HRVATSKE SPISATELJICE: Diana Burazer – matematičarka u profinjenom svijetu poezije

Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a svi su očekivali da će Diana Burazer, danas naša poznata pjesnikinja, studirati književnost, jer je dobivala nagrade za svoje pjesme još u gimnaziji. Ali da matematika ipak čuči i negdje u duši dokazuje i kritika za njezinu knjigu pjesama Druga kuća u kojoj stoji da “matematičkom preciznošću određuje čak i količinu tuge koju možete vidjeti u stihovima”.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iza vas je već više uspješnih knjiga pjesama. Možete li se sjetiti prve? Kada ste ju napisali?

Kako da ne! Tko se ne sjeća svoje prve knjige! Prva knjiga Nesvanjivo objavljena je u nakladničkoj kući Svjetlost u Sarajevu 1974. godine. Tih godina u Bosni i Hercegovini (gdje sam tada živjela) lijepo je bilo biti mladi pjesnik. Imali ste mnogo prilika za objaviti svoje prve pjesme, mnogo književnih festivala, raznih natječaja. Nakon što sam dobila dvije nagrade za mlade pjesnike (Šimićevi susreti 1970.g. i Slovo Gorčina, 1972.g.) bilo je logično da mi objave prvu knjigu.

Jeste li tada razmišljali da ćete biti spisateljica, pjesnikinja?

Nisam. Na natječaje sam se javljala više kao na neki test. Željela sam provjeriti samu sebe. To mi je na neki način bio izazov. Sjećam se da sam još imala takvih “izazova” u životu. Na primjer u osnovnoj školi počela sam svirati tamburicu, pa plesati folklor, imala i nekoliko solističkih nastupa u zbornom pjevanju,…  U kasnijim godinama odlučila sam šivati i plesti svoju garderobu. Ali pokazala bih sebi da to mogu,….i tu je interes za tu aktivnost prestajao. A pisanje je ipak, od samog početka, imalo drugačiji proces razvoja. A i moj odnos prema pisanju razvijao se na drugačiji način. Od početka bila je to čvrsta i posebna povezanost.

Diplomirali ste Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. A svi bi jamčili da ste završili nešto društvenog smjera. Kako matematika?

Bila sam odličan đak u gimnaziji, već tada dobila neke nagrade za poeziju,… ali eto odlučila sam studirati matematiku. Voljela sam uvijek ići „uz vjetar“, pa kao u inat svima (ili samoj sebi!?) koji su očekivali da ću studirati književnost, odlučila sam nešto sasvim drugačije. Tih godina moja generacija odlučivala se za studij književnosti i prava (ako ste imali sklonosti prema društvenim predmetima), za elektrotehniku (ako ste bili dobri u matematici), i za ekonomiju (ako niste znali što bi). Matematika je bila rijedak izbor. Jer što bi se sa završenim studijem matematike moglo radilo, ako ne biti profesor matematike. A ja sam znala da ne želim biti profesor. To su godine (1972) kada informatika još nije bila uključena kao predmet na nekom studiju, pa je matematika, kao zanimanje, više bila kao neki čudan i nedefiniran cilj. A ja sam, eto, cijeli radni vijek provela u informatici.

Osim kada brojite koliko imate knjiga i nagrada, ima li matematike neke veze s vašim pjesmama, sa stvaralaštvom?

Pretpostavljam da mislite pitati ima li brojeva ili nekih drugim matematičkih pojmova u mojoj poeziji? Pa, i nema. Postoje pjesme koji imaju „matematičke“ naslove (Kocka, Hiperbola…), ali govore o sasvim drugim stvarima koje nemaju veze sa matematikom. Možda (ali ne mojoj voljom) matematika se, kao jedna uređenost i strukturiranost, uvukla u organizaciju pjesme. Moje pjesme imaju formu i način slaganja stihova (tako su i neki kritičari pisali o mojoj poeziji) koji podsjeća na matematičke/informatičke procese: zna se sto što treba stajati na početku,…a što na kraju pjesme. U tom kontekstu volim parafrazirati (da ne bude neskromno) književnicu Teu Benčić koja je napisala u svom osvrtu (Vijenac, „Matematička poetika“) moje knjige Druga kuća da „matematičkom preciznošću određujem čak i količinu tuge koju možete vidjeti u stihovima“.

Kad smo kod nagrada, bilo ih je dosta, osvojili ste i nagradu koja nosi ime naše sjajne pjesnikinje Vesne Parun. Što vam znače nagrade?

Kada ste mladi pjesnik nagrade vas vesele na jedan način, a kada ste stariji također vas vesele, ali na drugačiji način. Iskustvo vas nauči da nagrade, ipak, ne nose sve ono što ste u mladosti mislili da će donijeti. Ali raduje vas da kolege (koje su u žiriju) donesu odluku da ste u nekom izboru pjesnika/pjesama najbolji. Iako pojam biti „najbolji“ je relativan, pogotovo kada je poezija u pitanju. To nekako potvrđuje da sam kroz ove godine tiho i (mislim) nenametljivo izborila svoj status u hrvatskoj poeziji. To ne znači nikako nešto književno glamurozno, ali to znači da sam svojim stilom pisanja (sada već i prepoznatljivim) stekla određen status. Koji je to status? Vjerojatno onaj koji je i adekvatan mojoj poeziji.

O čemu najradije pišete i kada stvarate?

Inspiracija ima razne oblike, i može se  nalaziti na raznim mjestima. A sve to se mijenja u skladu sa našim godinama. U početku, kada ste mlađi, onda je to uvijek bio život oko vas, odnosi među ljudima, … vlastite emocije. Sada se sve to pojavljuje također, ali u nekom manjem postotku. Veći dio, ipak,  pripada iskustvu, čitanju knjiga, vašoj usmjerenosti na neku temu o čemu želite pisati,… Nisam jedna od onih koji svaki dan nešto zapisuje, a voljela bih da jesam.

Nosite li uza se neke bilješke, ili naprosto sjednete i pišete?

Uvijek sa sobom, ma gdje idem, nosim (kao kornjača kuću) sve svoje papiriće/bilješke. Kod početka pisanja pogledam u njih,…malo pročitam….i najčešće pišem nove bilješke-stihove budućih pjesama. Iskreno? Ne volim tu moju osobinu da ne završavam odmah ono što sam započela. Već mislim kako ću to kasnije završiti, i da to neće biti problem! A jeste. Ta osobina je potpuno suprotna od onoga kako se ponašam u drugim dijelovima svoga života. Na primjer na poslu, u kući. Uvijek sve završavam što je prije moguće, i nikada ne ostavljam za kasnije. Postaje mi zanimljiva da moja „dvostruka“ ličnost: poetska i matematička. I s tim se nije lako nositi.

Kako se nosite s kritikama? Kakva je po vama kritika u našoj književnosti?

Pa svi smo mi tašti, i volimo kada nas hvale. Pa tako i ja. Ono što je problem jeste onaj dio moje osobnosti koji pripada matematici/logici. Pa tako i pohvale primam s radošću, ali ih onda pustim kroz nemilosrdan filter osobne „matematičke procjene“ ….i uvijek tu pohvalnu kritiku malo umanjim. A kada govorimo općenito o književnoj kritici može se kazati da, sve do nedavno, sustavne književne kritike poetskih knjiga nije niti bilo. Barem ne u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo. U posljednje vrijeme nekoliko kolega (D.Žilić, D.Šalat, T.Lemac, LJ.Car Matutinović….) vrlo kvalitetno i stručno prati pjesničku produkciju. Svoje tekstove objavljuju u rijetkim književnim časopisima i svojim knjigama kritika. Ali to nije dovoljno. Ono što nedostaje jesu mjesta za književnu kritiku (ili barem kratke osvrte) u novinama i časopisima, na TV, ….gdje bi se ta kritika redovno objavljivala, i bila svakodnevno dostupna većem broju ljudi. Jer tako bi imali bolju informiranost potencijalnih čitatelja poezije, pa onda i veći broj kupaca knjiga.

Kada se pogleda uopće čitanost knjiga u nas, poezija je uvijek malo čitana. Kako to objašnjavate?

Nažalost knjige poezije se ne kupuju, knjižari je ne rado uzimaju, i to je ono što nas pjesnike najviše boli. U izlozima ćete naći 10-tak istih naslova nekog upravo tiskanog hit romana (ne znam zašto toliko istih naslova!!!?), ali nema niti jedne knjige poezije! Poezija ima jednu malu (utješnu) prednost nad prozom jer se može govoriti na javnim nastupima. Ako imate dar da znate svoje stihove interpretirati tada se čak ugodno iznenadite kako ljudi vole slušati poeziju. Meni se to često događa, i onda budem zadovoljna. Barem time. Općenito mislim da ljudi imaju predrasude prema poeziji u stilu: ne razumijem ja to,…i sl. Misle kako je poezija samo za one „zahtjevnije“ čitatelje. To doživljavam svaki puta kada upoznam neke ljude koji se zainteresiraju za mene jer „eto ja nešto pišem“….ali kada im kažem da pišem poeziju, nekako se umanji njihov interes da to i pročitaju. Ima i lijepih, za mene posebno radosnih, drugačijih trenutaka. Ali događaju se promjene. I to u korist poezije. Pojavili su se mladi, dobri i prodorni pjesnici koji promoviraju kroz razne medije svoju, ali i tuđu, poeziju. I to je dobro!

Za koga onda vi pišete? Što je to što vas vuče?

Nema tu logičnog odgovora. Povlačite se, po „pjesničkoj inerciji“ od ljudi u neki svoj svijet, tražite riječi, pišete. Predivan je to proces u kojem pokušavate biti prvo sami sa sobom. A kasnije, izlazite sa napisanom pjesmom pred te iste ljude od koji ste se povukli. Raduje me ako moja pjesma dođe do ljudi, i ako je prihvate kao dobrom pjesmom. Posebno me raduje kada moja pjesma dopre do onih koji ljudi koji „ne razumiju“ poeziju i ne čitaju je, i koji nisu presudni u ocjeni mog pisanja. Tako se i zatvara krug pisanja i opstanka pjesme.

Kako ocjenjujete hrvatski književni trenutak? Ima li novih originalnih autora i po čemu se odlikuju?

Neki novi mediji otvorili su mogućnost da pišu, i budu čitani, svi koji to žele. Takvi mediji su, također, dali mogućnost da brzo dođete do informacija tko i kako piše. A onda, nakon toga, posežete za knjigama i daljnjim čitanjem autora. U tom velikom izboru ima svašta, ali pojavili su se mnogi autori (sad govorim prvenstveno o pjesnicima) koji dobro pišu i imaju brojne čitatelje, ali nisu se izborili (a možda im to i nije bio cilj!?) za neki priznati književni status. U svakom slučaju vidno je da se u Hrvatskoj u zadnje 3-4 godine pojavio novi val izrazito dobrih pjesnika (zapravo pjesnikinja). Primjetna je i njihova preokupacija u poeziji temom obitelji. Vjerojatno to ima za posljedicu što im je poezija razumljivija i prihvatljivija većem broju čitatelja. Kao i svaki poetski val, pa tako i ovaj, ima za prijetnju da poezija različitih autora izgleda slično. Ali oni najbolji ipak se uspiju izdvojiti.

Kakav je odnos državnih institucija, da ne kažem vlasti, prema književnicima, prema pisanoj riječi?

Tu nema nekih promjena već godinama. Državne institucije donose dobre i loše odluke, ¸a književnici su većinom nezadovoljni. Ali ako zanemarimo nezadovoljne književnika i govorimo o tome kako je potrebno omogućiti da dobra knjiga bude dostupna čitateljima onda je zadnja odluka Ministarstva kulture pogubna. Govorim o novom načinu otkupa knjiga, gdje će knjižnice same odlučiti koje knjige će otkupiti, a koje ne. To otvara prostor za razne sumnjive agencije koje će nuditi knjige, otvara vrata knjigama koja imaju upitnu književnu kvalitetu,…. Ta odluka definitivno će uništiti male nakladnike koji objavljuju 3-4 knjige godišnje od probranih autora, i koji se ne povlače za trendovima i ne objavljuju trenutne književne hitove. Govorim ovo iz osobnog iskustva. Naime, urednik sam u takvoj maloj nakladničkoj kući koja je stekla ugled među pravim čitateljima objavljujući pretežno norveške velike autore (Espedal, Petterson, Solstad, L.S.Christensen,…) Do sada smo imali podršku Ministarstva kulture koje je znalo prepoznati kvalitetnu književnost, ali sada ćemo biti prepušteni sasvim drugim mjerilima….i neće biti moguće opstati.

Pronalazi li poezija teško izdavače?

Ranije je poezija bila u lošijem položaju od proze kada su u pitanju izdavači. Ali i tu se nešto sada mijenja na bolje. Ono što se ne mijenja jeste položaj pjesničke knjige u odnosu na prozne knjige kada su u pitanju knjižare, Izlozi vrve stranim naslovima romana, knjiga za samopomoć, ….a pjesničkih knjiga skoro da i nema.

Žene u hrvatskoj književnosti. Kakvo je njihovo mjesto, ima li ih dovoljno?

Izgleda da u svakom odgovoru moram naglasiti da se ipak neke promjene događaju u posljednje vrijeme. U hrvatskoj književnosti, pogotovo ako govorimo o kvalitetnim autorima, usudila bih se reći da su žene zastupljenije od muškaraca. U poeziji pogotovo.

Može li se u nas živjeti od spisateljskog rada, od poezije, kao slobodna umjetnica?

E ovdje se ništa nije promijenilo. Nikada, pa niti danas, niste mogli živjeti samo od pisanja i objavljivanja svojih djela. Oni koji mogu preživjeti, uz pisanje, moraju biti urednici u nekim nakladničkim kućama, pisati kolumne, pisati i objavljivati kritike,…..

Što bi i kako valjalo promijeniti pa da to bude moguće?

Teško je na to odgovoriti. Mnogo je parametara u toj jednadžbi koja bi trebala izračunati potreban iznos (plaću) autoru: kvaliteta autora, njegova angažman na nivou godine,…. Znam da su Norvežani to riješili sa prevoditeljima na način da kvalitetnim i etabliranim prevoditeljima daju mjesečni iznos (plaću), a njihova „radna obveza“ je da godišnje prevedu 2 -3 knjige norveških autora na neke strane jezike. Normalno u to ne ulaze honorari za prevođenje i objavljivanje koje prevoditelj dobiva posebno. Čini mi se kao jedan od dobrih putokaza kako bi se moglo to rješavati.

Što nam novog pripremate?

Nova knjiga  pjesama je već  odavno u pripremi. Možda i knjiga priča? Nažalost nisam dovoljno posvećena (kao neke moje kolege) završavanju knjiga. Kao što sam već navela,…pjesme stoje u bilješkama i treba ih dovršiti, zaokružiti knjigu. Razmišljam (već sam u tim godinama)  i o knjizi izabranih pjesama!? Možda objedinim nove pjesme i izbor iz objavljenih knjiga u jednu knjigu? Vidjet ću.