HRVATSKE SPISATELJICE: Ivana Šojat – Neravnopravnom ženu u Hrvatskoj čini tradicija, postavlja ju kao “kuhinjsku figuru”

Vole ju čitatelji, ali i kritičari, a naša ugledna književnica Ivana Šojat na tim krilima neumorno i znalački plovi sa svojim romanima, kojih je samo od 2020. pa do danas – četiri, i to za sve generacije. Recimo da su to “Zmajevi koji ne lete”, “Oblak čvoraka”, “Štajga ili put u maglu” i “Sama”.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ivana Šojat, koja se okušala i u politici kandidaturom za gradonačelnicu Osijeka, piše otvoreno, jasno i britko, posebno kada zadire u društvenu problematiku, čime je zaokupljena u nekim svojim djelima.

Pisanje vam definitivno nije strano, jer ste se ranije bavili i novinarstvom. Kako vam izgleda taj odmak od novinarstva iskorak prema književnosti? Postoji li neka poveznica?

Završila sam novinarski smjer u Šuvarovoj gimnaziji, no moj prvi literarni izričaj je bio književni. Novinarskim izričajem sa se bavila naknadno I to sporadično, kao izvjestitelj Glasa Slavonije ili Bruxellesa, odnosno kao kolumnictica ili komentatorica. Književnost mi je daleko bliskija, premda smatram da je pisanje uvijek pisanje, bez obzira na žanrove i forme. Nema nekog odmaka, samo promjena diskursa kao I u svakodnevnom, stvarnom životu – način govora mijenjamo prema sugovorniku.

Okušat ću se kao književnica. Kad ste u sebi izgovorili tu ili neku sličnu misao? Što se u vama zakuhalo?

Nisam si nikad rekla nešto takvo. S tim se rodiš, to ti je sudbinska odrednica, poziv. Blagoslov ili prokletstvo, kako kome. Jednostavno sam počela pisati čim sam naučila sva slova, čim sam dovoljno promotrila svijet da bih o njemu pisala. Za pisanje je, naime, izuzetno važna moć zapažanja Iži slušanja.

Što ste prvo napisali i kad pogledate unatrag s ovim iskustvom kako biste to ocijenili?

Prvo sam napisala pjesmu “Trešnja”. U trećem razredu osnovne škole. Zapravo u ljeto između drugog I trećeg razreda. Dobra je to pjesma bila. Još je pamtim. Zapravo je to jedina moja pjesma koju znam napamet. I ne bih je mijenjala. Ona je ono što sam tad bila. I to je najvažnije.

Osam ste godina živjeli u Belgiji, završili studij francuskog. Kako to da ste se vratili? Je li vam bilo teško bez Osijeka, Slavonije?

Postoje ljudi rođeni istraživači. Divim se toj njihovoj hrabrosti da dignu sidro i prostorno se odmaknu od svega poznatoga. Ja nisam jedna od njih. Meni je važno mjesto, a Osijek je moje mjesto, moj spokoj, mjesto na kojemu sam ono što jesam bez ikakva napora. Volim Osijek i silno sam patila za njim u Belgiji. Premda je Belgija prekrasna zemlja u kojoj sam stekla neke divne prijatelje.

Bavite se i književnim prevođenjem. Čime se vodite u potrazi za onim na čemu želite raditi kao prevoditeljica?

Nakladnici su ti koji mi predlažu prijevode, a ja samo prihvatim ili odbijem ponuđeno. Do sad sam predložila samo dvije knjige, a prevelar sam ih više od sedamdeset. Sad imam luksuz birati što želim prevoditi I to mi je dovoljno, budući da sam doista do sad imala čast prevesti po svemu velika I važna djela, najveće majstore pera, među njima i nekoliko nobelovaca.

Spisateljski trag ostavili ste i na francuskom. Napisali ste zbirku poezije na francuskom koja je doživjela odlične kritike. Otkud ta želja, poticaj?

Francuski je moj drugi materinji jezik, pa je bilo posve prirodno I da pišem na njemu. I to je došlo samo od sebe, bez neke odluke.

U nas ste kao spisateljica poznati po svojim romanima. Što je sve potrebno da biste se od pjesnikinje preobrazili ili transformirali u romanopisca?

Pisanje romana iziskuje mnogo strpljenja i upornosti, arhitektonsko znanje za sklapanje kompleksne romaneskne konstrukcije. Samo to sam morala svladati kako bih napisala prvi roman. Jer, roman je proces, pjesma je trenutak nadahnuća.

Što radije pišete, pjesme ili romane?

Sve rado pišem ako sam nadahnuta. Ne pravim razliku, jednako volim svu svoju književnu djecu.

Koliko vas ima u romanima, vaše osobnosti, intime? Kritika je zaključila kako vas ima dosta u romanu “Sama”. Zašto? Pazite li na to koliko se dozirate i otkrivate?

Nijedan pisac ne može izbjeći samoga sebe u svojim djelima, ako nikako drukčije, a onda barem iskustveno, kroz sitne, osobne impresije svijeta, počesto je tu I vlastitih rana. No sve su to mrvice iz kojih se ne može složiti nekakav cjelovit mozaik pisca kao osobe. Nije tu stvar u nekakvu budnom “paženju” da se ne razotkrijemo, nego jednostavno znamo da ne bi bilo pošteno neku tuđu, premda književnu sudbinu, opteretiti nama samima. Za takva opterećenja su autobiografije. Književnost nije izuzeta od osobnih upliva, kao uostalom ni život. Svatko, baš svatko svijet promatra, razmatra I sudi prema sebi I vlastitom iskustvu.

Što biste iz vašeg kuta rekli o hrvatskoj ženi, ili ženi u Hrvatskoj? Koliko je ona doista slobodna, ravnopravna..?

Zakonski je žena ravnopravna. Na papiru. Neravnopravnom je čini tradicija koja je postavlja kao središnju “kuhinjsku figuru”, tradicija koja i dalje jasno određuje ženinu ulogu i namjenu. Naime, koliko god darovita, obrazovana, uspješna bila, žena je za mnoge ništa ako nema obitelj, djecu, ako ne kuha, ne pere, ne glača, ne tetoši “svog muškarca” i djecu. Uspješna žena mora zato biti daleko žilavija, upornija i snažnija od bilo kojeg svog kolege. Takva žena se “bori” na minimalno dvije fronte. Osim toga, mnogi si uzimaju za pravo odlučivati o ženinu tijelu, umjesto nje donositi odluke o njezinoj maternici, sudbini…

U romanu “Štajga” prisutna je i vaša Slavonija. Jednom ste rekli kako je “Štajga” personifikacija Slavonije koja je za rata pala na koljena, koju su zatim ‘domoljubi’ iscipelarili do inducirane kome, do kliničke smrti. Kako danas gledate na Slavoniju? Je li se što promijenilo?

Na željeznici o kojoj sam pisala sve je isto, propadajuće. Slavonske pruge se rastaču, ukidaju se kolodvori, željezničke linije. Sve nam duže treba vlakom doputovati do Zagreba. Ostali smo bez još jedne šećerane. Recimo. To nam je uništilo još jednu granu poljoprivrede. Režemo si grane na kojima stojimo. Prilično je sivo. Slavoncima je tragikomično slušati mjesečna izviješća o “rastu prosječne place”, jer Slavoncima place stoje na razini minimalca. I to je to. Bez prometne povezanosti, bez rasta pojedinačne platežne moći nema ničega. To je temelj na kojemu se čisto konzumeristički gradi sve ostalo. Pa kako će itko ići u kazalište ili kupiti knjigu, ako s plaćom koju zaradi ne može ni platiti račune?

Kako po vama živi slavonski čovjek?

Ne žive svi Slavonci jednako. Većina ipak živi s plaćom debelo ispod famoznog državnog prosjeka. No ja sam idealist. Još vjerujem u svijetlu budućnost, promjenu, pomak prema naprijed – preko ruba litice ili u budućnost.

Doživjeli ste i preživjeli ulazak u politiku, ali ste od nje pobjegli. Kako u nas po vama izgleda hrvatska politička scena? Mijenja li se ona i kako? Ima li mnogo zalutalih u politiku?

Nisam pobjegla, nego sam otišla. Psihološki i obrazovni profil sve većeg broja aktera u politici ne samo da je bijedan, nego počesto zalazi u sferu psihijatrije. Nemoj se valjati sa svinjama ako se ne želiš uprljati. Pogledajte Sabor, diskurs ogromnog broja sabornika. Sa sjetom se sjećam kako je nekoć za ulazak u Sabor bilo nužno izvrsno poznavanje latinskog jezika. Sad su zastupnici klecavi i u hrvatskome. Populizam na najjače, populizam do povraćanja. Mnogo je zalutalih u koječemu, poglavito onih uhljebljenih.

Bili ste HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka. A onda ste otišli iz stranke. Jeste li pogriješili kada ste pristali biti kandidatkinja i zašto ste napustili HDZ?

Svako iskustvo je dobro iskustvo ako čovjek iz njega nešto nauči. Ne žalim ni za čime, niti smatram da sam pogriješila. Oduvijek smatram da je bolje nešto probati, nego poslije žaliti. Iz stranke sam otišla zbog “aferičnih” pojedinaca s kojima nisam željela biti spomenuta u istoj rečenici. Osim toga, politika nije moj poziv, ne vidim se u njoj. Kandidatura za gradonačelnicu je bio moj čin altruizma, želja da uistinu učinim nešto za svoj grad. Nisam ni gramziva, ni bolesno ambiciozna osoba. Moja jedina ambicija je pisati do poljednjeg daha, pomagati onima kojima mogu pomoći, ne naštetiti, nego biti potpora. I živjeti. Život je kratak i uvijek je onakav kako ga sami organiziramo i uredimo.

Žena i muškarac u hrvatskoj politici. Koja je i kakva razlika?

Razlika je kao i u svakoj drugoj karijeri: žena treba uložiti deset puta više energije i truda. I uvijek je ćekaju uvrede na barem dvije razine, uvijek će komentirati njezin izgled i nagađati o tome “preko čijeg je kreveta” došla do položaja. Jeste li primijetili jedan važan detalj? Milanović je recimo predsjednik Milanović. Predsjednica je uvijek bila Kolinda. Uvije je više poštovanja prema muškarcima u politici.

Idu li politika i spisateljstvo ruku pod ruku? Koliko politika utječe na pisanje?

Ivo Andrić je bio i jedno i drugo. Nije li? Je li itko zbog toga osporavao njegov književni rad? Nije. Ako je osoba iole zdrava u glavi znat će odijeliti jedno od drugog.

Što možete reći o položaju književnika i književnosti u našem društvu?

Reći ću samo: od “gole” književnosti se u našoj zemlji ne može živjeti. Mislim da sam time rekla sve.

Kolika je (ne)briga društva za književnost i uopće za kulturu?

Nije to toliko nebriga, koliko je suštinsko omalovažavanje. O sudbini kulture u nas nažalost najčešće odlučuju oni koji kulturu i one koji je stvaraju smatraju parazitima, koji okreću pilu naopako. Naime: kako to da se nikome ne čini da dajemo previše javnih sredstava za ogroman činovnički aparat, dočim se uvijek bune i vele kako je kultura skupa, honorari kulturnjaka preveliki.

Kako se spisateljica poput vas u svemu tome snalazi?

Snalazim se. Radim tri posla da bih preživjela.

Jeste li ikad i zašto požalili što ste spisateljstvo odabrali kako vaš životni put?

Zašto bih žalila?

Što biste poručili mladima koji tek kreću u taj svijet?

Poručila bih im da ustraju, no da se naoružaju hrabrošću, strpljenjem, ali i snovima.