz zbilje, ono doživljeno, najčešće predstavljaju povod za pripovijedanje, a onda se rečenice “otmu” i preliju u prostor fikcije. Kazivanje u prvom licu sugerira čitatelju da autor samo preslikava, ili niže događaje iz vlastite zbilje. Vrlo sam rano, točnije kad sam pošla u školu i krenula sama čitati, počela bježati u napisane priče. Posuđivala sam knjige iz Radničke knjižnice u Đurđenovcu i počela shvaćati zašto djevojčice vole bajke. Mene su u životu svi lako ostavljali. Nisu mi puno ni objašnjavali. Svi su oni (i roditelji, i sestre, i partneri, i kolege…) imali nešto zajedničko; bili su uvjereni kako ja to mogu izdržati. Jaka sam i pametna. Govorili su oni. A ja sam pristajala na to i tješila se da mi nikada ne može biti tako loše da od toga ne bih profitirala. Točnije, da to jednog dana ne bih iskoristila u vlastitoj literaturi. Sjećam se jednog razgovora s divnom Jozefinom Dautbegović koja mi je, nakon što sam joj upravo tako izgovorila tu rečenicu, uzvratila: “Tješi se, tješi”. Moje čitanje, i kasnije moje pisanje, bio je bijeg u jedine moguće svjetove. Tamo me nitko nije zaboravljao, nitko nije bio ljubomoran, nitko nije sumnjao, nitko nije izdavao. Čitaš priču, zatvoriš knjigu, odložiš je na policu, i ujutro nađeš sve na svom mjestu. Rečenice se ne ljute na mene, i čekaju me.

Foto: Jagoda Dundur

Požalili ste i što ste prerano otišli u mirovinu. Što vam najviše nedostaje?

Mogu sad samo ponoviti nešto s početka našeg razgovora. Nedostaju mi ta mlada pametna bića u predavaonici, taj osjećaj da ste ih uspjeli nagovoriti na novo čitanje klasika, ili na prvo čitanje nekog suvremenika.

Uvijek govorite otvoreno, pa ste tako privukli pozornost kada ste objavili kolika vam je mirovina. Što u vama izaziva ta brojka?

Da, učinila sam to u razgovoru za specijalizirani portal u čijem je nazivu baš imenica mirovina. Bilo je to neposredno nakon mog povratka iz Osijeka. I ja sam pristala izgovoriti iznos svoje penzije. Ni u jednom trenutku, tada, nisam dvojila. Iskreno, da sam znala da će taj moj intervju prenijeti brojni portali i da će s podosta zlonamjernosti napisati uvodne rečenice: Ima mirovinu 4200, misli da je malo, a što mislite vi, i da ću time biti prepuštena komentarima kojih se i ne želim prisjećati, dobro bih razmislila. Uz iznos svoje mirovine napomenula sam da znam da mnogi imaju manje, ali da ipak mislim da je to skromno za jednog sveučilišnog profesora koji je uz svoj posao radio brojne honorarne, one koji su nekima bili osnovni posao. Mislim na uređivanje biblioteka, na mjesto glavnog urednika Nakladnog zavoda Matice hrvatske. I iz svakog honorara uplaćivao dodatno sve porezne obveze u Proračun. S tim iznosom moja tada maloljetna kći i ja, da ne spominjem još i brojne terapije kojima smo izložene a koje sustav ne pokriva, ne bismo mogle preživjeti. Još uvijek radim i još uvijek uplaćujem iz honorara u Mirovinsko…Istina, otišla sam u prijevremenu mirovinu, ali ipak s 36 godina radnog staža, s nekom ozbiljnom dijagnozom i pri tome su mi uzeli sve što sam uplatila u II. stup osiguranja. I to sam rekla u tom intervjuu, ali na to se nitko nije zakačio. Tih sam se dana osjećala baš jako loše. Zaprepastila me  mržnja na mojih tri stotine, ili pet stotina, kuna više. I onda zaključiš da su u našem društvu pravi frajeri stvarno oni koji ne ustaju bez toliko i toliko tisuća sa stolice, da su vrijedni priče i divljenja oni pod istragama, svi koji su zamutili veliku lovu. Oni su, u očima mnogih, i dalje ugledni građani. Nema problema što netko na tik-toku zaradi za jedan srk kave moje dvije penzije, ili dvostruko veći honorar od onog koji sam primila za objavljivanje knjige I na početku i na kraju bijaše kava. Oni su, jednostavno, sposobni. Jednako tako zabole i komentari poznanica, ali i prijateljica.  “Dobro je da imaš Pavla”, čujem često, prečesto. I to govore one za koje nikada nisam bila dovoljno emancipirana premda sam sama podizala svoju kćer, i od kako znam za sebe odolijevala svih preprekama i vjetrovima koje su mi usmjeravali prema prsima. Sad mogu, i u njihovim očima, biti financijski ovisna hanumica.

Može lli se od nje (književnosti) u Hrvatskoj preživjeti?

Računica je dosta jednostavna. Ako biste i objavili roman godišnje, pa i dobili – primjerice – honorar od 15 posto neto, a ne vjerujem da ijedan hrvatski pisac dobije toliki, i ako bi knjiga u prodaji stajala 20 eura, i ako bi naklada bila prosječna, dakle 1000 primjeraka, to bi značilo da  je za vas izdvojeno  3000 eura. Te tri tisuće podijelimo na dvanaest mjeseci i dobit ćemo odgovor. Sad ja ne znam, možda netko i može živjeti, pod uvjetom da mu se po tekstovima snimaju filmovi, prave kazališne predstave i da je marketinški spretan. Spomenula sam svoju knjigu I na početku i na kraju bijaše kava. Riječ je o knjizi priča u kojoj se glavnim junakom može proglasiti baš kava. Napitak. Moraš stvarno biti nesposoban kao ja da si ne osiguraš nekog sponzora, Franck, Barcafe, Zlatnu džezvu i ne napraviš ugovor koristan za obje strane. Taj netko onda može i glasnije od mene zahtijevati i honorar za književni susret. Može reći: Ja od toga živim… Kad mene pozovu na gostovanje, i nakon što pristanem doći jer mi je itekako stalo do čitatelja, najčešće uslijedi pitanje Koliki je vaš honorar. I sad, dok vam to spominjem, osjećam nelagodu. Počinjem tada mucati, savjetujem im da mi isplate uobičajeni iznos, oni odgovaraju da se to od pisca do pisca razlikuje. No, tko o tim razlikama odlučuje, ne govore ni oni, a bome ni ja.

Foto: Jagoda Dundur

Koji vam je najveći izazov u pisanju, najveći poticaj, ono što vas gura naprijed?

U pisanje proze ušla sam posve neplanirano. Prije objavljivanja prvijenca Zašto sam vam lagala bila sam sigurna da ću cijeli svoj život biti proučavateljica književne povijesti i ocjenjivačica naše aktualne produkcije. No, iznenadna potreba da, na pragu prve zrelosti, ispišem priču koja se poigrava s događajima iz stvarnog života, dobrano mi je i zakomplicirala život. Moji profesori, koji su me 1993. primili na katedru za noviju hrvatsku književnost, često su mi znali – nakon objavljivanja te knjige – reći da bih se trebala odlučiti hoću li biti znanstvenica ili pisac. Mogu ih  danas čak i razumjeti. Na Filozofski fakultet primljena sam kao mlada znastvenica koja je bila prva magistrantica velikog Zorana Kravara i to je, u očima struke, bio itekako valjan garantni list. A onda se ja iz ozbiljnog znanstvenog jezika preko noći odlučim malo  odšetati u pričanje priča. I to ne onih zaumnih, onih koje su teško razumljive običnom puku, onih koje stoje neposuđene na policama knjižnica i nekupljene na policama knjižara, nego onih koje zaljubljenici rado čitaju i u čijim se rečenicama prepoznaju. Neočekivano dobar prijem mojih tekstova kod običnih čitatelja obvezao me. Njihova ljubav bila je jača od prigovora mojih nadređenih suradnika i svih sumnji koje je struka neskriveno pokazivala prema meni kao spisateljici čije nove knjige čitatelji s radošću očekuju. Da, njih, samo njih, ne smijem iznevjeriti. A i kako bih živjela kad barem dio tih emocija koje prate moju kompliciranu biografiju, nakrcanu zatajivanjima i izdajama, ne bih “ukrotila” tekstom.

Kako ocjenjujete hrvatski kulturni trenutak i književnost unutar hrvatske kulture?

Lijepa je ova naša književnost. Meni najdraža. Nigdje toliko različitih pisaca kao u…To vidimo samo ako pred svoje oči dovedemo tekstove svih generacija ne vodeći računa kojoj političkoj opciji autori naginju i, na kraju, kakva su naša osobna iskustva s tim autorima. Odrasla sam na imanentnoj kritici, na imperativu da je najvažniji književni tekst, na zapovijedi da se pri čitanju i kasnijem ocjenjivanju, ne smije gledati ni lijevo ni desno, samo u rečenice; u tematski i izražajni sustav teksta. Danas, međutim, mnogima je važnije sve oko teksta, izvanknjiževna podobnost osobe i teme “koje se nose” nego umjetnički dosezi samog teksta. Dakle, važniji je odabir teme nego postupak. Godinama se već vraćam na jedan dio iz Lasićeve monografije o Mariji Jurić Zagorki, onaj dio u kojem autor napominje kako proučavatelji hrvatske književnosti nikada nisu pokazivali toleranciju prema supostojanju temeljnih književnih vrsta. A da bi jedna književnost bila velika, na njezinom se stolu, u toj ponudi, moraju pronaći najrazličitiji žanrovi i vrste, različite generacije pisaca. Samo što me u ovom trenutku ne brine kolorit žanrovskog sustava, nego neke druge, sve jače i opasnije, podjele. Svježe mi je još iskustvo uređivanja časopisa Republika Društva hrvatskih književnika. Kad smo ga kolega Mario Kolar i ja preuzeli prije dvije i po godine, nije bilo lako dobiti za suradnike članove Društva hrvatskih pisaca, a mi se nismo željeli, a nismo u nekim temama ni mogli, ograničiti samo na članove “našeg” Društva. I što smo više pokrivali cijelu hrvatsku književnost, što je kod pisaca bivalo sve manje sumnje prema Republici, postajali smo sumnjiviji u očima “svojih”. Jednostavno, nemalom broju odgovaraju podjele, jer tada je konkurencija manja. Slika cijelog društva prenosi se i na područje kulture; naši i njihovi, više je isključivosti, etiketiranja, grupiranja po vrlo sumnjivim načelima. Kakvim, samo naslućujem. Sigurna sam da nije riječ o načelu kvalitete.

Foto: Jagoda Dundur

Žene spisateljice – koliko im je u nas teže nego li muškarcima?

To mi je jedno od najtežih pitanja. Ne vjerujem previše u žensku lojalnost i međusobnu podršku. Ta mi se sumnja javila u trenutku kad sam objavila prvu knjigu. I nije me nitko – godinama – uspio razuvjeriti. Najružnije komentare koji su išli na mene kao osobu napisale su – u vodećoj dnevnoj novini – upravo žene. Spominjale su moju dugu kosu, opisivale me kao provincijalku… Idemo biti iskreni, postoje žene koje čuvamo od zlih jezika i nelijepih postupaka muškaraca, i postoje one druge koje je dopušteno napadati. Ne želim razvijati ovu temu  jer ću se u očima mnogih predstaviti kao ogorčena babetina koju samo nekoliko mjeseci dijeli od ulaska u treću dob. Reći ću samo još ovo. Nikada ne bih napustila Društvo hrvatskih književnika, a učinila sam to – jako tužna – prošli mjesec da je samo jedna kolegica stala u moju obranu nakon ružnih neutemeljenih napada gospodina Đure Vidmarovića na mene. Ali ne. Najviše što su učinile za mene bilo je to da su izgovorile rečenicu “Pa ja nisam znala…” Čudnije je sve još više i zbog toga što je na čelo Društva došla žena. No, pitanje je čije rečenice ona izgovara. Sad sam se sjetila sjajnog romana Imotski kadija Irfana Horozovića. Čovjek koji je u djetinjstvu zavolio buduću Hasanaginicu, dolazi k njoj nakon dosta godina i traži oprost. Izgovara pred njom sljedeće: Vrijeđao sam te tuđim rečenicama.  U zbilji se žene međusobno ne štite, štite se na papiru. U zbilji su ipak važnije sitne koristi; jedna promocija, jedan lijepi osvrt na portalu, jedna lokalna nagrada. I ako iza svega toga još stoji moćan muški lik, tko će brinuti o povrijeđenoj kolegici.

Ima li u našoj književnosti dovoljno snažnih likova žena i kakvi likovi po vama nedostaju?

Ako bi se ocjenjivalo na temelju intervjua, kroz komentare na društvenim mrežama i kroz prijave za projekte EU, onda imamo itekako puno snažnih žena, ali kad je “rad na terenu” u pitanju, malo ih je. Nadu mi ulijevaju žene u Hrvatskom saboru, one koje dolaze iz prostora opozicije. Samo što bi se i one trebale međusobno više podržavati.

Pišete od najranije mladosti. Kada danas pogledate za sobom, biste li nešto mijenjali, učinili drugačije?

Zatekli ste me baš u nekim mjesecima mojih inventura. Što se tiče pisanja, možda bih u obradama nekih tema bila žešća. Možda bih se manje obazirala na osjećaje onih koji moj obzir nisu zaslužili. A da sad ispravljam napisano, nema smisla. Želim vjerovati kako ispred mene ipak ima još toliko vremena da mogu napisati svoju najvažniju knjigu. Sve češće pomišljam da je moj dolazak na Filozofski bio pogreška, ali onda se zaustavim, sjetim se studenata  i sama sebi nametnem zabranu na razvijanje te teme. Toliko toga je iza mene, toliko dobre građe za literature, ali istovreno i toliko zapaljivog materijala, da je bolje i  pametnije, ali i zdravije, ne dirati.

Imate li na polju književnosti nekih neispunjenih želja?

Ima još puno ideja, puno planova. Samo koliko je još vremena preostalo, to je pitanje…

Volite pisati, što najviše?

Sve više prozu, a sve manje stručne radove. Otkako sam napustila predavaonicu, osjećam da više nema smisla tumačiti književne tekstove instrumentarijem književno-teorijskih škola. Ionako sam interpretirala, usustavljivala zbog studenata, a ne radi pljeska kolega i ocjena matičnih komisija.

Foto: Jagoda Dundur

Osvojili ste i brojne nagrade, što vam one znače?

To je velika tema. Meni je jako važna i njoj sam čak posvetila jednosemestralni kolegij Književna nagrada – ulaznica u povijest? S upitnikom na kraju. Sa studentima sam, a bilo je to prije deset godina, obradila sve književne nagrade koje se u nas dodjeljuju. Dakle, pogled sa strane. Jedan broj časopisa Republika, u 2021.godini, posvetili smo Nagradi Ksaver Šandor Gjalski. Uvjerena sam da se iz povijesti te nagrade može puno toga iščitati. Bila sam i članicom najrazličitijih povjerenstava za dodjelu književnih nagrada. Imam uvid iznutra. Vrijedilo bi o tome pisati. Ali, trebao bi svjedočiti bez fige u džepu. Mnoge bi bilješke izazvale nelagodu, čuđenje. Pomišljam da sam možda i dužna opisati reakciju predsjednika DHK u trenutku kad mu se ne sviđa odluka povjerenstva Nagrade iza koje stoji udruga kojoj je on na čelu. Bilo je i lijepih trenutaka, ali i jako, jako mučnih. I na kraju, uz tu temu pojavljujem se i kao nagrađivana autorica. Čudno je to sve. Evo jednog primjera. Nadala sam se – bit ću vam iskrena – da će roman Tko se boji lika još, roman koji je recenzirao i jako hvalio profesor Viktor Žmegač, izazvati pozitivne reakcije nekih povjerenstava. Nije se to dogodilo. Nije te 2008. ušao ni u deset najboljih Nagrade Jutarnjeg lista, ali je za dva tjedna po ocjeni istih ljudi ušao među deset knjiga deseteljeća… I onda  knjiga koju sam napisala za svoj ćeif I na početku i na kraju bijaše kava, i od koje nisam ništa osobito očekivala, dobije četiri velike nagrade. Ravnoteža je uspostavljena. Iskreno, godi u tom trenutku.

Književnici ponekad muku muče s izdavačima. A sada ste i vi izdavač. I otkud naziv tvrtke Lađa od vode?

Ni Pavao ni ja nismo imali problema s nakladnicima. No, nakon što sam se našla u mirovini, morala sam – zbog sebe – ostati nekako vezana uz književnost, čitatelje, ali ne samo kao pisac. I dogodilo se da su čitatelji  iznenada počeli tražiti knjigu priča Lađa od vode, Pavlov prvijenac iz 1972. godine. Na tržištu knjige nije bilo. Javljale su mi se moje bivše studentice, sve odreda profesorice u srednjim školama i molile za savjet. Knjiga je ušla u lektiru, a one do nje ne mogu doći. Prvo je Pavao pretipkao naslovnu priču i ja sam je stavila na blog, da bi tekst uopće bio dostupan. A onda sam predložila Pavlu da mi sami objavimo Lađu, da pokrenemo umjetničku organizaciju i da je nazovemo baš po toj knjizi. Pristao je, i tako smo zaplovili.

Rekoste kako je u životu važno s kim ćeš ostarjeti. A vaš je suputnik poznati naš književnik, akademik Pavao Pavličić. Kakav je suprug?

Strpljiv, tolerantan, pošten prema književnosti i svijetu koji je sve manje ugodan. I nije mu lako s ovnicom koja u sekundi donosi odluku, a u provedbu kreće već u trećoj minuti.

Supružnici na istom poslu, u stanu, kada i kako pišete, imate li raspored, s obzirom na druge obveze?

Pavao – kad piše – piše u kontinuitetu; svaki dan sat i po. I neovisno kakav je koji dan, on ne iznevjeruje svoj plan. Ja sam neodgovornija prema pisanju, izloženija sam vanjskim utjecajima. Ako Magda (moja kći) dobije temperaturu, za mene više ne postoji ni računalo, ni rečenica, ni plan. Meni sve drugo mora biti dobro da bih samoj sebi rekla kako imam pravo na ispisivanje svojih rečenica.

Negdje sam video kako ste rekli da ste pročitali sve njegove knjige. A on vaše?

Ja sam njegove čitala redom izlaženja. Lađu od vode pročitala sam još u gimnaziji. Nastavila sam ga čitati na faksu. Kad smo se vjenčali, 2017. godine,  u brak sam donijela miraz od 99 pročitanih njegovih knjiga. Pavao je gradivo morao nadoknaditi u braku. Ipak, nakon ovog našeg razgovora idem mu postaviti nekoliko pitanja; Koje godine je objavljen moj roman Bilješka o piscu,  Kako se zove glavna junakinja romana Rečeno-učinjeno… (smijeh).

Vratili ste se i jednoj vječnoj, da ne kažem staroj, vašoj ljubavi – gradu Osijeku. Zagreb ga nije mogao zamijeniti. Recite nam, kakvi su to osjećaji koji vas vežu, koji su vas uvijek tjerali da se vratite?

Vratila se, ali nakratko. Grad mi je jasno, a grad čine ljudi, pokazao da sam bila u zabludi kad sam vjerovala u obostranu ljubav. Došli, bili godinu dana, i vratili se. Nismo pobijedili. Čovjek stvarno ide u školu cijeli život. Najtužnije je to što ja nakon tog iskustva više nemam osjećaj pripadnosti, nema više tih ulica o kojima ću maštati, nema više tih parkova u kojima ću sjediti – makar pred san – zdrava i sretna. Postalo mi je svejedno gdje sam. A to nije dobro. Osijek je bio moj jedini izbor. O svim drugim prostorima u kojima sam živjela, i živim, odlučivali su drugi.

I za kraj – hoćemo li možda jednoga dana ugledati knjigu koju ćete napisati zajedno sa suprugom?

Pitaju to i Pavla. Nisam vidjela da je odgovorio da hoćemo. E, ja sam inatlija. Neću onda ni ja prva ništa reći.