HRVATSKE SPISATELJICE: Aleksandra Kardum – Volim kada čitatelji pronađu svoju poruku u mojim romanima

Teško je između dva svijeta – znanosti i književnosti, ali Aleksandra Kardum iz Splita, poznata kao vrlo uspješna književnica i autorica četiriju nagrađivanih romana, dokazala je da je i to moguće – doktorica je znanosti na području obiteljske pedagogije, a njezin je znanstveni interes roditeljsko ponašanje u obiteljima djece s poremećajima autizma.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvi roman “Ono što sam prešutjela” objavili ste 2005. godine, pa drugi za dvije godine, treći za tri, a onda se pojavila stanka duga devet godina do vašeg zadnjeg romana “Soba moje sestre” objavljenog 2019. Kako je došlo do te pauze?

Svakako je glavni razlog višegodišnji rad na mom doktoratu koji se, zbog raznih okolnosti, malo produžio. Disertacija je bila zaista obimna, istraživanje dugo… a i pisanje romana traži posvećenost.

Napisali ste roman “Soba moje sestre”. O čemu se radi?

Stjecajem okolnosti, poznajem dosta ljudi koji su u obitelji imali slučajeve depresije, neki od njih su završili i suicidom. I  u mojoj  obitelj postoji jedna bolna priča. Komadiće tih iskustava utkala sam u roman.

Roman čine tri priče koje grade istu temu. Bavite se likovima koji su oboljeli od depresije, koji imaju suicidne sklonosti. Zašto vas zanimaju takve teme?

Svakako čovjek ne može ostati ravnodušan dok svjedoči teškom bremenu koje nose poznati, bliski ljudi. Istodobno, uvijek postoji svijest I pitanje o tome kolika je pojavnost depresije u široj zajednici? Najviše me svakako intirigira odricanje njezine prisutnosti, njezina društvena nevidljivost I još uvijek nedovoljna senzibiliziranost zajednice. Kada to kažem, mislim na one uvriježene reakcije: daj mu motiku pa da vidiš kako neće bit depresije, neka izađe vani i sl. – kao da je to, eto, nečiji izbor ili, naprosto, lijenost.

Depresija je postala suvremena tema, mnogo se piše o njoj. Sve je više depresivnih ljudi… Koju poruku šalje vaš roman?

Nisam pretjerano sklona nametati poruke svojih romana… volim kada čitatelji pronađu svoju poruku. I te su poruke, koje do mene dopru nakon čitanja, doista vrlo različite, kao što su različiti ljudi, njihove osobnosti i njihovi životi. I to je divno.

I vaš roman “Pratim te” nudi nam jednu tešku atmosferu, više crnu zbilju, ne baš lijep odnos među ljudima. Zašto ste zaokupljeni takvim temama? Ne vjerujete u ljepotu života?

Vjerujem u ljepotu života, ma koliko se on ponekad trudi razuvjeriti me. Evo, ne znam odgovoriti na to pitanje, možda i zato što taj odgovor ne bi odgovarao realnosti. Naime, ja jako volim smijeh i humor, pišem humoristične priče i često nastupam na splitskom festivalu pripovijedanja Pričigin. Publika koja me tu prati, a možebitno ne poznaje moju književnost, bila bi zasigurno iznenađena saznanjem o ovakvom  mom pristupu književnim temama.

Ni u romanu “Spavaš li…” teme nisu vedre, riječ je o ratu s dobro oslikanom psihom likova. Zašto su oni u romanu naznačeni samo inicijalima?

Ideja o oduzimanju identiteta likovima nastala je davno, slušajući jedan slučajni razgovor o ratu u Bosni koji je bio bolno obilježen pristranošću. Spominjao se jedan težak zločin na koji su se ljudi zgražavali dok se, tek na kraju, nije razjasnilo kako žrtva nije “naša”. Atmosfera se odmah promijenila, akteri tog razgovora su se odmah rasteretili suosjećanja i nastavili vedro razgovarati o nečem drugome. To mi se duboko urezalo u sjećanje i nisam željela uopće dati mogućnost da netko “promišlja” treba li osjećati suosjećanje ili ne – prema kriteriju pripadnosti (iako, da se razumijemo, ne vjerujem da bi i jedan moj čitatelj tako razmišljao). Budući da je tema romana rat u Bosni i likovi su različitih nacionalnosti, odlučila sam ih označiti samo inicijalima. Često su me pitali: ali kako ćemo znati tko su ti ljudi kad nemaju imena? Ja bih uvijek odgovorila – dajte im vi ime. Možete možda zamisliti ime svoje sestre, majke, sina… I ljudima odmah postane nelagodno. I tako i treba biti. Rat i proza koja ga opisuje ne postoje da bi nekome bilo ugodno.

Kako birate naslove svojih romana?

Naslove saznam pri samom kraju pisanja. Nekad i kasnije.

Po obrazovanju ste glazbena terapeutkinja i pedagoginja, doktorica ste znanosti, a kad niste uz svoje spisateljstvo i romane vaš su svijet djeca s problemima autizma. Otkud taj interes?

Ne mogu mistificirati svoj poziv budući da je, kao i puno važnih stvari u mom životu, započeo slučajno. Vidjela sam oglas, javila se I ostala. Osim što sam ga zavoljela, u tom poslu sam se pronašla, gradila, usavršavala… pa je s vremenom prestao biti posao i postao život.

Koliko je velik problem autizma u svijetu i Hrvatskoj? Koliko je u nas osoba s poremećajem iz spektra autizma?

Ne postoji riječ koja bi opisala koliko je velik problem autizma u svijetu jer je porast ovog razvojnog poremećaja rapidan i, još uvijek, teško objašnjiv. U Hrvatskoj je službeni podatak da imamo jedno dijete s poremećajem iz spektra autizma (PSA) na 150 novorođene djece. U nekim dijelovima svijeta, primjerice Hong Kongu, prevalencija je dosegla omjer 1:27.

Autorica ste i multimedijskog priručnika za roditelje i rad s djecom s poremećajima iz spektra autizma, priručnika “Čekam te ovdje”. Zašto baš takav naslov?

Dominantni problem djeteta s PSA je komunikacija. Najčešće dijete nema potrebu za tipičnom komunikacijom, ne uspostavlja niti održava kontakt očima, ne odaziva se na ime, ne iskazuje zanimanje za ljude i osamljuje se. Upravo je to jedan od prvih zadataka: dozvati dijete u interakciju, što nije baš lagan ni brz proces. U tu svrhu koristimo brojne metode, isprobavamo, pokušavamo, nalazimo alternativne načine komunikacije. Nekada uspije, nekada ne. Međutim, ako upotrijebimo glazbu, naše šanse za uspostavljanjem komunikacijskog mosta se znatno povećavaju jer djeca većinom jako dobro reagiraju na takvu vrstu rada. Stoga je poruka: Čekam te ovdje (među notama, u glazbi).

Zalažete se za rad s djecom uz pomoć glazbe. Pjesmice i brojalice sami ste osmislili, baš kao i glazbu. Koliko je teško tim “alatima” prodrijeti do djece? Kako ona to primaju?

Kao što sam već spomenula, jako dobro. Djetetu je glazba prirođena i reagira na nju već u majčinoj utrobi. Tijekom prve godine života dijete prije iskazuje elemente glazbe (pjevanja) u verbalnom izričaju, nego govora.

”Ja mogu sve” vaša je pjesma je koju su otpjevali naši poznati pjevači. Kako je došlo do toga?

Da, pjesma je napisana ciljano – za humanitarno događanje gdje su se prikupljala sredstva za Centar za autizam. Pjevači su se odazvali i nastala je jedna zbilja lijepa suradnja. Pjesma je zaživjela kao svojevrsna himna naše ustanove, ali i mnogih roditelja i djece koji se bore s problemima autizma, i na to sam jako ponosna.

Možemo li očekivati i neku zbirku poezije?

Iako sam napisala nekoliko pjesama, ne znam bi li se usudila krenuti u tom smjeru. Mislim da ću se ipak zadržati u proznim okvirima.

Nastaje li možda neki novi roman? Hoćete li možda u nekom spisateljskom radu koristiti neke istinite sudbine i odnose kada je riječ o djeci s autizmom?

Za sada ne pripremam ništa novo, puno radim pa se ne stignem posvetiti pisanju. Što se tiče vašeg prijedloga, pisati o autizmu je izazov, međutim i velika odgovornost. Ne znam, sve je moguće, ja uvijek kažem da tema pronađe pisca, a ne obratno – barem sam ja to uvijek tako doživljavala. Trenutno je još čekam.